Dana 29. listopada 1922. godine završio je fašistički Marš na Rim, samo dva dana kasnije premijer je postao Benito Mussolini, a Italija je u povijesti ostala zapamćena kao kolijevka fašizma. Večernji list, upravo u povodu stote obljetnice rađanja te ideologije, a potom i ostalih totalitarističkih režima koji su odveli Europu do najsmrtonosnijeg rata u povijesti, objavljuje specijal "Sto godina fašizma".
U njemu Večernjakovi autori i stručnjaci donose detaljne analize relevantnih tema te, iako smatram da je Večernjakov tim napravio odličan specijal, u ovoj uvodnoj riječi moram naglasiti da bih zapravo voljela da ovaj magazin nikada nije nastao. Da se ništa od ovdje opisanog nikada nije dogodilo i da povijest 20. stoljeća ne nosi crnu mrlju koja se i dalje nadvija nad nama. Da ne moramo znati što su fašizam, nacizam i staljinizam, logori i gulazi, plinske komore i genocid. Ali moramo, a dva su glavna razloga za to. Prvi je taj što su se svi ti užasi uistinu dogodili, koliko se god to na trenutke činilo nevjerojatnim, a povijest je važno shvatiti i od nje se ne smije okretati glava.
Povijest poznaje više različitih političkih sustava, a među tri osnovna tipa političkog uređenja, uz monarhijski politički sustav i liberalnu demokraciju, ubrajamo i razne autoritarne modele vladavine, diktature i totalitarne sustave, od kojih su Hitlerova Njemačka, Italija pod Benitom Mussolinijem i staljinistički Sovjetski Savez najradikalniji oblici takve vlasti, iako i u tom pogledu među stručnjacima postoje razmimoilaženja. Primjerice, Hannah Arendt, njemačka filozofkinja koja je prva nacizam i sovjetski režim objedinila pod jedinstvenim pojmom totalitarizma, u svom se radu usredotočila uglavnom na dva temeljna oblika totalitarne vladavine našeg doba, nacističku Njemačku i staljinističku Rusiju, dok talijanski fašizam uopće nije smatrala totalitarnim režimom u punom smislu te riječi zbog njegove blagosti, iako su pojedini teoretičari posumnjali u uvjerljivost njezine argumentacije.
Tako je, primjerice, francuski filozof Claude Lefort u predavanju koje je časopis Politička misao 2011. objavio pod naslovom "Pojam totalitarizma" objasnio da je talijanski fašizam prvi izašao iz tradicionalnog okvira nacionalizma i da je prvi formulirao ideal totalitarne države, ukinuvši građanske i individualne slobode i zahtijevajući stvaranje novog poretka koji će obuhvatiti sve sektore stanovništva, uz korištenje nezanemarivog terora prilikom njegove provedbe. "Zašto, dakle, isključiti talijanski fašizam iz polja totalitarizma?" pita se Lefort naglašavajući pritom da talijanski fenomen naznačuje novu političku orijentaciju i naviješta model koji se može zanemariti samo ako ispustimo iz vida europsku dimenziju protudemokratske revolucije.
Time smo se već dotaknuli razlike između fašizma i nacizma. Unatoč brojnim sličnostima koje fašizam i nacizam dijele, postoje i važne razlike. Mussolinijeva kolonijalna osvajanja u Africi pompozno su predstavljena kao obnova Rimskog Carstva, no taj je pokušaj ubrzo doživio fijasko, dok je njemački nacizam bio agresivniji, prodorniji i radikalniji. Fašizam se temelji na raspirivanju nacionalističkih strasti i na ostvarenju povijesnih težnji talijanskog naroda, dok nacizam to čini u donekle ekstremnijoj varijanti, pripisujući njemačkom narodu rasnu nadmoć.
To je onda odvelo naciste u projekt eliminacije i podjarmljivanja "nižih" rasa, a antisemitizam se našao u srži nacističke ideologije. Oba pokreta karakterizira totalitarnost, ali se stupanj realizacije tog totalitarizma među njima ipak razlikuje s obzirom na to da je nacistički model uspio ostvariti viši stupanj jedinstva političkog rukovodstva i neograničene, apsolutne vlasti, što je jedna od ključnih karakteristika svih totalitarnih oblika vlasti. Smatra se da je Mussolinijev fašizam prethodio nacizmu, koji je pak u svom odnosu prema neprijateljima režima bio nemilosrdniji.
U usporedbi s fašizmom, nacizam je bio neusporedivo smrtonosniji projekt. Postoji i personalna razlika između fašizma i nacizma, koja proizlazi iz razlike između Mussolinija i Hitlera, s obzirom na to da su i fašizam i nacizam počivali na kultu ličnosti jednog i drugog diktatora. U usporedbi s Hitlerom, pravim demagogom i opsjenarom kojeg su pokretale megalomanija i osvetoljubivost, Mussolini je bio znatno prizemniji i "humaniji" zločinac i, za razliku od Hitlera, koji nije pokazao ni trunku milosti za svoje milijunske žrtve, uključujući i žene i djecu, on je mnoge svoje protivnike samo zatvarao.
Zato je, čini se, puno prikladnija usporedba nacističke Njemačke i staljinističke Rusije, dok je, s druge strane, primjer agresivnog japanskog militarizma i ekspanzionizma, koji je tu azijsku silu odveo u propast u Drugom svjetskom ratu, ipak bio specifičan odraz okolnosti u kojima se Japan tada nalazio i mješavina različitih utjecaja, ponajprije ekonomskih, u kombinaciji s tradicionalnim vrijednostima, razvijenim militarizmom i kultom carske ličnosti. Japan je u osvajanju novih područja i širenju svojih kolonijalnih posjeda, što je Japanu trebalo osigurati dovoljno sirovina za ekonomski razvoj, vidio izlaz iz svojih tadašnjih problema.
Međutim, bez obzira na to što u tom pogledu nije bio "najuspješniji", talijanski je fašizam bio prvi sustav koji je pokušao nametnuti totalnu vlast u svim područjima društvenog života, pokušavajući pritom uništiti građansko društvo i namećući državno vlasništvo nad sve materijalne stvari i sve ljude. Italija je cijelo 20. stoljeće funkcionirala kao svojevrsni politički laboratorij, u kojem su se testirale političke ideje koje su se onda širile na ostatak Europe i svijeta, a slično je i danas, o čemu svjedoči izborni trijumf Giorgie Meloni, političarke koja je svoju političku karijeru počela kao sljedbenica Benita Mussolinija. To je ujedno i prva europska izborna pobjeda stranke s jasnim neofašističkim korijenima od Drugog svjetskog rata, i to u zemlji u kojoj je izumljen fašizam.
Talijanski fašizam predstavlja arhetipski oblik fašističke totalitarne diktature. Talijanski fašizam bio je sveobuhvatan, a odatle i termin totalitarizam. Njegov je cilj bilo stvaranje korporativnog sustava, koji će obuhvatiti pripadnike svih društvenih slojeva u projektu izgradnje fašističke, totalitarne države, u kojoj će svi segmenti društvenog života biti pod kontrolom državne vlasti i u kojem će tako biti uklonjena sva društvena i klasna proturječja, iako je to bio ideal koji nikad nije do kraja ostvaren. Za razliku od despotskih i diktatorskih sustava u prošlosti, koji nisu željeli kontrolirati sve sfere ljudskog djelovanja, fašizam je težio totalnoj kontroli i potpunom razvlašćivanju ljudi, pretvarajući ih tako u državno vlasništvo. Totalitarna ideologija želi u potpunosti ovladati ljudima, kontrolirajući pritom i njihove osobne živote, a o kakvom se sustavu radi, vjerojatno najbolje opisuje George Orwell u svom romanu "1984.". Totalitarni sustavi, nacistički i staljinistički, navodi Arendt, podrazumijevaju totalnu dominaciju putem ideologije i terora, zahtijevajući slijepu poslušnost i potpunu intelektualnu sterilizaciju.
Staljin je na početku izgradnje sovjetskog totalitarnog sustava najprije pobio statističare, s obzirom na to da totalitarni sustav počiva na lažima, koje zahvaljujući državnoj propagandi postaju "istina".
U tom je pogledu zanimljivo da su sve europske verzije totalitarizma, na što ukazuje poljski filozof Lešek Kolakovski, jedan od najoriginalnijih i najpronicljivijih kritičara dogmatskog marksizma i staljinizma, imajući pritom na umu ruski boljševizam, njemački nacizam i talijanski fašizam, "izvanbračna djeca socijalističke tradicije". Kolakovski objašnjava da su sve varijante socijalizma koje su se pojavile u 19. stoljeću vjerovale u društvenu kontrolu nad proizvodnjom i raspodjelu materijalnih dobara, a kako svaka totalitarna ideologija podrazumijeva potpunu kontrolu nad ekonomskim procesima – iako ni fašizam ni nacizam nisu realizirali potpunu nacionalizaciju – to je onda ostvarivo samo u nekoj varijanti socijalističkog modela, u kojoj je došlo do nacionalizacije sredstava za proizvodnju. Iako te koncepcije u teoriji nisu bile otvoreno ili svjesno totalitarne, time su nagoviještale totalitarne tendencije, na što su još tada, u 19. stoljeću, uvjerljivo ukazivali brojni autori anarhističke provenijencije, Bakunjin, Kropotkin i drugi, a njihove kritike despotskog karaktera marksističkog socijalizma uglavnom su se pokazale točnima.
Među teoretičarima postoje različita gledišta na sličnosti i razlike između fašizma i boljševizma s jedne te i nacizma i staljinizma s druge strane. Američki povjesničar Timothy Snyder ističe da samo bezrezervno prihvaćanje sličnosti između nacističkog i sovjetskog režima omogućava razumijevanje njihovih međusobnih razlika. Dok jedni ukazuju na brojne razlike, drugi upućuju na temeljne sličnosti, a nesumnjivo postoje velika sličnost između ideoloških stavova Lenjina i Mussolinija, iako se komunistički model totalitarizma pokazao znatno otpornijim od svoje fašističke, odnosno nacističke varijante, posebno u svojoj kineskoj verziji koja se, kao što vidimo, održala do danas, kada predstavlja ozbiljnu konkurenciju modelu liberalne demokracije. Iako je totalitarizam izvorno europski fenomen, on, dakle, nije bio ograničen samo na Europu.
Razlike postoje i između sovjetskog i ostalih europskih modela komunističkog totalitarizma, s obzirom na to da su se oni u pravilu pojavljivali u nešto blažim oblicima, dok je stupanj tiranije u Sovjetskom Savezu ipak bio na nešto višoj razini. Znatne razlike postoje i između "zapadnih" fašističkih modela kakvi su postojali u Španjolskoj i Portugalu i njihovih ideoloških totalitarnih uzora, kojima se, zbog specifičnih okolnosti, nisu uspjeli približiti po stupnju izgradnje totalitarnog društva.
U povijesnom je smislu svakako najzanimljivija usporedba nacizma i staljinizma. Riječ je o sustavima koji su bili neprijateljski prema demokraciji iako je Hitler na početku svog uspona pokazao izvjesnu spremnost na kompromis s obzirom na to da je on, što se često zaboravlja, došao na vlast demokratskim putem. Ubrzo nakon što je imenovan kancelarom, Hitler je raspisao izvanredne izbore na kojima je ostvario veliku izbornu pobjedu i osigurao monopol Nacionalsocijalističke stranke što mu je omogućilo promjenu političkog sustava, a i Staljin je u isto vrijeme konsolidirao svoju vlast u Sovjetskom Savezu. Počevši od početka tridesetih godina pa sve do 1945. godine, najprije Staljin, a zatim i Hitler, pobili su na prostoru, koji američki povjesničar Timothy Snyder u svom monumentalnom djelu o Europi između Hitlera i Staljina naziva krvavim prostranstvima, više od 14 milijuna ljudi. Krvava su prostranstva obuhvaćala zapadni dio Rusije, veći dio Poljske, baltičke države, Bjelorusiju i Ukrajinu. Ubijanje je počelo Staljinovim namjernim izazivanjem gladi u Ukrajini, što je odnijelo više od tri milijuna života, da bi se nastavilo Velikom čistkom 1937. i 1938. godine, kada je u SSSR-u strijeljano oko 700 tisuća ljudi, uglavnom seljaka i pripadnika manjina. Zatim su Sovjeti i Nijemci zajedno nasrnuli na Poljsku, ubivši 200 tisuća ljudi, nakon čega je Hitler obmanuo Staljina i napao SSSR te je izgladnjivanjem umrlo više od četiri milijuna sovjetskih ratnih zarobljenika.
Na okupiranim sovjetskim prostranstvima, u Poljskoj i u baltičkim republikama Nijemci su zatim strijeljali ili plinom ubili oko 5,4 milijuna Židova, pri čemu je većina njih ubijena izvan koncentracijskih logora. U ratu protiv partizana u Bjelorusiji stradalo je još oko pola milijuna ljudi. Snyder zaključuje da nacistički i staljinistički sustav treba uspoređivati, ali ne zato da bismo pojmili jedan ili drugi, nego zato da bismo pojmili sebe i svoju epohu. Sovjetski i nacistički model su se nadopunjavali. Njemački koncentracijski logori inspirirani su sovjetskim sustavom koncentracijskih logora, a Nijemci na okupiranim sovjetskim područjima nisu rasformirali kolhoze, nego su ih koristili kao najbolji oblik otimanja poljoprivrednih proizvoda od sovjetskih seljaka. Staljin je s ubijanjem započeo prije Hitlera, ali je zato Hitler bio uspješniji. Sovjeti su najčešće ubijali metkom u potiljak ili izgladnjivanjem, dok su nacisti usavršili metode koje su im omogućile provedbu znatno masovnijih pokolja. Staljinov SSSR tako je na "krvavim prostranstvima" ubio nešto više od četiri milijuna, iako se ukupan broj Staljinovih žrtava penje do devet milijuna, dok je nacistička Njemačka na krvavim prostranstvima ubila oko 10, a ukupno više od 11 milijuna ljudi. Nacisti su najviše ljudi ubili poslije 1941., tijekom rata, dok je Staljinov režim najviše ubijao u miru. Nacisti i staljinisti imali su različita opravdanja za ubijanje, no način na koji su opravdavali svoje zločine bio je sličan. Uvijek se radilo o ideološkim prioritetima, pri čemu su kod Hitlera to bili Židovi, a kod Staljina seljaci, manjine i druge skupine koje su najviše stradale pod sovjetskim režimom. I jedan i drugi režim bili su jednopartijski, a imali su i svoje elitne pripadnike koji su bili odgovorni za kampanju uhićenja i deportacija, nacisti SS, a Sovjeti NKVD.
Sličnost ovih dvaju zločinačkih pothvata olakšala je posao onima koji su od konca osamdesetih godina pokrenuli veliki val povijesnog revizionizma, prisutan u većini bivših komunističkih zemalja, a koji se temeljio na dobro poznatoj tezi o "dva totalitarizma", koja je poslužila kao opravdanje za izjednačavanje komunizma i nacizma. Tim su izjednačavanjem, naime, nekadašnji suradnici nacista preko noći postali "borci protiv komunizma" i "žrtve komunističkog totalitarizma", u skladu s novom nacionalističkom ideologijom. Rezolucija Europskog parlamenta iz 2009. godine o osudi totalitarnih sustava to je i službeno priznala, legitimirajući tezu o dva totalitarizma. U tu je svrhu došlo do neopravdanog izjednačavanja različitih socijalističkih sustava koji su postojali u Europi, o čemu smo već govorili, kao i do poistovjećivanja "mekših" oblika socijalizma, kakav je postojao i u Jugoslaviji, s totalitarnim sustavom kakav je postojao u SSSR-u, premda jugoslavenski sustav uglavnom nije bio staljinistički i totalitarni, osim do 1950. godine, no do samog kraja ostao je jednopartijski i autoritarni. Šteta je što je ovakvo politikantsko i nepromišljeno prihvaćanje revizionizma u našem slučaju značilo i odricanje od antifašizma premda je upravo Jugoslavija bila jedina europska zemlja koja se, uz SSSR, mogla pohvaliti da se isključivo vlastitim snagama oslobodila od fašizma i nacizma.
Prije tri desetljeća, neposredno nakon pada Berlinskog zida i širenja demokracije u Europi, činilo se da će liberalna demokracija prevladati i da će sve zemlje prije ili kasnije prigrliti demokraciju kao najbolji oblik vladavine. Međutim, danas je jasno da su takve prognoze bile previše optimistične. Nakon uzleta liberalne demokracije u Europi i svijetu, uslijedio je demokratski pad i uspon autokracija diljem svijeta. Broj autokracija, osobito ako autokracijama pribrojimo i one izborne, veći je od broja demokracija u svijetu. Do urušavanja demokracije posljednjih je godina došlo čak i u Europskoj uniji, koja se temelji na demokraciji i vladavini prava. Ruska invazija na Ukrajinu aktualizirala je raspravu o usponu nacifašizma u Europi, kako se jednom riječju nazivaju pokreti nadahnuti povijesnim nacizmom i fašizmom. Premda je ruska agresija na Ukrajinu opravdana tobožnjom potrebom "denacifikacije" Ukrajine, ovdje je riječ, kako uočava britanski povjesničar Timothy Garton Ash, o Putinovoj "velikoj laži": ono što su Hitleru bili Židovi, a Staljinu narodni neprijatelji, Putinu su "ukrajinski nacisti", dok Ukrajinci za Putina zapravo i ne postoje s obzirom na to da su za njega oni zapravo samo ruska podvrsta. Sve su to elementi koji upućuju na fašizam, a tu su i kult vođe, osjećaj duboke povijesne nepravde, represija u zemlji i agresija izvan zemlje. Ruska agresija na Ukrajinu po brojnim karakteristikama, opsegu i lažnim opravdanjima predstavlja izravan nastavak zločinačke nacističke politike koja je bez razloga napala Poljsku i druge europske zemlje prije osam desetljeća, a Europa od Drugog svjetskog rata nije vidjela tako očit i brutalan akt nacifašizma.
>>Večernji list, u povodu stote obljetnice rađanja fašizma, a potom i ostalih totalitarističkih režima koji su odveli Europu do najsmrtonosnijeg rata u povijesti, objavljuje specijal "Sto godina fašizma" na više od 120 stranica. Možete ga kupiti u nedjelju 30. listopada na svim kioscima u paketu s Večernjim listom po cijeni od 18 kuna
Boljševizam je već uveo kontrolu u sve segmente života u SSSR-u, kad se fašizam tek pojavio, tako da je tvrdnja iz naslova netočna i manipulativna. Zašto? Zašto to nekome danas treba?