'Partizanski oficir udario me po glavi, a partizanka vikala: 'Klerofašistu, majku ti''

Donosimo vam nastavak priče iz Večernjakove kolekcije političkih dokumentaraca "Križni put – zločin bez kazne" u kojem ćemo se prisjetiti događaja u završnici Drugog svjetskog rata...

Pitanje izručenja velikog broja vojnika i civila u svibnju 1945. sastavni je dio i važno pitanje sveukupne Bleiburške tragedije. Zaštita Haške konvencije i Ženevskih konvencija, za koje je jedna od izvornih potpisnica bila Britanija (već od 23. lipnja 1931.), a njezine su potpisnice bile i Demokratska Federativna Jugoslavija (pozivajući se na međunarodnopravni kontinuitet s Kraljevinom Jugoslavijom) i NDH (od 20. siječnja 1943.), zakonske odredbe o pravima zarobljenika, kao i dogovor u Jalti (Krim) u veljači 1945., ključni su trenuci za proučavanje te problematike.

U novije vrijeme često se naglašava da se na cijeli problem ne mogu primjenjivati danas vrijedeće pravne norme (što potvrđuje i osnovno pravilo kaznenog prava nullum crimen sine lege, nulla poena sine lege, tj. nema kazne bez zakona), no to ne znači da ne postoji pravo mjerodavno za bleiburška pitanja. Kao i svaki povijesni događaj, treba ga promatrati u kontekstu općih događanja. Taj problem spoj je političkih, pravnih i vojnih segmenata koji se ne smiju ispustiti iz vida.

– Jedan partizanski oficir na konju uočio me u koloni jer sam bio lijepo obučen. Povikao je ''skidaj se'' i udario me po glavi. Rasjekao mi je kožu iznad čela pa je potekla krv. Opsovao me i rekao: ''Zagadit ćeš mi uniformu.'' Skinuo sam odjeću sa sebe i ostao u donjem rublju – ispripovijedao je Vladimir Fuček, pitomac domobranske vojne škole koji je bio u zbjegu te dodao:

– Potom je jedna uniformirana partizanka pojurila prema meni vičući: "Klerofašistu, majku ti." Sjetio sam se da imam oko vrata lančić s križićem koji sam dobio na krštenju. Bio je malo deblji, ali ona ga je zgrabila i strgnula ga te mi pritom razrezala kožu na vratu. Očekivao sam da će ga baciti na pod i gaziti ga, no spremila ga je u džep. Sve mi je tog trenutka bilo jasno, shvatio sam u čijim smo rukama. Tu smo bili predani u Jugoslaviju pod nadzorom Engleza.

Video – Partizanski oficir vikao je: "Skidaj se", a partizanka mi je uzela lančić

Video: Križni put - zločin bez kazne

Prema političkim dogovorima i sporazumu u Jalti, već je unaprijed označen položaj i sudbina poslijeratnih zarobljenika. No treba napomenuti da se te odredbe odnose na sovjetske građane, koje je prema dogovoru trebalo izručiti Crvenoj armiji. Pripadnici snaga NDH, kao i ostali “jugoslavenski državljani”, nisu spominjani u tom dogovoru. Zanimljivo je da tadašnji američki državni tajnik Edward R. Stettinius, odgovarajući na naputke prema kojima se treba suprotstaviti dogovoru ako on zahtijeva uporabu sile, navodi da s obzirom na postignuti dogovor u Jalti “ne bi bilo mudro uključivati pitanja koja se tiču zaštite Ženevske konvencije”. Iz toga jasno proizlazi da je pravo na “politički azil” žrtvovano pred činjenicom da treba postići što hitniji dogovor.

Gotovo sve izbjeglice krenule su prema zapadu nadajući se da će ih štititi odredbe međunarodnoga humanitarnoga prava (Ženevske konvencije) kojima se regulira status ratnih zarobljenika, iako je možda bilo i pretjerano očekivati bilo kakav povlašten položaj s obzirom na to da su te snage gotovo četiri godine ratovale na strani (pod okriljem) snaga Trećeg Reicha. Otegotna okolnost za zarobljenike bilo je to što je Jugoslavenska armija okupirala Korušku (i Julijsku krajinu).

Zanimljivo je kako o tome svjedoče jugoslavenski dokumenti: “U vezi s Istrom borci, govoreći da Englezi hoće da nam otmu Istru, dolazili su u nepravilan stav prema Englezima i sumnjali u njih kao Saveznika. Čak se govorilo i o tome kako ćemo se tući s Englezima.” Stoga, u takvim napetim odnosima među saveznicima, koji su u jednom trenutku bili pripravni na vrlo izgledne nastavke vojnih operacija i daljnje sukobe, dolazak velikog vala izbjeglica nije bio olakšanje za Britansku vojsku. Njihov smještaj, opskrba, prehrana i medicinska pomoć bili su gotovo neizvedivi u postojećim uvjetima. Pa je, prema tome, problem “operativne okolnosti” znatno utjecao na ukupno stanje. Tako je, prema jugoslavenskoj strani, problem nerazumijevanja lako riješen s obzirom na to da su “...borci na svoje oči vidjeli kod Bleiburga da Englezi poštuju ugovore, jer su oni tamo izručili našoj Armiji svu fašističku gamad iz naše zemlje”. Britanci su bili i više nego svjesni toga kakav “prijam” očekuje izručene zarobljenike u Jugoslaviji, no unatoč toj činjenici repatrijacije su nastavljane. Time je “V. Britanija (…) prekršila odredbe čl. 2., 7. i 18. Ženevske konvencije o zaštiti ratnih zarobljenika iz 1929. god. čija je potpisnica”.

Svijest o nužnosti izručenja bila je potaknuta činjenicom da se u koloni našao i velik broj ratnih zločinaca, o čijem su kažnjavanju savezničke vlade zauzele čvrst stav. Osim toga, dobivši potvrdu da će se prema zarobljenicima pravilno postupati, Britanci provedbu nisu dovodili u pitanje. Ipak čini se da na Zapadu civilizacijski i ideološki sklop barem pretpostavlja drukčiji postupak sa zarobljenicima. Prema tome, vrlo je vjerojatno da je britanskom vojniku bilo nezamislivo da se likvidacije mogu provoditi bez valjanog sudskog postupka. No, jesu li Zapadni saveznici bili doista sigurni u dana obećanja? Mislim da nisu! U više navrata izjavili su da ne znaju što će se točno dogoditi sa zarobljenicima kada ih preuzmu jedinice JA. Pa tako i Cowgillov izvještaj navodi da su dana obećanja spomenuta samo kako bi se umanjilo navodno britansko opiranje “prisilnoj repatrijaciji pod komunističku vlast”. O kojem je točno otporu riječ, nije mi poznato, a što se tiče prisilnih repatrijacija, pa zar nisu Britanci, kako sami navode, samo posredovali u pregovorima, ne snoseći nikakvu odgovornost za daljnja događanja? Nadalje, navodi se: “Sve što možemo reći jest da su osiguranja dana, te su, kao znak dobre volje neko vrijeme (for a short time) i prihvaćana – ali nisu bila poštovana.”

Video – 'Pavelićev zdrug uspio se probiti kroz tenkove i barikade Engleza. To im je bila škola'

Video: Križni put - zločin bez kazne

Simptomatično je da 1948. u Foreign Officeu zaključuju o svojoj politici izručenja Jugoslaviji od 1945., naglašavajući: “Početna odluka da se oni predaju proizašla je iz prirodne želje svih zemalja na kraju rata da se vidi pravda na djelu i da izdajnici budu kažnjeni, ali nas je pervertitna priroda sudske administracije u satelitskim zemljama vodila da postanemo izrazito nevoljni da se dalje preda veći broj ljudi (…) koji se traži, ne zbog ratnih optužbi nego zbog njihovih političkih uvjerenja i u nekim slučajevima njihova djelovanja nakon rata.” Taj stav ne odnosi se isključivo na izručenja vezana uz Bleiburg i izručenja iz neposredne završnice rata, no zrcali nam jedno opće razmišljanje. Biti pobjednik nakon četverogodišnjeg rata značilo je uživati određene privilegije, no postojale su i neke obveze. Isto to odnosilo se i na pripadnike JA, no možda o tome dovoljno ilustrativno svjedoči rečenica: “Antifašistička vojska i politika pod komunističkim vodstvom znala je pobijediti u ratu, ali nije umjela biti mudar pobjednik u miru.”

Zanimljivo je napomenuti da je sedamdesetih godina pitanje britanske uloge u Austriji 1945. postalo sve prisutnije u javnosti, da su članovi Britanskog parlamenta podigli u Londonu spomen-ploču koja se nalazi nedaleko od muzeja Victoria & Albert (Thurloe Place na ulici Cromwell). Ako prolaznik zastane, može pročitati natpis: “Ovu spomen-ploču postavili su članovi svih stranaka obaju domova Parlamenta, kao i mnogi simpatizeri, kao sjećanje na nebrojene nedužne muškarce, žene i djecu iz Sovjetskog Saveza i ostalih istočnoeuropskih zemalja, koji su zarobljeni i stradali od ruke komunističkih vlada nakon repatrijacije provedene na kraju Drugoga svjetskog rata. Počivali u miru.”

Zanimljivo je da se Nicholas Bethell zalagao da se na natpisu dopiše: “Protiv svoje volje izručeni u zarobljeništvo i smrt od strane Britanaca i njihovih saveznika”, no njegov prijedlog zabranila je tadašnja vlada. Iako se na natpisu ne spominje britanska prisutnost u spornim događanjima, nastojeći tako izbjeći pitanje moralne odgovornosti, pitanje je zašto je u Londonu podignut spomenik ako Britanci nisu bili odgovorni za te ljude.