Papin upit prodro je u svako srce

Tko sam ja? Jesam li kao Juda ili kao žene koje su ostale uz Isusa do njegove smrti? Ta pitanja, koja je papa Franjo postavio u homiliji tijekom mise na Cvjetnicu, vjernici na Trgu sv. Petra osjetili su kao udarac šakom u trbuh. Nije se čula muha dok je Franjo pred sto tisuća hodočasnika postavljao pitanja velike duhovne dubine. Jer to nisu pitanja samo za vjernike. To se tiče sviju nas. Tko izdaje, tko za tu izdaju dobiva novce, tko je korumpiran, tko pere ruke pokazujući nezainteresiranost, tko olako shvaća tragediju i pritom se još izruguje?

Franjo je izgovarao homiliju bez napisanog teksta. Govorio je iz srca i pitao uz koga je naše srce. Bio je ozbiljan. Izgledao je umorno, ali to nije bio. Ta su pitanja i njega pogodila, a koliko su pogodila prisutne moglo se čuti po tišini koja se nadvila nad vatikanskim trgom. Oni vatikanisti koji su mrmljali kako je to homilija koja se na Cvjetnicu čuje u propovijedima u svim crkvama vjerojatno nisu shvatili koliko jednostavnost može biti duboka. Dubinu i težinu papine propovijedi shvatili su svi koji su s pažnjom slušali pitanje: Tko sam ja? To je, drugog dana, bio i naslov preko cijele prve stranice vatikanskog lista Osservatore Romano.

Evo homilije pape Franje koja je dirnula srca, koja, moglo bi se kazati, oslikava njegov pontifikat, koja naznačuje svu njegovu težnju, njegov poziv na promišljanje. Jer, kada vjernicima tijekom propovijedi postavlja pitanja i zadaje im domaće zadatke, to čini kako bi potaknuo na razmišljanje i traženje odgovora koji bi nas trebali navesti da postanemo bolji.

Poruge ili hod s Isusom

“Ovaj tjedan započinje slavljeničkom povorkom s maslinovim grančicama: cijeli narod dočekuje Isusa. Djeca i mladi pjevaju, iskazuju hvalu Isusu. No, ovaj se tjedan nastavlja u otajstvu Isusove smrti i uskrsnuća. Čuli smo Gospodinovu Muku. No, dobro je da se svatko upita: Tko sam ja? Tko sam ja pred svojim Gospodinom? Tko sam ja pred Isusom koji slavno ulazi u Jeruzalem? Jesam li u stanju izraziti mu svoju radost, hvaliti ga? Ili se udaljujem? Tko sam ja pred trpećim Isusom?

Čuli smo puno, puno imena: skupine vođa, nekih svećenika, farizeja, učitelja zakona, koji su ga odlučili ubiti. Čekali su priliku da ga uhvate. Jesam li ja poput jednoga od njih? Čuli smo i drugo ime: Juda. 30 novčića. Jesam li ja poput Jude? Čuli smo i druga imena: učenika koji ništa ne razumješe, koji su tonuli u san dok je Gospodin trpio. Je li moj život uspavan? Jesam li poput učenika koji nisu razumjeli što znači izdati Isusa ili sam poput onog drugoga učenika koji je sve htio riješiti mačem? Jesam li poput njih?

Jesam li poput Jude koji se pretvara da ljubi te poljupcem izdaje Učitelja kako bi ga predao, izdao? Jesam li ja izdajnik? Jesam li poput onih vođa što su na brzinu sazvali sud i potražili lažne svjedoke: jesam li ja poput njih? I, kad činim sve to, ako to činim, mislim li da spašavam narod? Jesam li poput Pilata pa kad vidim da je situacija teška, perem ruke i ne znam preuzeti vlastitu odgovornost te dopuštam da se ljude osudi – ili ja osuđujem?

Jesam li poput one mase koja nije pravo znala nalazi li se na vjerskome okupljanju, na sudu ili u cirkusu, te izabire Barabu? Njima je svejedno: bilo je zabavnije poniziti Isusa. Jesam li poput vojnika koji su udarali Gospodina, pljuvali po njemu, vrijeđali ga i zabavljali se ponižavajući Gospodina? Jesam li poput Cirenca koji se vraćao s posla umoran, no imao je dobru volju pomoći Gospodinu da nosi križ?

Jesam li poput onih koji su prolazili ispred Križa i rugali se Isusu: ‘Ah... jako je hrabar! Neka siđe s križa, pa ćemo povjerovati u Njega!’ Ruganje Isusu... Jesam li poput onih hrabrih žena i poput Isusove mame, koje su bile tamo i patile u tišini? Jesam li kao Josip, potajni učenik, koji s ljubavlju nosi Isusovo tijelo da ga pokopa?

Jesam li poput dviju Marija koje ostaju na vratima groba plačući i moleći? Jesam li poput vođa koji su dan poslije otišli Pilatu i rekli: ‘Onaj je rekao da će uskrsnuti: da se ne bi dogodila još jedna prijevara?’ te blokiraju život, blokiraju grob kako bi obranili doktrinu, da život ne bi izašao van? Gdje je moje srce? Kojoj od ovih osoba sličim? Neka nas to pitanje prati tijekom cijeloga tjedna.”

Bergogliove riječi udaraju kao malj. Jer ono što se događa tijekom Velikog tjedna događa se i danas svakodnevno. Muka Isusova nije scenarij iz Evanđelja za neki film. Ona je slika današnjeg čovjeka. Ne treba biti vjernikom da bi se to shvatilo. Pitanjima izrečenima kao u drami Franjo je pokazao svu dramatičnost ljudske i svjetske situacije. Ta homilija bila je snažnija od uvijek potrebnih, ali uobičajenih poruka i poziva na pomirenje, odustajanje od oružja, zbrinjavanje gladnih i siromašnih... Uspoređujući one koji su htjeli zapečatiti Isusov grob – jer su htjeli zadržati doktrinu, status quo, odnosno htjeli su zabraniti izlazak života i novoga – s današnjim svijetom, u kojem mnogi ne žele promjene, papa je poslao nevjerojatno snažnu poruku.

Franjo je tom homilijom otvorio svoje srce. Tko sam ja, pitanje je koje se prečesto shvaća retoričkim pa se na nj ne odgovara. Ali trebali bismo se zamisliti nad njime.

Čovjek izbačen iz središta

Franjo je svojom neposrednošću osvojio ljude. Telefonira i razgovara s vjernicima, s njima se grli i slika (selfie s papom gotovo je normalna stvar), ne pruža ruku na rukoljub, već kao prijatelj, osvaja svojim propovijedima... Kada govori o braku, kaže da on prolazi kroz krizu, muž i žena svađaju se, pritom lete i tanjuri (da, tako se izrazio), ali za pomirenje ne treba zvati Ujedinjene narode, dovoljno je malo pažnje, uljudnosti, dovoljno je pogladiti...

Molim, hvala i oprosti moraju biti riječi u stalnoj upotrebi. Zamoliti, zahvaliti i oprostiti ne bi trebalo biti teško, a ipak je to rijetko ponašanje. U nedavnom razgovoru s mladim Belgijancima flamanskog govornog područja na pitanje djevojke – koja nije vjernica – kakvu poruku ima za sve mlade, papa je odgovorio da smo svi braća, vjernici i nevjernici, sljedbenici ove ili one vjeroispovijesti, Židovi i muslimani... Svi smo braća! Čovjek je središte povijesti, a u ovom povijesnom trenutku izbačen je iz središta, gurnut je na periferiju. U središtu je, barem zasad, moć, novac. Trebamo raditi u korist osoba. To je tako jednostavno, na to papa Franjo poziva i zbog toga je voljen – jer treba raditi u korist čovjeka.