Peović za Večernji: Politika žonglira s antifašizmom. Treba vratiti Titov trg

U Političkom intervjuu tjedna s novinarkom Petrom Maretić Žonjom, danas je razgovarala saborska zastupnica Radničke Fronte Katarina Peović.

Dan je antifašističke borbe, koliko je on danas značajan?
Prvo; smrt fašizmu, sloboda narodu. Mislim da znači puno jer moramo biti svjesni da je na današnji dan organiziran prvi antifašistički i antihitlerovski pokret u Europi, a ako uzmemo u obzir kako je organizacija funkcionirala, to su mladi ljudi koji su svoj dom i Europu branili od fašizma koji je djelovao nepobjedivim. Na ono što su se drznuli bilo je iznimno hrabro, ne cijenimo to, pogotovo s obzirom na to da smo, na broj stanovnika, imali najveći pokret, što je za pohvaliti.

Zbog čega se danas ne drži dovoljno do tog dana?
Stvar je globalna i opasna, nije rješenje da se revidira prošlost iz opskurnih vizura. Koja je motivacija onih koji relativiziraju pa izjednačavaju fašizam i nacizam s jedne strane te komunizam i socijalizam s druge? Mi u Radničkoj fronti naglašavamo da se to zbiva da bi se oduzela mogućnost progresivnog pokreta koji stoji na poziciji zaštite ljudskih prava, jednakosti, solidarnosti, društva koje pravednije raspodjeljuje, bori se s klimatskim promjenama. Antifašisti su imali taj impuls i u velikom dijelu su bili komunisti.

Mnogi nisu bili komunisti.
To je isto revizionizam jer u najvećem broju jesu, to se ne može relativizirati.

Koliko se danas u politici o antifašizmu govori prigodničarski?
Današnja politika, ili nominalna ljevica ili desnica balansira, žonglira između dvije strane, nasljeđa europskog antifašizma ili je tu koketiranje s brutalnim desnim idejama koje relativiziraju to nasljeđe. Neka sami gledatelji odluče treba li se tome prikloniti, treba li slušati političare koji sve relativiziraju ili će se prikloniti onima koji promišljaju pravedniji svijet.

Žonglira li i Možemo? Danas je Zagreb prvi put pokrovitelj koncerta za Dan antifašističke borbe, ali nema dogovora oko Titova trga?
Mi smo podržali da se vrati ime Titova trga, glasali smo za to i u Skupštini. Stvar je dosljednosti, da se držiš načela koje si propagirao kad si bio u opoziciji, ako si rekao da ćeš nešto napraviti, trebaš. Nije to prvo pitanje u Zagrebu, naravno, ima ozbiljnijih, ali treba biti dosljedan. U mnogim stvarima su nedosljedni, nije nam se svidjela politika prema radnicima Holdinga, smanjuje se broj autobusa i tramvaja u vrijeme visokih cijena goriva, otpad u gradu je također tema, ali razumijemo da postoje ozbiljni problemi i ne mogu se stvari rješavati preko noći.

Što se inflacije tiče, čini li Vlada dovoljno?
Pitanje inflacije je kompleksno. Ako govorimo o sadašnjim mjerama, bit ću cinična pa reći da sam iznenađena jer Plenković govori o državnom intervencionizmu, za što su nas optuživali da je staljinizam. Inflacija je ozbiljno pitanje, ne može se od danas do sutra riješiti, jer ona ne dolazi kao oblik anomalije u kapitalističkom uređenju. Kriza se, s aspekta ljevice, promatra na način kako se radnici s njom nose. Kad je radništvo bilo organizirano, poslodavci su bili prisiljeni povećavati plaće.

Kako riješiti plaće, pogotovo u sustavu u kojem su javni sindikati jači?
Javni sektor izborio se za 4-postotno povećanje plaća, ali u sadašnjoj je situaciji to 6-postotno smanjenje. Stvar je u tome da ne smije dolaziti do sukoba privatnog i javnog sektora. Privatni nema organizirano radništvo, poslodavci će reći da novca za povećanje plaća nema, što nije točno. Primarno je pravilo da plaća treba biti takva da svatko od nje može živjeti normalno. Minimalna plaća je prije korone zadovoljavala 25 posto temeljnih potreba čovjeka, što može danas?

Kažete da se inflacija može doživljavati kao klasno pitanje, hoće li ideje Radničke fronte sad postati moderne?
Mi očekujemo val još gore inflacije i lošijih uvjeta, nismo još u najgoroj fazi jer je razdoblje korone bilo lakše, labavije su bile fiskalne politike, a kad to završi, stiže recesija i opet će se sve svaliti na radništvo.

Kako će to utjecati na radnika?
Treba postojati organizirani sindikalizam, imamo male sindikate koji su borbeni, odlaze na sudove, štite prava.
Mora postojati politička fronta koja tumači ljudima razlike deprivacije, da je radnik obespravljen zbog pritiska kapitala. Nadam se da dolazi bolje vrijeme, veseli me što vidim male borbene sindikate, u suradnji s njima smo napisali izmjene Zakona o radu s više od 50 amandmana.

Prije završetka zasjedanja Sabora, na dnevnom redu trebao bi biti opoziv ministra Vilija Beroša.
Uključili smo se u tu inicijativu jer je opozicija, od inicijative vraćanja pobačaja u Ustav, počela više surađivati. Nije Beroš najgori i kriv za sve, ali javno zdravstvo je, zbog parazitiranja privatnog, devastirano i bit će još gore. Marić diže dopunsko, dan bolnice će se plaćati duplo. Ako javno zdravstvo s privatnim bolnicama ima milijunske ugovore, a liječnici rade privatno, plaćamo ih duplo. Kad bolnice ne nabavljaju uređaje da bi se išlo privatno, to je problem.

Kako riješiti to, liječnika nam ionako nedostaje?
Uputili smo u proceduru zabranu dvojnog rada, koja sad već vrijedi za ravnatelje zdravstvenih ustanova, njihove zamjenike i pomoćnike. Potrebno je da se rad u privatnom sektoru smatra sukobom interesa, kao što je to i u Zakonu o državnim službenicima.

Neće li to dovesti do još većeg odljeva liječnika?
Mi javnim novcem stipendiramo liječnike da bi oni odlazili u Njemačku, ponašamo se kao bogataši. Kad razgovaramo s liječnicima, nije im najveći problem plaća, nego grozni uvjeti u domaćim bolnicama. Ima puno onih koji bi ostali, mi bismo regulirali da oni koji žele, rade. Na nadnacionalnoj razini, u suradnji s nekim lijevim strankama u Europi, razmišljamo o tome da Njemačka mora vratiti dio stipendije koje dajemo liječnicima. Razgovaramo sa stručnjacima i razrađujemo zakonski prijedlog. Usmjeriti se moramo na subvencioniranje liječnika koji žele ostati.

Radite i na tome da pravo žena na izbor uđe ponovno u Ustav, kako ćete doći do toga?
Od 2018. ta je inicijativa u javnom prostoru, profesorica Ankica Čakardić upozorila je da smo 1990. izgubili pravo koje je ostalo u svim ustavima postjugoslavenskih zemalja. Želimo vratiti taj članak i u naš Ustav, malo redefiniran tako da svaka žena ima pravo na slobodu rađanja, a društvo to pravo mora osigurati. Inzistirali smo na tome jer zakon kaže da žena ima pravo na pobačaj, ali to se pravo ne prakticira zbog priziva savjesti.

Kako bi Ustav to promijenio?
Imate zakonski okvir koji vam omogućuje da konzumirate pravo, ali ga ne možete konzumirati. Sam izraz "priziv savjesti" implicira da netko tko vrši pobačaje, nema savjest. Društvena je klima da je to grijeh i to se mora promijeniti. Nije realna opcija da će se Ustav mijenjati inicijativom u Saboru, ali probat ćemo, važno je ući u proceduru da se vidi tko je za izbor, a tko lovi u mutnom.

Ako ne uspije u Saboru, onda na jesen referendum?
Na jesen ili kasnije, moramo dogovoriti u okviru opozicije. Bitno je da smo se na temi ujedinili, da razgovaramo o tome, da je ideja prihvaćena u progresivnoj opoziciji.

Progresivna opozicija dobro surađuje, svake srijede se nalazite u Saboru, stvara li se to jezgra za parlamentarne izbore?
Radnička fronta zadovoljna je što je naša inicijativa postala inicijativa oporbe, ali ne i time da se ne spominje kao da je naša inicijativa. Nije to baš pošteno, odnosno stvar je političkog poštenja da se kaže što je čija ideja. Nama cilj nije paziti na elektivne izborne politike, da jest, govorili bismo kao i drugi, ono što je najpopularnije. Mi govorimo ono što je realno.