Iako smo ga gotovo potisnuli iz svijesti, glavni lik biblijskog adventa društveno je neprilagođeni Ivan, poznatiji i kao Krstitelj, koji viče u pustinji i poziva ljude da se promijene. Ljudi su ga slušali, ali sustav ga nije volio.
“Ali jao vremenu, u kojem umuknu glasovi onih koji viču u pustinji, zabranjeni ili nadglasani svakodnevnom bukom; stopljeni s galamom napretka ili pak sputani i utišani iz straha i kukavičluka”, riječi su njemačkog isusovca i člana otpora Alfreda Delpa, kojeg su nacisti uhitili i u veljači 1945. objesili zbog veleizdaje.
Sustav ne trpi one koji ga sabotiraju. Sjetimo se i slučaja bivšeg Hajdukova predsjednika Hrvoja Maleša, koji se prije točno deset godina izložio te raskrinkao sudačku mafiju u domaćem nogometu da bi zauzvrat bio “počašćen” uvredama i prijetnjama.
Jedan je od “glasova u pustinji” i sam papa Franjo. Zbog pandemije svjetska javnost već se neko vrijeme nalazi u kućnom pritvoru, ali papa Franjo je više puta pokazao da zna iskoristiti pravi trenutak da bi uputio pravu riječ. Ovaj se put zaputio na Cipar i u Grčku kako bi posudio svoj glas onima koji nemaju pravo glasa. Izbjeglištvo je i politički i moralni izazov našega vremena.
Moralna i politička strana ovog fenomena ne smiju se miješati, ali također ni razdvajati jer, unatoč tome što politika slijedi jednu specifičnu logiku koja nerijetko ovisi o strastima plebsa, ona u konačnici uvijek mora biti etički opravdana. Nije tajna da u ovoj tragičnoj priči najviše profitiraju šverceri i tvrtke zadužene za postavljanje i održavanje ograda. Zato su nam i potrebni svi oni “glasovi u pustinji” koji svojom energijom mijenjaju naša društva nabolje.
No kada je riječ o izbjeglicama, čudi da riječi pape Franje o njihovim pravima još uvijek nailaze na nevjerojatan otpor upravo u katoličkom miljeu. Onaj naoštreni dio vjernika u kritičnim se situacijama redovito poziva na Bibliju i pritom zaboravlja da ona nije ni priručnik za migracijsku politiku ni moralni katekizam. Biblija je knjiga vjere.
Ona pripovijeda kako je Bog (iliti ona stvarnost koju mi kolokvijalno nazivamo Bogom) nevjerojatno blizu svim ljudima, neovisno o njihovu podrijetlu, boji kože, spolu ili religijskoj pripadnosti.
Ona također donosi priče iz kojih je očito da se ljudi muče s Bogom kad osjete da ih je On ostavio na cjedilu ili kako su Ga pak pronašli tamo gdje Ga nikad ne bi ni pomislili tražiti.
Sve ove priče nisu pale s neba, već su nastale upravo u onom dijelu svijeta koji je uvijek bio centar migracija: Abraham napušta sve i dolazi u Palestinu, Josip u Egipat, Mojsije iz Egipta, Marija i Josip s Isusom bježe iz Palestine u Egipat.
Biblija je prepuna priča o izbjegličkim ranama, ožiljcima i nadama. U njoj prije svega čitamo kako je sam Bog u bijegu sa svim onim ljudima koji se nastoje izboriti za svoja prava, dom i slobodu. Ispada na kraju da izbjeglice s Lezbosa bolje osjećaju Bibliju od nas koji se u nju tako nadobudno zaklinjemo.
Već u startu imamo manipulativni prikaz majke s djetetom koji bi kod nas trebao automatski probuditi suosjećanje i žaljenje nad sudbinama. Ali razum nam to više nakon svih ovih godina konstantnih migracija ne dopušta, pa molim autora da objasni odabir sugestivne fotografije u kontekstu službenih podataka njemačkih službi da preko 90% migranata (NE izbjeglica) čine muškarci u starosti 17-35 godina. Što bi Biblija rekla o tome?