Dakle, u izbornoj noći, umjesto repriznog izbornog programa na bilo kojoj od neumjereno dosadnih i neinventivnih domaćih televizija, radije sam reprizno gledao film “Marsovac” na jednoj satelitskoj TV stanici.
Filmu, jasno, svrstanom u SF žanr htio sam dati šansu da me makne iz hrvatske znanstveno dokazano degenerirane zbilje, ali kad te ne ide... Umjesto bijega u nekoliko milijuna kilometara udaljeni svijet samog sam sebe na pola filma zatekao u – Hrvatskoj. Radnja filma i radnja naše stvarnosti toliko se preklapala da mirne duše, pričajući o fikcionalnom “Marsovcu”, prepričavam ono što pjesma zaziva kao “sveto tle”. Dakle, i planet Mars i “planet Hrvatska” temeljito su opustošeni, uvjeti za život gotovo su nemogući, resursi su premali ili previše negativni da bi optimizirali smisao ostanka, ne naziru se inteligentni životni oblici i jedina velika vizualna razlika jest što je Mars crveni, a Hrvatska crni planet.
Matt Damon kao greškom ostavljeni član američke istraživačke posade na Marsu i prosječni hrvatski građanin greškom rođen u Hrvatskoj u identičnoj su situaciji: da bi preživjeli u neprijateljskom okruženju, doslovno moraju jesti vlastita govna, prilagođavati sve svoje potrebe – od doziranja hrane do vođenja higijene – ograničenosti budžeta, zbog oskudice iskorištavati dostupnost tehničkih pomagala i kroz prenamjenu ih prilagođavati za sulude manevre, pomoć očekivati od udaljenih centara moći čije ljude ne možemo vidjeti ni čuti, već samo komunicirati porukama koje u oba smjera stižu s dovoljnim kašnjenjem da izazivaju nove uzbune. I sve to do spoznaje da u namjeri spašavanja golog života i planet Mars i “planet Hrvatska” imaju samo jednu poruku – prepušteni ste sami sebi.
Ne znam bi li s iskustvom Marsa bilo lakše živjeti u Hrvatskoj ili bi se s iskustvom Hrvatske bilo lakše prilagoditi Marsu, ali na kraju filma zajedno s Damonom bio sam gurnut u točku gdje je do stupanja u bestežinsko besmislje nedostajala samo biračka kutija. Damon se spasio, posada koja ga je ostavila vratila se po njega, a hrvatskim biračima ostalo je pitanje gdje je naš spasilački brod ili ćemo u svemirsku avanturu, na kraju svi do jednoga, otići pojedinačno.
Izbori u ovoj nijemoj komediji od tzv. države protekli su očekivano. Pobijedila je snaga koja uvijek pobjeđuje – amnezija. To je temeljni program i osnova hrvatske političke filozofije. Što znači da se drama nije događala na biralištima. Gotovo polovica registriranih birača nije izašla na izbore i, kada se to dogodi, tepati kako su građani poslali poruku dupeglavo je nijekanje istine kako se ovdje, u realnosti, dogodila revolucija. Ta je revolucija do temelja poljuljala legitimitet i izabranih i neizabranih, a ako brojke i postotke promatrate iz notornog kuta, onda je sve još i dramatičnije.
Dakle, od 3,763.769 registriranih birača glasalo ih je 1,979.279. U tom korpusu svoj glas HDZ-u dalo je njih 682.687, a Mostu 186,626. Ispada da je više ljudi sudjelovalo u nedavnom turskom državnom udaru nego što je Most imao glasača. Kontraargument je jak, jasno, jer tko je kriv onima koji se nisu odazvali na birališta i sad neka šute, ali ti koji nisu glasali, dopustimo i tu mogućnost, nisu ni formalno željeli sudjelovati u farsi koja avansno traži legitimitet formi, a ne dugoročno konfiguriranje sadržaja. Svojim imenom nisu htjeli stati iza nečeg tako nerazumljivog i kvarnog kao što je demokracija.
Zbog toga revolucija koja je u toku iznjedrila je pitanje – uime koga će nova vlast vladati?! Uime četiri i pol posto Mostova biračkog tijela, stranke ultimatuma i malograđanske klerikalnosti čiji se vođa Petrov poslije svakih izbora pojavi s histeričnim licem međugorskog vidioca kojem se ukazala “gospa od vlasti” koja se obraća isključivo njemu pa njene poruke samo on ima mandat prenositi uokolo. Hoće li nova vlast vladati i uime 19 posto HDZ-ovskog shvaćanja vjerodostojnosti temeljenog na kolektivno hipnotičkom gubitku pamćenja i nacional-klistiru. Sve vodi pitanju hoće li legalna vlast uopće imati legitimitet. Jasno, uz uvjet da se ne miješaju legalnost i legitimnost.
Pa pobogu, u Saboru će sjediti ljudi kojima preferencijalno nisu dali glas ni članovi njihove uže obitelji, a oni svejedno slave pobjedu, nadimlju svoja domoljubna prsa i prijete nam stisnutim šakama, kao da navodno slave. Dvije “velike” stranke uskoro će u cijelosti voditi garniture provučene kroz bruxelleske hodnike zagonetnih moći i one će provoditi autentičnu hrvatsku politiku?! A revolucija koja se događa opet će, kao i sve prije nje, izjesti vlastitu nejač do nepobitne činjenice da polovici ljudi u ovom društvu i većini građana nimalo nije stalo tko će biti vlast, nije im nimalo stalo do programa, obećanja, kampanja, zastupanja i odstupanja, nije im nimalo stalo do države kojoj nije stalo do njih i poput “Marsovca” sami iznalaze načine da iz nemogućih situacija i u nemogućim uvjetima dočekaju sljedeći dan. Možda bi ti neglasači mogli sebi izabrati predsjednika, nikako predsjednicu, da ih reprezentira na pregovorima s onima koji će vladati i u njihovo ime i da osnuju narodnooslobodilačke odbore. Neglasači su najjača snaga, potpuna odgovornost i sloboda biranja u neizboru, istovremeno i ljevica i desnica lišena samozadovoljavanja i jedina šansa ove države. “Planet Hrvatska” svijet je koji nestaje. Negostoljubivo mjesto za svakoga tko ne pristaje na princip “skakavca” – pobrsti i idi dalje.