Tangua se zvao poglavica Kiowa iz Winnetoua Karla Maya. U dvoboju mu je Old Shatterhand prostrijelio koljena i zato je ostao doživotni ratni invalid s PTSP-om. Vinčesterkama su istrijebili indijanska plemena koja su imala lukove i strijele, a danas svoje ubojite helikoptere nazivaju „Kiowa“ i „Apache.“ Njihovi potomci koji krepavaju po rezervatima zasigurno se time ponose. Darovi naših NATO-prijatelja inteligentni su i svrhoviti. „Kiowe“ ne služe da u njih osim projektila staviš i trudnicu u mukama. Tu ne stane ni bolesni koker-španijel. Ništa osim posade, i ne mogu biti populistički zloupotrijebljeni za spašavanje bolesnika.
Inteligencija nije isključivi ljudski privilegij. Bande majmuna makakija koje po indijskim gradovima pelješe stanove, pokazuju inteligenciju na kojoj im mogu pozavidjeti i specijalne postrojbe. Paradigmatski glupe kokoši, savršeno su inteligentne za svoj opstanak i način života. Uostalom, dokazano je da je kokoš inteligentnija od dvogodišnjega djeteta. Kad se čovjek sakrije iza zida, dijete misli da je nestao, a kokoš zna da se samo sakrio.
I kokoš bi znala da požar prijeti, iako ga tog časa ne vidi. Ni razborita kokoš ne bi glavninu elitnih vatrogasnih postrojba držala na sjeveru dok gori jug. Inteligencija je među živim vrstama rasprostranjena pojava i ne bi bilo pretjerano reći – dapače i rasprostranjenija u životinjskome svijetu negoli u ljudskom. Jer nijedno ulično pseto nije u stanju počiniti takve bedastoće kao što to čovjeku polazi za rukom. Inteligencija, dakle, nije ljudski dominion, ali ono što je njegovo isključivo i vječno pravo, osim zla koje čovjekova inteligencija često proizvodi, jest – glupost.
Ona je jednojajčana sestra blizanka – inteligenciji. Najveću su glupost kadri počiniti upravo oni najinteligentniji i to je samo prividni paradoks. Jedna od definicija inteligencije jest da ona znači snalaženje u novim i nepoznatim situacijama. No to je vrlina koja krasi sva živa bića. Osobina ljudske inteligencije naspram ljudske gluposti jest ne upasti u pogrešku i zabludu generalne pogrešne pretpostavke unutar koje ćeš onda inteligentno misliti i djelovati, ne dovodeći u pitanje i ne shvaćajući da je prapočelo, prvotna zamisao, bilo pogrešno. Ljudska je glupost inteligencija koja blistavo djeluje – unutar generalne bedastoće. Strateg se domišlja kako osvojiti tvrđavu, koju uopće ne treba osvajati, već zaobići.
Redatelj ulaže sav svoj dar i napor u jednu scenu, a ne shvaća da je ona nepotrebna i bedasta. Kipar se trudi u kamenu isklesati nešto što je bolje u bronci. Seljak kupuje konja, a treba mu krmača. Probijamo tunel – na pogrešnoj trasi. Gradiš hidroelektranu, a ne vidiš da tu nema vode... Napoleon nije bio samo vojskovođa, već i prosvjetitelj. Kasnofeudalnu Europu s mentalnim sklopom ranoga srednjeg vijeka protresao je u temeljima. Već gotovo dva stoljeća traje omraza njegova lika i nedjela. “Dohodu Franćezi”, dotukao je slavnu Republiku. U Veneciji je dao porušiti stotinu i dvadeset crkava. Među ostalim i Sansovinovo remek-djelo na zapadnoj strani San Marca, a zatvorio ga arkadama na tragu Voltaireove ideje da je riječ o „najljepšem dvorištu Europe“.
Rimskoga je Svetog Oca dao uhititi neposredno nakon što ga je papa vjenčao. Učinio je ono što nije ni Staljin; nacionalizirao je samostane. U svakom slučaju, bio je inteligentan vladar i vojskovođa. Njegova misija nije bila osvajačka već – prosvjetiteljska i civilizatorska. I tu nas eto na razmeđu, kvantnome skoku inteligencije u – glupost. Bonaparte nije htio Rusiju osvojiti da bi njome vladao, već da bi je – civilizirao.
Genijalno inteligentni Napoleon smišljao je briljantnu strategiju i taktiku pohoda na Rusiju, ne shvaćajući da ondje uopće ne treba ići, da je ta nakana unaprijed osuđena na propast, da će golemi prostori progutati njegove pješačke postrojbe. Stoljeće i pol kasnije, jedan zločinački, također inteligentni vojskovođa, počinit će istu glupost kojoj ni panzer-divizije nisu promijenile karakter. Nekada smo strepjeli od ruskih komunističkih tenkova, a danas strepimo od ruskog kapitalističkog kapitala. Herojski im ne damo da nam po Lijepoj Našoj grade „južne tokove“, da bi kukavička Europa svoju Ligu prvaka dala u okrilje Gazpromu.
Zamislite uzrujavanja da je nestašni ljubimac naše države one puste milijarde ostao dužan nekoj njemačkoj banci? A ovako, dragi Rusi, tko vam je kriv. Spomen ruskih banaka u našem javnom prostoru doživljava se kao pošast koja prijeti našem zapadnom nacionalnom biću, „ruske banke“ zvuče kao divizije sovjetskih tenkova koje smo moji zagrebački dečki i ja čekali u rovovima dok je umirao Tito, čiji se huk motora u leru mogao čuti u tihim zimskim noćima uz mađarsku granicu. No unatoč tomu, približavamo se Rusima; povijest se ponavlja i eto opet hrvatskih postrojba na istočnom bojištu pod njemačkim zapovjedništvom.
Moj naraštaj desetljećima je bio tiraniziram komunističkim izmišljotinama o stranim okupatorima i domaćim slugama, da bi se one danas pretvorile u stvarnost. Strani okupatori, to jest inozemne korporacije uz pripomoć domaćih slugu, inteligentno i logično, Španjolcu u hrvatskom hotelu daju španjolsku salatu, Talijanu talijansko vino, Nizozemcu nizozemske krmke. A Slavonija? Nije li joj dosta što je zanavijek u legendi domoljubne pjesme?
Pa dobila je ono što pjesma traži; nitko joj ne dira ravnicu, koja može slobodno bujati u draču i korovu.
I mitovi su neuništive gluposti generalno pogrešnih pretpostavki. Mit o lijenim Dalmatincima i vrijednim kontinentalcima. U Dalmaciji, za četiri četvorna metra plodne zemlje moraš iskopati i posložiti četiri tone kamenja da bi Gliha imao što slikati i Unesco što štititi. A eno milijuna takvih četvornih metara u nedirnutim ravnicama na kojima dječica odlaze na zapuštene pružne nasipe da bi vidjela kako uopće izgleda kamen.
Retko pametno. Svaka čast!