Sjeća li se još itko HDZ-ova izbornog slogana iz druge polovice ‘90-ih prošlog stoljeća, znamenito prijetećeg “Iz pobjede u blagostanje”. Sirenski poziv kome svatko normalan teško može odoljeti i koji, dvadesetak godina poslije, zvuči više kao parodija naših navodnih pobjeda i sarkazam verzije blagostanja kao selektivne kategorije u kapitalizmu koji i nije ništa drugo nego “socijalizam za bogate”. Nemam nikakvih dvojbi da je HDZ mislio ozbiljno lansirajući spomenut predizborni mamac i nije problem u toj stranci, već u tome što su ljudi poruku shvatili doslovno. Mislili smo da se obećano odnosi na sve, da blagostanje neće biti selektivna kategorija, da nećemo živjeti u sustavu koji će imati reprezentaciju imućnih i vojsku siromašnih, deklasiranih i obeshrvaćenih.
Da, pripadamo državi čija petina građana, čak i po standardima uvijek prilagodljive statistike, živi u siromaštvu. Točnije, više od 800 tisuća ljudi u ovom trenutku oko nas, prema vrijedećim socijalnim mjerilima, siromašno je, a dodamo li tome i činjenicu da je taj broj stvarno puno veći i dramatičniji od puke statistike, zamislimo li se koliko je među tim hladnim podacima djece, staraca, bolesnih, koliko je u krajnjoj konzekvenci i branitelja, onih kojima se činilo da su pobijedili, a nisu stigli nacionalborbeni zanos naplatiti i transformirati ga u rušilačko-plaćenički šatorski cirkus, dakle kada svu tu statističku grozotu svedemo na pojedinačnu svakodnevnu muku, otkrivamo koliko je bolno živjeti kapitalizam. Logično je pitanje kako kapitalizam može, u kontekstu rapidnog rasta siromaštva, tvrditi da je riječ o najboljem sustavu, da je njegova efikasnost neupitna i da u političkoj i ekonomskoj filozofiji nema boljeg modela kojem se čovjek do danas domislio. Ako se priklanjamo kapitalističkom silogizmu u kojem je sve na tržištu pa je tako na tržištu i svatko od nas, onda je tih više od 800 tisuća ljudi jednostavno neuspješno, a samim time i nepotrebno.
I što onda s njima? Mirne duše ih se može fizički eliminirati da ne kvare statistički pogled na zemlju blagostanja ili priznati da najuspješnija kapitalistička proizvodna grana jest proizvodnja sirotinje. Neka zvuči i naivno i utopistički, ali ja stvarno ne razumijem kako u kontekstu tih brojki ljudi koji obnašaju javne funkcije u ovoj razvalini od države mogu mirno spavati, kako imaju obraza bilo što komentirati u javnosti, kako smognu hrabrosti kandidrati se na izborima, služiti mise, smješkati se u kameru, govoriti o uspjesima, igrati se države. Prije 25 godina igrali su se rata, nakon što je završio taj reality show zaigrali su graničara, onda je prestalo i to pa su se počeli igrati države i skrivača. Da sam u njihovoj poziciji sve ovo što se događa, a za što su u vladi i saboru podizali svoje, na ovaj ili onaj način okrvavljene ruke, osjećao bih kao osobni neuspjeh, kao odgovornost i ogledalo nedoraslosti za posao u koji sam se lakomo pogurao, a o kojem ništa nisam znao. No, s druge strane, kaos tuge koji živimo ogledalo je i duha naroda koji ne prestaje biti dobrovoljnim davateljem krvi za sve promašene operacije.
Krleža je mudro napisao da dijagnoza još nije ozdravljenje, ali da sam na mjestu Milanovića i Plenkovića i da ima malo iskrenosti u svemu što najavljujem, prije bilo kakvog sučeljavanja, prije početka svake kampanje, prije izbora ili opoziva, sjeo bih sa svojim izbornim protivnikom i rekao “čuj stari, prije bilo čega, prije i najmanje izgovorene rečenice, hajdemo vidjeti što napraviti s tih 800 tisuća ljudi, kako pomoći da prestanu živjeti u situaciji u kojoj žive”. Ima li ijedna stranka tu petinu hrvatskih građana u svom programu? Tko zastupa te ljude, na koga se oni mogu osloniti, tko je njihov glas u političkom vrtlogu i koga će oni moći birati s iluzijom da je i glas sirotinje jednako vrijedan kao i glas bogatog i jakog.
Zašto se političke stranke ne odreknu novca koji godišnje dobivaju od nas razmjerno rezultatima na izborima, a još im dajemo i za saborske plaće i mirovine. Dakle, plaćamo ih tri puta. Zašto Crkva ne donira godišnju državnu apanažu i time pokaže da doista dijeli sudbinu ovog naroda, a ne da je i dalje puki feudalac kojem je do Boga stalo upravo razmjerno mogućnosti da se unovči vjera u još jedan lukrativni trik. I neka se to ocijeni kao politikanstvo, populizam, ali dajte, brate, napravite nešto za ljude. Riječi su do sada samo opravdavale djela koja su od ljudi stvarala sirotinju. O slabima, devalviranima, iskorištenima u Hrvatskoj više se nitko ne brine. Nikome nije ni stalo.
Autor kaže kako je petina građana Hrvatske siromašna, ali ipak ima dovoljno poštenja nadodati "prema vrijedećim socijalnim mjerilima". Pitanje je tko je propisao ta mjerila? Postoji ogroman broj ljudi u drugim krajevima svijeta koji bi te koje Gerovac naziva siromašnima smatrao basnoslovno bogatima. Što je siromaštvo? Činjenica je da je siromaštvo nešto što se definira kao sloj ljudi u društvu koji ima manje (u određenom postotku) od prosjeka društva. To znači da čak i kad bismo eliminirali ovih 800 000 ljudi o kojima Gerovac govori, opet bi se jedan postotak, onih koji bi sada, nakon eliminacije onih 800 000, imali niža primanja u društvu, mogao nazvati siromašnim. To pak znači da će siromaštva uvijek biti: U nekoj državi multimilijardera, milijunaši bi bili sirotinja. A to pak znači da su ovakva paušalna prozivanja siromaštva najobičnija demagogija koja ne služi utvrđivanju toga što zaista jest siromaštvo i što učiniti da ga bude manje, već nabijanju nekog neodređenog osjećaja krivice društvu. A to je pak trend kod pomodarskih novinara, koji egzistenciju grade na vječno sumornom izrazu lica i kvaziintelektualnom kukanju nad "društvom koje je grozno jer...". Hvala lijepo na tome, no činjenica je da društvo i svijet upravo takvi sumorni "kukači" čine nepodnošljivim mjestom za život puno više od siromaštva po bilo kakvim kriterijima.