Dana 29. listopada 1922. godine završio je fašistički Marš na Rim, samo dva dana kasnije premijer je postao Benito Mussolini, a Italija je u povijesti ostala zapamćena kao kolijevka fašizma. Večernji list, upravo u povodu stote obljetnice rađanja te ideologije, a potom i ostalih totalitarističkih režima koji su odveli Europu do najsmrtonosnijeg rata u povijesti, objavljuje specijal "Sto godina fašizma".
U njemu Večernjakovi autori i stručnjaci donose detaljne analize relevantnih tema te, iako smatram da je Večernjakov tim napravio odličan specijal, u ovoj uvodnoj riječi moram naglasiti da bih zapravo voljela da ovaj magazin nikada nije nastao. Da se ništa od ovdje opisanog nikada nije dogodilo i da povijest 20. stoljeća ne nosi crnu mrlju koja se i dalje nadvija nad nama. Da ne moramo znati što su fašizam, nacizam i staljinizam, logori i gulazi, plinske komore i genocid. Ali moramo, a dva su glavna razloga za to. Prvi je taj što su se svi ti užasi uistinu dogodili, koliko se god to na trenutke činilo nevjerojatnim, a povijest je važno shvatiti i od nje se ne smije okretati glava.
„Kad bi se radilo o tome da spasimo jednu jedinu dušu, osujetimo neku veću štetu za duše, prikupili bismo hrabrosti da pregovaramo i s đavolom osobno.“ Riječi su to pape Pija XI., čiji se pontifikat od 1922. do 1939. izravno preklopio s rađanjem i stasanjem fašizma. Papa Pio XI. i njegov nasljednik papa Pio XII. dvojica su poglavara Katoličke crkve, čijim se poslanjem povjesničari intenzivno bave kako bi sagledali ulogu Katoličke crkve u odnosu prema fašizmu i nacizmu, odnosno najviše dali odgovor na pitanje je li se Crkva sa svojega najvišega vrha dovoljno angažirala kako bi se suprotstavila tim pogubnim režimima.
Pio XI. u svojem je pontifikatu imao hrabrosti pregovarati s osobama koje su tada smatrane utjelovljenjem zla, Benitom Mussolinijem, Adolfom Hitlerom i Josifom Staljinom, piše u svojoj knjizi „Papa i đavao“ njemački povjesničar Hubert Wolf, naglašavajući kako je uloga „namjesnika Isusa Krista na zemlji“ ponajprije bio spas vjerničkih duša i jamstvo neometanog dušobrižništva Katoličke crkve.
„Kako bi osigurao vječni život ovaca koje su mu povjerene, vrhovni pastir bio je spreman u pogledu ovozemaljskog života koliko je moguće diplomatski izaći ususret čak i đavlu oličenom u totalitarnim ideologijama i njihovima vođama. U zamjenu za dopuštanje slobode duhovnikā, on je u slučaju nužde bio spreman odustati od svake svjetovne aktivnosti Crkve, i na povlačenje iz politike i iz javnosti u sakristiju, u najdoslovnijem smislu riječi“, piše Wolf, pozivajući se upravo na riječi s početka teksta, iz govora Pija XI. od 16. svibnja 1929., kada se na prvi pogled činilo da se njegove riječi odnose isključivo na Lateranski ugovor zaključen 11. veljače 1929. godine između fašističke Italije i Svete Stolice.
„Taj ugovor je nakon više od pola stoljeća žestokih kontroverzi između Kraljevine Italije i Svete Stolice konačno riješio tzv. rimsko pitanje. Nakon što su talijanske trupe tokom risorgimenta, nastanka talijanske nacionalne države, zauzele Papinsku Državu i grad Rim, pape su sebe smatrali zatočenicima Vatikana. Tradicionalni papin blagoslov 'Urbi et Orbi', gradu i svijetu povodom velikih crkvenih svetaka poput Božića i Uskrsa, nije se davao s vanjske lođe Petrove crkve, već s unutarnje lođe u baziliku, kako talijanski 'otimači Papinske Države' ne bi od njega dobili ama baš ništa“, piše Wolf, navodeći kako je pomirenje između Rimske kurije i talijanske nacionalne države na koncu ostvareno između Mussolinijeva totalitarnog režima i Pija XI. 1929. godine kada su se „fašizam i katolicizam sporazumjeli“.
„U Lateranskim ugovorima, koji su se sastojali od državnog ugovora, konkordata i financijskog ugovora, utemeljena je suverena država Vatikanskog grada i time za papu stvorena makar mala crkvena država, dok su u zamjenu za depolitizaciju klera i crkve katolička vjerska i moralna načela u Italiji stavljena pod posebnu crkveno-državnopravnu zaštitu. Istodobno, papa je fašistima skinuo s vrata nemilu političku konkurenciju katoličke provenijencije, Narodnu stranku. Pregovori i sklapanje Lateranskih ugovora s Mussolinijevom Italijom itekako se mogu tumačiti i kao papin pakt sa 'zlom' u interesu dušobrižništva“, navodi Wolf, a papa Pio XI. bio je prvi papa nakon 1870. koji je pred mnoštvom vjernika, koji su se okupili na Trgu sv. Petra usprkos hladnoj kiši, udijelio svoj prvi blagoslov „Urbi et Orbi“, dok je masa uzvikivala: „Živio papa! Živjela Italija!“ što se tumačilo kao prvi nagovještaj sređivanja odnosa Vatikana i talijanske države.
Međutim, problemi Vatikana s Italijom nisu nestali preko noći. Sveta Stolica odnijela je tu pobjedu, ali Mussolini je od toga napravio osobni uspjeh, ne odrekavši se pritom svojih političkih načela. Tako će papa Pio u svojem govoru za Božić 1939. kazati kardinalima da fašistički režim krši Lateranske sporazume i ustat će protiv kršenja ljudskih prava pod nacističkim režimom. Htio je otići i korak dalje, sazvati sve talijanske biskupe kako bi im izložio svoje mišljenje i razradio zajedničku strategiju u suprotstavljanju fašizmu i nacizmu, ali ga je u tome spriječila smrt.
Naslijedio ga je Pio XII., kardinal Eugenio Pacelli, koji je prije toga bio apostolski nuncij u Njemačkoj i državni tajnik Svete Stolice od 1930. do 1939. godine, odakle je Njemačkoj uputio 55 službenih prosvjeda Svete Stolice, u kojima je naglašavao stav Crkve i protivio se postupcima njemačkih nacističkih vlasti, posebice kad je riječ o antisemitizmu te je 1938. ponovio riječi Pija XI. da je „za kršćanina nemoguće sudjelovati u antisemitizmu“ te da je „antisemitizam nedopustiv, u duhovnom smislu svi smo mi Semiti“.
Uloga pape Pija XII. tijekom rata smetala je tijekom raspodjele ratnog plijena pa su njegove poteze povjesničari minorizirali i radili konstrukcije kako bi ga prokazali kao suradnika nacističkog režima, proglašavajući ga čak „Hitlerovim papom“.
U svojoj knjizi „Lažna svjedočanstva“, nakon istraživanja vatikanskih arhiva, autor Rodney Stark, koji nije rimokatolik, objašnjava zašto je pogrešno Pija XII. nazivati „Hitlerovim papom“ i veli kako se cijela istina ogleda u tome da je Pio XII. kao Eugenio Pacelli, tj. prije svoga papinskog pontifikata, istupao protiv Hitlera tijekom 30-ih godina. Tako je u ožujku 1935. poslao otvoreno pismo biskupu Kölna u kojemu je naciste nazvao „lažnim prorocima s ponosom Lucifera“, a 1937., tijekom propovijedi u crkvi Notre Dame u Parizu, Njemačku je označio kao „plemenitu i moćnu naciju koju su loši pastiri odveli s pravoga puta u rasnu ideologiju“.
Naslovi u New York Timesu glasili su ovako: 28. listopada 1939.: „Papa osudio diktatore, kršitelje sporazuma i rasizam“, 6. kolovoza 1942.: „Govori se da papa moli za Židove određene za uklanjanje iz Francuske“, 27. kolovoza 1942.: „Vichy hvata Židove, papa Pio ignoriran.“ A 26. prosinca 1941. New York Times u uvodniku navodi: „Glas Pija XII. usamljeni je glas u tišini i tami koja obavija Europu ovoga Božića… U pozivanju na ‘stvarni novi poredak’ temeljen na ‘slobodi, pravdi i ljubavi’… Papa se postavio izravno nasuprot hitlerizmu.“
„Ako je potrebno još dokaza, desetci istaknutih Židova istupili su kako bi zahvalili papi za žestok napor kako bi spriječio holokaust te za njegove osobne i relativno uspješne napore da spasi talijanske Židove. Premda se to ne spominje u novim napadima na papu, Hitler je bio toliko ljut da je njemačko Ministarstvo propagande 1942. pustilo u optjecaj deset milijuna letaka koji papu Pija XII. opisuju kao „prožidovskoga papu“, a sljedeće godine Hitler je pokušao i oteti papu. Napokon, radijska poruka za Berlin iz sjedišta nacista u Rimu, poslana deset dana nakon pokušaja privođenja talijanskih Židova, koju su saveznici presreli 26. listopada 1943., glasi: 'Vatikan je očito već dugo vremena pomagao mnogim Židovima da pobjegnu'“, navodi Stark.
Otvaranje tajnih vatikanskih arhiva prije nekoliko godina zacijelo će pridonijeti rasvjetljavanju detalja uloge ove dvojice poglavara Katoličke crkve čiji su se pontifikati preklopili s totalitarizmima fašizma i nacizma. No njihova se uloga ne može nikako gledati samo politički nego i u okviru njihova izvornog poslanja, a to je da su pastiri Katoličke crkve i da bi zbog spasa samo jedne duše, kako veli Pio XI., imali hrabrosti pregovarati i sa samim đavlom osobno.
>>Večernji list, u povodu stote obljetnice rađanja fašizma, a potom i ostalih totalitarističkih režima koji su odveli Europu do najsmrtonosnijeg rata u povijesti, objavljuje specijal "Sto godina fašizma" na više od 120 stranica. Možete ga kupiti u nedjelju 30. listopada na svim kioscima u paketu s Večernjim listom po cijeni od 18 kuna
Nije li Vatikan pomagao nacistima da pobjegnu u Argentinu,Brazil i kojekud,a tu je bio i Ante sa bližim suradnicima.Vjerojatno nije bilo besplatno.Odriješenje grijeha se oduvijek naplaćivalo.