Padnu s neba ili se stvore kroz zidove

Velik broj terorističkih akcija, samoubilačkih napada i otmica, ne samo na Bliskom istoku već diljem svijeta, posljednjih je godina na vidjelo javnosti izbacio antiterorističke jedinice, posebno obučene policijske postrojbe čija je specijalnost rješavanje talačkih kriza i neočekivanih napada u gradovima.

Kamerama u ventilaciju

Obavijene tajnom, jedinice poput njemačkog GSG9, izraelskog Yamama, američkog SWAT-a i hrvatske Antiterorističke jedinice Lučko, elitne su organizacije policija pojedinih zemalja. Za razliku od konvencionalnih postrojbi, te su jednice naoružane i opremljene posebno dizajniranom opremom koja im osigurava brzinu i preciznost djelovanja kakva se ne može očekivati od uobičajenih vojnih ili policijskih postrojbi.

– Intervencija jedinica ATJ odvija se u dvije faze. Prva je faza priprema akcije i prikupljanje obavještajnih podataka, a druga je sam upad specijalaca, spašavanje eventualnih talaca te eliminacije i uhićenje terorista. Taj dio intervencije puno je kraći – najčešće traje od deset sekundi do jedne minute – kaže Zoran Grgić, hrvatski sigurnosni stručnjak i član radne grupe za borbu protiv terorizma PFP-a, konzorcija NATO-vih obavještajnih akademija.

Ako se talačka kriza odvija u zgradi, na teren, u obilazak građevine šalju se mali roboti, nešto veći od dječje igračke. Kalota na vrhu toga uređaja sadržava snažan elektromagnetski emiter, a u blizini, najčešće prerušeni kao vozila za dostavu pizze ili pod nekom drugom krinkom, nalaze se dva kombija u kojima se kriju toplinsko-magnetni skeneri. Elektromagnetnim valovima koje emitiraju roboti unutrašnjost zgrade blago se zagrijava te se osobe i stvari koje se nalaze unutra ocrtavaju na zaslonima koji se nalaze u kombijima.

Dodatne informacije prikupljaju se minijaturnim optorobotičkim kamerama koje specijalci spuštaju kroz ventilacijske otvore ili ispod vrata zgrade. Te kamerice slične su po veličini i svojstvima laparoskopskim uređajima koje kirurzi primjenjuju pri operacijama, a slikom na zaslonu računala potvrđuje se raspored terorista neposredno prije upada specijalaca u objekt. Cjelokupnoj slici pomažu i snimke bespilotnih letjelica koje se puštaju nad zaposjednutu zgradu, a posebno razvijeni računalni programi Adaptive Object Recognition kombiniraju dobivenu sliku sa satelitskim snimkama terena kako bi se uočile nedavno nastale promjene. Iako je poznato kojim se metodama i kakvom opremom antiterorističke postrojbe služe pri prikupljanju obavještajnih podataka, fotografije tih naprava gotovo i ne postoje jer se tehnologija drži u strogoj tajnosti.

Završni dio akcije najčešće je upad specijalaca u označeni objekt, za što se više ne koriste klasični ovnovi za otvaranje vrata, već posebna eksplozivna punjenja, kojima se, uz pomoć vode, otvaraju rupe u zidovima kroz koje istodobno mogu u prostoriju ući dva specijalca. Na taj se način omogućuje velika brzina upada, ali i faktor iznenađenja. Dok teroristi očekuju da se dogodi napad kroz vrata ili prozore, napada se kroz zidove koji su samo trenutak prije čvrsto stajali na svojem mjestu.

Granate flashbang šok

U trenutku upada specijalci u prostorije ubacuju granate “flashbang šok”, na bazi magnezija, čiji udarni val i zasljepljujuća svjetlost dezorijentiraju teroriste. Općoj panici terorista doprinosi i zaglušujući zvučni udar jačine između 190 i 230 decibela, zbog kojeg vrlo često oružje samo ispada iz ruku. Kako bi se zaštitili od granata ili krhotina granata, specijalci pri upadu nose pancirnu odjeću, no za tu svrhu sve se češće umjesto kevlara koriste materijali načinjeni od ugljičnih vlakana promjera osam atoma, a mikroniti, od kojih je svila 500 puta deblja, neprobojna su tekstura.

Posebna priča je oružje. Većina postrojba ATJ upotrebljava osim sačmarica za blisku borbu, snajpera ili pištolja, koji su sastavni dio opreme, posebno izrađene automatske puške dugih cijevi koje osiguravaju veliku preciznost.

– Zbog posebnog dizajna, pad metka puno je manji kod ovog oružja, što je za ATJ bitno. Kada specijalac ulazi u prostoriju, terorista naoružanog ekplozivom gađa točno u korijen nosa kako bi ga metak na mjestu paralizirao.

Ako ga ne pogodi na taj način, zločinac još ima vremena posljednjim trzajem aktivirati bombu, pa je preciznost vrlo bitna – kaže Grgić.