Perjanice liberalnih umova uvijek će se naći u prvim redovima prideova, ali nikad u ešalonima otpuštenih radnica

Za vladavine cara Tiberija, u Solunu su htjeli osnovati dodatnu vatrogasnu postrojbu, jer su požari svakodnevno harali, a postojeća se nije mogla nositi sa stihijom. O tome je predmetu prepiska s Rimom trajala gotovo dvije godine. Ne stoga što je rimska administracija bila neučinkovita poput naše današnje, već iz posve drugoga razloga.

Mudri je Rim bio više negoli oprezan prema svemu što se moglo nazvati javnim okupljanjem, organiziranim stvaranjem bilo koje vrste skupine pa tako i jedne obične vatrogasne postrojbe, jer to je moglo biti podlogom pobune. Neprijeporno je kako su rimski carevi progonili kršćane, no povjesničari se spore o pravom razlogu tih progona, a meni je osobno najuvjerljiviji upravo ovaj netom opisan. Rimsko Carstvo prije renesanse i modernoga doba bilo je prvi globalizirani svijet različitih naroda, kultura i vjera. U Rimskome si Carstvu mogao vjerovati u što hoćeš i koga hoćeš. Pa čak i u raspetoga osuđenika. No kršćanstvo je bilo jedina vjera koja je u širenju prakticirala javna okupljanja po trgovima i ulicama, a također i obredi te nove vjere uključivali su skupine. Doista ne znam tko je autor zgode koju ću prepričati i ima li u njoj ikakve vjerodostojnosti; Mudri je vladar jedne malene države s ovih naših podneblja htio uljuditi svoje podanike, a uljudba se prije svega sastoji u civiliziranome i modernom zakonu, pa je stoga, polovicom 19. stoljeća, pozvao jednog od najboljih francuskog pravnika, koji je radio na znamenitome Napoleonovu Code Civile, da mu pokuša sastaviti nešto u tome duhu, a za lokalne prilike. Francuz je radio dugo i marljivo, a potom je vladaru predočio prijedlog. Čita vladar redom paragrafe i odobrava, no kod jednoga negdje pri kraju zastane zabrinut. Članak je bio vrlo jednostavan i glasio je: „Najstrože se zabranjuje općenje sa životinjama.“ – Nemoj to, to nikako – vladar će Francuzu. – Tvoji ljudi opće sa životinjama? – upitao je zakonopisac koji je kao Francuz imao široka shvaćanja glede oblika seksualnosti. – Ma ne opće! – odlučno će vladar. – Al’ počet će, ako im zabraniš.

Čini mi se nekako, kao da je cijeli svijet današnjeg zapadnoga liberalnog društva, iznikao iz ovoga poučka. Najbolji način vladanja je taj da ukineš sve zabrane. U ime kojih bi se sloboda bilo tko mogao buniti, kad su sve one zajamčene? Osim pravnih stečevina od rimskoga prava preko Code Civilea sa svim svojim podoblicima, zapadni je svijet danas najrigorozniji u zaštiti prava onih koje drži najugroženijima; djeca, manjine, od nacionalnih, vjerskih do seksualnih, pa do prava životinja. Upravo to su područja na kojemu on pokazuje blistavost svojeg demokratskog lica, to je igralište na kojem on vodi svoje patetične utakmice. Nipošto ne treba sporiti važnost svih tih borbi i zaštita, no bjelodana je činjenica kako će se perjanice liberalnih umova gotovo uvijek naći u prvim redovima raznih prideova, ali uglavnom nikada ni u posljednjim ešalonima bijednih i otpuštenih radnica. Moćne će političarke skočiti na šefove tvrtki koji neprimjereno udvaraju svojim službenicama, ali neće ni trepnuti kad ti isti šefovi tim istim službenicama i samohranim majkama udijele otkaze zbog „poslovno uvjetovanih razloga“. Djecu se ne štiti od bijede tako da im se roditeljima dade posla, ali nedajbože da se netko nepoznat posve nedužno osmjehne nekom djetetu u tramvaju. Cijela jedna globalna vladajuća kasta beskrupuloznih zabavlja se boreći se za ljudska prava čije temelje – pravo na rad i život dostojan čovjeka – svakodnevno krši. Okrutnost svijeta koji su stvorili i kojime vladaju je neupitna, i oni nisu licemjeri, jer uopće ne misle da je taj svijet okrutan, već je jednostavno takav. Jedini gori svijet od svijeta hipokrizije, jest svijet – bez hipokrizije.

Licemjerje je, naime, svjedokom zdravlja jednoga društva, u kojem je kritična masa etičnosti tolika da hulje tjera na pretvaranje kako to nisu. U svijetu bez hipokrizije doista se nitko, od političkih lažljivaca pa do zločinaca, uopće ne pretvara da nije to što jest. Svojoj se plemenitoj misiji protagonisti današnjeg liberalnog svijeta, posvećuju iskrenošću Marije Antoanete koja onima koji nemaju kruha preporučuje kolače. Sve te imućne i zbrinute elite, uznosito će prionuti na telefone pred TV ekranima u humanitarnoj akciji ne bi li se ginekologiji iz devetnaestoga stoljeća kupio novi aparat. I onda će iste sirote žene koje na takvu ginekologiju dolaze, nazivati bogate, moćne i slavne, sretne da ih čuju, ne bi li od svoje sirotinje pozivom darovale dvije kune. Europa je kodificirala svaki oblik života na Zemlji, od veličine i oblika krastavca, do masnoće u mlijeku, ali joj nije palo na um donijeti, recimo, zakon da svaka samohrana majka koja bude otpuštena iz „poslovno uvjetovanih razloga“, iz jednoga od mnoštva europskih fondova, do pronalaska novoga posla, ima dobivati naknadu jednaku plaću koju je bez vlastite krivnje izgubila. Naša siromašna nacija dobra srca drhti od ganuća kad prikuplja novac za liječenje nekog teško bolesnoga djeteta, a ne bi li upravo zapovijed da stanovit Europski fond ima platiti sve takve troškove, trebala biti jednom od prvih deset europskih zapovijedi?

Europski je globalopolis, dakle, ne samo podrobno već gotovo besprijekorno uređen zakonima i propisima koji vrijede jednako za sve osim za javnog agenta Njegova Veličanstva koji ima neograničenu “licence to kill”, a zove se – kapital. Europski činovnici bez ikakve hipokrizije govore kako mu bespogovorno služe, kako su gospodarski rast i porast BDP-a onaj krajnji smisao jer, navodno, kad kapitalu bude bolje, bit će bolje i ostalima, što je laž. Kad kapitalu bude bolje, ostalima će biti gore, iz jednostavnog razloga da to „bolje“ nije zadovoljilo apetit kapitala, već ga je samo pojačalo. Njegova glad poput ovisničke traži sve veću i veću dozu do beskonačnosti. Pametni su telefoni žezla vladanja nad njihovim vlasnicima. Sve se pobune zbivaju virtualno, u nekim „cyber“ svjetovima, erumpiraju društvene mreže prosvjedima, vrijeđanjima, krikovima i jaucima, sve u potpunom prividu, na tom holodeku broda koji sigurno plovi onako i u smjeru koji zanima njegove vlasnike. Kad na ekranu imaš mnoštvo svjetova, i privid da njima upravljaš, što će ti nešto tako ograničeno, arhaično i staromodno kao trg i ulica? Uostalom, tijekom povijesti, sve te konjice, sablje, pendreci, rafali i snajperi po trgovima donosili bi samo još vijeću bijedu i veće ropstvo.