Ne može, kaže, točno odrediti trenutak kad je počelo njegovo zanimanje za pčele. Treća je generacija pčelara u obitelji i one su mu od djetinjstva sastavni dio života. – Otac me od malih nogu vodio do košnica, kao što ja sada vodim svog četverogodišnjeg sina. Naravno, u početku je učenje išlo kroz igru, a kao srednjoškolac počeo sam mu sve više pomagati. Zanimanje je, naravno, raslo i više kad sam time počeo zarađivati prvi džeparac – kaže dr. sc. Marin Kovačić (36), mladi stručnjak za pčele koji radi u Zavodu za animalnu proizvodnju i biotehnologiju na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku. I čovjek iz prakse koji na OPG-u ne uzgaja krave ili ovce, nego – pčele. Pomor pčela u Međimurju, gdje je zbog neopreznog tretiranja bilja pesticidima stradalo između 50 i 60 milijuna pčela, skrenuo je pozornost na te krhke kukce o kojima ovisi život na Zemlji. Nazivaju ih i “božjim stvorenjima”. Da ih nema, ne bi bilo oprašivanja i život bi za nekoliko godina nestao. Danas pčela ima više nego ikada, no gotovo sve nalaze se u košnicama pčelara u pčelinjacima, a u prirodnom staništu ima ih vrlo malo. I teško preživljavaju. Zato se pčela i smatra ugroženom vrstom, koju na životu održavaju pčelari.
Uzgoj matica u Dardi
– Na žalost, posljednje su godine u ovom dijelu Europe ocijenjene kao vrlo loše pčelarske godine. Posljedica je toga da dio pčelara odustaje od pčelarstva iako je u posljednjih pet godina to bilo vrlo popularno zanimanje. Danas imamo veliku gustoću košnica gotovo u cijeloj Hrvatskoj, što ponekad može rezultirati manjim unosom nektara po košnici. Mali je postotak pčelara u Hrvatskoj koji žive isključivo i samo od pčelarstva. Pčelari uglavnom drže pčele kao dodatni izvor prihoda ili iz čiste zaljubljenosti u njih, jer jednom kada uđete u njihov svijet i kada vam se uvuku pod kožu, ta ljubav ostaje za cijeli život – dodaje dr. sc. Kovačić, čija se obitelj već 23 godine bavi selekcijom i uzgojem matica u Dardi u Osječko-baranjskoj županiji.
– Matica je duša pčelinje zajednice, jedina je reproduktivno sposoban ženski član zajednice i majka je svim članovima zajednice. Sva genetska svojstva koja posjeduje, prenosi na svoje potomstvo. Selekcijskim radom poboljšavamo svojstva pčela, primjerice smanjujemo agresivnost i ubadanje pčela, a povećavamo proizvodnost meda i mehanizme otpornosti na bolesti. Od odabranih zajednica koje kroz testiranja pokažu najbolja svojstva uzgajamo mlade matice koje pčelari koriste kako bi formirali nove pčelinje zajednice ili zamijenili stare i loše matice. Uzgoj matica je kompleksan posao, zahtijeva veliku pedantnost, upornost i potpuno poznavanje biologije pčele i pčelinje zajednice.
Pčele nisu jedini oprašivači u prirodi. Kakva je situacija, primjerice, s bumbarima?
– Puno je oprašivača u prirodi, osim medonosne pčele to su i bumbari i solitarne pčele. Oni su vrlo važni u proljetnim mjesecima kada pčele zbog niskih temperatura ne izlaze iz košnica. Danas su, nažalost, populacije ostalih oprašivača sve manje zbog gubitka staništa i izvora hrane te je medonosna pčela danas najznačajniji oprašivač u prirodi, posebice kod uzgoja hrane koja ovisi o oprašivanju kukcima. To se najviše očituje na područjima vrlo intenzivne biljne proizvodnje gdje nema drugih oprašivača. Primjerice, pčelarima u SAD-u najveći je prihod naknada za oprašivanje koju im plaćaju uzgajivači badema, brusnica i drugih voćnih vrsta. Pčele osim bolesti poput varoze i trovanja pesticidima ugrožavaju i invazivne vrste kukaca. Od 70-ih godina prošlog stoljeća do danas iz Azije se proširilo nekoliko nametnika i uzročnika bolesti pčela. Najpoznatiji je grinja Varroa destructor koja je uz viruse koje prenosi najznačajniji uzročnik gubitaka pčelinjih zajednica. Uz varou tu je i bolest nozemoza, čiji su uzročnici mikrosporidiji iz roda Nosema. Nametnici koji još nisu stigli u Hrvatsku, ali se nalaze na našim granicama, su žutonogi stršljen (Vespa velutina) iz Azije i mali kornjaš košnice (Aethina tumida) iz Afrike. I ozbiljna su prijetnja
– Naše pčele, na žalost, nemaju mehanizme kojima bi se mogle obraniti od novih nametnika, poput pčela koje su se evolucijski razvile uz njih, pa često zbog njih stradaju. Zato se zaštita pčela danas oslanja na korištenje veterinarsko-medicinskih preparata i različitih tehnoloških postupaka, a dugoročno rješenje je selekcijski rad kako bi se poboljšali mehanizmi koje pčele prirodno posjeduju u zaštiti od bolesti – kaže dr. sc. Kovačić koji je u sklopu usavršavanja boravio i u inozemstvu, pa može, primjerice, usporediti pčelarstvo u Njemačkoj i Hrvatskoj.
Nijemci vole zujanje
– Percepcija pčela i pčelarstva se dosta razlikuje između sjeverne i južne Europe. Na primjer, u Njemačkoj prosječni pčelar ima oko sedam košnica, a u Hrvatskoj 40 do 50. Naš prosječni pčelar, dakako, očekuje dodatni prihod od pčela prodajom meda i drugih pčelinjih proizvoda, a prosječni njemački pčelar jednostavno voli zujanje pčela u vrtu i par kilograma meda za svoju obitelj. Nijemci su svoju autohtonu tamnu europsku pčelu odavno zamijenili našom sivom pčelom, a posebno se ponose uspjehom dugotrajnog selekcijskog rada s pčelama jer danas imaju vrlo mirnu pčelu koja ne napada pčelara, rijetko se roji i proizvede dosta meda.
Kao i u svim drugim poljoprivrednim granama, i u pčelarstvu je vrlo važna suradnja sa znanstvenicima. Sveučilišta i znanstveni instituti imaju veliku ulogu u razvoju tehnologija i širenju novih spoznaja, koje potom prenose pčelarima. Pitamo ga i što su za njega pčele. – Gledajući cijelu sliku, one su sastavni dio mog života od samog djetinjstva. Trenutačno sam poslijedoktorand na Fakultetu agrobiotehničkih znanosti u Osijeku na pčelarstvu i jednostavno imam veliku životnu sreću da sam plaćen za svoj hobi, da istražujem život pčela, učim o pčelama i dijelim drugima znanje o nevjerojatnom životu i funkcioniranju pčelinje zajednice. Uz to se i privatno bavim pčelarstvom kroz uzgoj matica i proizvodnju svih drugih pčelinjih proizvoda, tako da imam savršeni spoj teorije i prakse.