Patrijarh kojega zovu Putinovim ministrom ćudoređa sklon životu u luksuzu i rasipnosti

Sastanak na Kubi pape Franje i moskovskog patrijarha Kirila I. povijesni je, politički i međuvjerski događaj godine koji bi trebao pridonijeti barem djelomičnom smirivanju napetosti između Istoka i Zapada, susret koji bi trebao spriječiti oružani sukob nekadašnjih hladnoratovskih neprijatelja – Rusije i SAD-a. Susret pape i patrijarha bio je i susret posve različitih osoba. Pape Franje koji uživa ogroman ugled u svijetu, i to ne samo među katolicima, kao skroman i pravedan čovjek, i patrijarha Kirila, koji je tijekom svojeg vođenja Ruske pravoslavne crkve povukao nekoliko vrlo vještih poteza i odluka, ali i bio u nekoliko skandala koji su potresali Rusiju te predmet zgražanja zbog vrlo luksuznog načina života koji uključuje i skupa skijaška zimovanja u Švicarskoj.

Smirivao demonstrante

Kubanski susret licem u lice ujedno je i prvi susret nekog pape s ruskim patrijarhom još otkad se prije gotovo tisuću godina u velikom raskolu 1054. godine Crkva razdvojila na Katoličku i Pravoslavnu.
Ipak, uz religijsku dimenziju, ovaj susret ima još jedno, vrlo duboko značenje. Patrijarh Kiril I. vrlo je utjecajan i moćan religijski vođa u ruskom društvu, a što je još bitnije – utjecajan i u očima ruskog predsjednika Vladimira Putina. I patrijarh i Putin mogu se osloniti jedan na drugoga u kriznim vremenima. Kad su 2010. godine na ulice Moskve izašle tisuće prosvjednika uzvikujući parole poput “Rusija bez Putina”, zahtijevajući Putinov odlazak s političke scene, upravo je patrijarh Kiril poručivao Rusima da se smire, da se Putinu može vjerovati. A patrijarha sluša 100 milijuna ruskih vjernika, što je Putin znao i zato mu tu uslugu nikada nije zaboravio.

Gimnazijalac i geodet

Današnji ruski patrijarh rođen je kao Vladimir Gundjajev neposredno nakon Drugog svjetskog rata, 1946. godine, u tadašnjem Lenjingradu, gradu koji je neposredno prije pretrpio užasna razaranja u napadu Hitlerovih nacista. Već od rane mladosti bio je predodređen za karijeru pravoslavnog svećenika. Uostalom, to je bila obiteljska tradicija. Otac mu je bio pravoslavni svećenik, brat je bio protojerej i profesor na lenjingradskoj teološkoj akademiji. Djed mu je, pak, kao pravoslavni svećenik, bio tridesetak godina u zatvoru i egzilu u Sibiru jer je dvadesetih, tridesetih i četrdesetih godina, u vrijeme najžešće Staljinove vladavine, propagirao vjeru i Crkvu.

Iako je cijela obitelj bila vezana za Crkvu, Gundjajevi su bili prilično siromašni i život im nipošto nije bio lagan. Upravo zbog toga Vladimir Gundjajev odmah je nakon osnovne škole upisao gimnaziju, ali se usporedo i zaposlio kao pomoćni geodet. Kombinirao je posao sa školom, a nakon završetka gimnazije upisao je Lenjingradsku teološku akademiju, na kojoj je i diplomirao.
Za mladog Vladimira to je bio početak strelovite, zvjezdane i vrlo brze karijere u okvirima Ruske pravoslavne crkve. Vladimira Gundjajeva zaredio je 1969. godine mitropolit lenjingradski dajući mu ime Kiril, izvedeno od imena Svetog Ćirila Filozofa. Odmah mu je dan i status pravoslavnog đakona, da bi odmah potom bio raspoređen na dužnost. Kao mladi svećenik, još k tome i iz svećeničke obitelji, postavljen je na mjesto rektorova pomoćnika za studentska pitanja pri Lenjingradskoj teološkoj školi. Istodobno je služio i kao osobni tajnik lenjingradskom mitropolitu Nikodemu.
Te dužnosti mladome su Kirilu bile samo uvod u karijeru i svojevrsna faza zagrijavanja. Nakon samo godinu dana, unaprijeđen je i postavljen za predstavnika Ruske pravoslavne crkve na Svjetskom konzilu crkava u Ženevi. Osim toga, imenovan je i rektorom Lenjingradske teološke akademije. Prilično brz uspon i velik uspjeh za svećenika koji je diplomirao samo godinu dana prije toga.

I daljnji uspon Kirila u okviru Ruske pravoslavne crkve nije bio ništa sporiji ni slabiji. Već pet godina kasnije, 1976. godine, postavljen je za episkopa Viborga. Godinu dana nakon toga i za arhiepiskopa Viborga, a 1984. godine postao je arhiepiskop smolenski, vajzemski i kalinjingradski. Na tom se položaju zadržao sljedećih petnaestak godina, a 1991. godine uzdižu ga na položaj mitropolita. Tim imenovanjem Kiril je ušao u sam vrh Ruske pravoslavne crkve. Držao je u to vrijeme nekoliko dijeceza, od dijeceze u Haagu u Nizozemskoj do dijeceze u Mađarskoj, te bio predsjednik Odsjeka vanjskih crkvenih odnosa Ruske pravoslavne crkve. Pune je četiri godine predsjedao i sinodskom komisijom za obnovu religije i morala.

Odlikovao Fidela Castra

U tom razdoblju, nakon imenovanja mitropolitom, Kiril se znatno aktivirao i u humanitarnim akcijama Ruske pravoslavne crkve, a svojevrstan si je javni imidž gradio i na televiziji. Naime, od 1994. godine Kiril je vodio tjednu emisiju Ruske pravoslavne crkve na Kanalu 1, središnjoj ruskoj televizijskoj postaji.

Sav taj rad, javno eksponiranje i prisutnost u medijima dali su rezultate. Ugled Kirila neprestano je rastao, kako u vrhu Pravoslavne crkve tako i među vjernicima, pa ga je 6. prosinca 2008. godine, dan nakon smrti patrijarha Alekseja, Sinoda Ruske pravoslavne crkve izabrala za privremenog patrijarha, da bi njegovo imenovanje na crkvenom saboru bilo potvrđeno mjesec dana kasnije.
Bio je to velik korak za Rusku pravoslavnu crkvu u smjeru ekumenizma jer je Kiril tijekom devedesetih godina dosta često održavao kontakte s Katoličkom crkvom, što mu je konzervativniji dio pravoslavnog svećenstva zamjerao. Kako bi uništio bilo kakve sumnje, Kiril je ustvrdio da smatra kako ne može biti nikakvog doktrinarnog kompromisa s Katoličkom crkvom i da diskusija s njom nema za cilj bilo kakvo približavanje, a kamoli ujedinjenje. 

Ipak, neosporno je da je Kiril napravio znatan pomak u približavanju Ruske pravoslavne crkve i Katoličke crkve. Njegovi susreti s papom Bendiktom XVI. bili su protkani toplinom i međusobnim uvažavanjem, a tijekom posjeta Poljskoj 2012. godine patrijarh Kiril približio se tamošnjem katoličkom svećenstvu, što je uvelike utjecalo na poboljšanje odnosa između Rusije i Poljske.
Ono što je Kiril uveo svojim dolaskom na čelo Ruske pravoslavne crkve svakako je diplomacija u međunarodnim odnosima. Naime, tek što je postavljen za patrijarha, Kiril je otišao na turneju Latinskom Amerikom. Tom se prilikom susreo i s Fidelom Castrom, tada još uvijek glavnim tajnikom Komunističke partije Kube. U relativno kratko vrijeme Kiril je odlikovao Fidela i Raula Castra Redom svetog Danijela od Moskve jer su Kubanci pristali sagraditi pravoslavnu crkvu u središtu Havane.

Koliko god vješto balansirao među vjernicima ili u odnosima sa stranim državnicima, Kiril još bolje “igra” na domaćem terenu, u Moskvi.

Naime, ako Vladimir Putin ima ijednog dobrog prijatelja, onoga na kojega se može uvijek osloniti, onda je to njegov imenjak Vladimir Gunjajev, odnosno patrijarh Kiril. Jer ne samo da je Kiril ojačao Putinov položaj tijekom demonstracija 2010. godine, već je Kiril uskakao kao potpora Putinu u svakom važnijem unutrašnjopolitičkom trenutku. A Putin je svjestan da kad mu pomaže netko čije riječi sluša i uvažava stotinjak milijuna praktičnih vjernika, ima prilično jak oslonac.

Naravno, malo je vjerojatno da Kiril pomaže Putinu samo zato što mu se sviđa kao čovjek ili kao ruski lider. Jer Putin čak i nije pravi, potpuni vjernik. Još je davno Putin, bivši časnik KGB-a, prilično diplomatski pojasnio svoje stavove prema Ruskoj pravoslavnoj crkvi i samoj vjeri.

– Mislim da bi svatko od nas trebao imati moralne i duhovne temelje. A ako Bog postoji, on je onda u srcima ljudi – ustvrdio je Putin u jednom intervjuu, iako je svoj predsjednički mandat započeo vjerskim obredom.

Tijekom posljednjih sedam godina, koliko je patrijarh Kiril na vrhu ljestvice Ruske pravoslavne crkve, između njega i ruskog predsjednika Putina uspostavljena je svojevrsna simbioza. Do te mjere da Kirila ponekad kolokvijalno zovu Putinovim ministrom etike i ćudoređa. Njih dvojica na neki način predstavljaju integraciju države i Crkve. Naime, Putin je svojevrsni patron patrijarhu, dok je Kiril čak ispravljao i školski kurikulum Rusije. Putin je, pak, zauzvrat koristeći političke strukture osigurao da Ruska pravoslavna crkva postane ne samo moralna nego i ekonomska veličina u Rusiji. 
Moskovska patrijaršija potpisala je posljednjih godina ugovore o suradnji s nizom ministarstava, obrazovnih ustanova, bolnica... Svećenstvo je sveprisutno u Rusiji, predstavnici Crkve sjede u državnim tijelima, sastaju se sa stranim delegacijama. Predstavnici Crkve gostuju redovito u vrlo gledanim televizijskm emisijama, što donedavno nije bila redovita pojava kao što je sada.
Samo u Moskvi planirana je gradnja oko 200 novih crkava, a zemljište donira država, baš kao i dio novca za gradnju. Ruska pravoslavna crkva ima prioritet u povratku imovine oduzete tijekom komunizma...

Patrijarh Kiril je za to Putinu zahvalio na svoj način. Tijekom posljednje izborne kampanje proglasio je Putinovu vladavinu čudom Božjim preporučivši svojoj pastvi kako i za koga da glasa.

Utjecaj u Kremlju

Putin i Kiril pojavljuju se često zajedno u javnosti. Jer jedan drugoga trebaju i jedan drugoga podupiru. Ipak, patrijarh Kiril, unatoč relativno velikoj popularnosti, ima i kritičare. Posljednjih se godina našao u središtu nekoliko skandala. Kirila se optuživalo da je tijekom sovjetske ere imao veze s KGB-om, no najveći skandali ipak su bili vezani uz novac. Tvrdilo se da je Kiril organiziranim švercom cigareta i alkohola (misno vino) na prijelazu tisućljeća koje je Crkva uvozila bez carine zgrnuo veliko bogatstvo. Procjenjivalo se da na privatnom računu u banci ima više od milijardu i pol dolara. 

Drugi pak skandal izbio je prije tri godine kad je sud u Moskvi dosudio da tadašnji ministar zdravstva Jurij Ševčenko mora platiti Kirilu oko 670 tisuća dolara jer je, renovirajući svoj stan, bacio prašinu u Kirilov stan koji je kat ispod. Prašina je navodno oštetila kolekciju vrijednih knjiga.

Naravno, to je glasno odjeknulo u javnosti, a prilično je jasno da, ako odštetu u ovakvom slučaju mora plaćati i Putinov ministar, patrijarh Kiril jako dobro kotira u Kremlju.
Upravo zbog toga ovih dana svi i očekuju puno od sastanka pape Franje i patrijarha Kirila. Jer ta dvojica vjerskih lidera imaju, svaki na svojoj strani svijeta, dovoljno utjecaja da zaustave daljnje narušavanje odnosa između Istoka i Zapada. Jer samo na taj način ima nade da se zaustavi globalni sukob koji je sada izvjesniji nego ikad prije u povijesti. Izvjesniji čak i nego tijekom hladnog rata.

>> Papa Franjo i patrijarh Kiril u zajedničkoj izjavi: Ni jedan zločin ne može biti počinjen u ime Boga