Poznati hrvatski književnik, novinar i bloger Pero Kvesić za svoj filmski prvijenac, dokumentarni film “Dum spiro spero” dobio je Grand Prix na Danima hrvatskog filma, dok je na pulskom festivalu osvojio i nagradu Vedran Šamanović.
Hoće li se o Peri Kvesiću ubuduće više pisati u filmskoj nego u književnoj enciklopediji?
Kada je prije desetak-petnaestak godina u Klovićevim dvorima bila vrlo reprezentativna izložba 400 godina hrvatske pismenosti, ljudi koji su radili izložbu bili su tako raspoloženi da su se maksimalno trudili izbjeći me, što su i uspjeli.
Međutim, promaklo im je da je u sklopu iste izložbe bila i izložba hrvatskog stripa na kojoj sam imao četiri rada. Pišem i objavljujem knjige već desetljećima, ali sam jedinu književnu nagradu dobio
za prvu knjigu. Poslije ništa iako mislim da su neke od kasnijih knjiga bile i bolje. Kod prve knjige još nisu znali tko sam. U filmskom svijetu sam početnik iste vrste i, gle, nagrade pljušte.
Ali vi ste imali iskustva s animiranim filmom, a pisali ste i scenarije?
Film je moja mladenačka ljubav. Kroz život sam u više navrata čeprkao po filmu i pokušavao ući u njega. Tu su i “Mali leteći medvjedi”, što nije dio samo moje biografije nego i povijesti hrvatskog filma.
Za mene su izleti u film do sada završavali osjećajem nezadovoljstva. Postoji i nekoliko projekata gdje sam čak zabranio spominjanje svog imena. Sada su se dogodile dvije stvari. Prvo, fantastičan napredak tehnologije. Danas je doista moguće snimiti film jednostavno i jeftino. Čovjek može napraviti sve sam.
Film “Dum spiro spero” i snimio sam (i to bez ispisanog scenarija) i režirao. Čak je originalna ideja bila da to montira moja žena pa da to bude kućni uradak.
Obično se kućni uraci snimaju na druge teme?
Da, ali se mora paziti da ne idu u javnost. Ovo je ipak bio malo decentniji kućni uradak. Naletio sam i na izdavača, zapravo producenta. Spominjem izdavače po navici…
Očito vam lakše ide s producentima nego s izdavačima?
S ovim je lakše jer je to Nenad Puhovski iz Factuma kojeg znam od svoje sedamnaeste godine. U temeljima ovog filma su tehnologija, producent i samoinicijativa. To sve izvire iz duha vremena.
Zašto se nikada nije snimio film po vašoj prvoj cijenjenoj knjizi “Uvod u Peru K.”?
Nije pogodna za igrani film. Bio je pokušaj snimanja televizijske drame od sat i pol vremena, što je jedan od onih najgorih primjera gdje sam se smrtno razočarao. Najradije to ne bih spominjao da to netko ne izvuče iz arhiva. Kada sam prije dvije-tri godine to opet gledao u nadi da će mi izgledati bolje, bilo je još gore.
No žao mi je što po mom drugom romanu “Što mi rade, što im radim” nije snimljen film. Čak sam svojedobno napisao scenarij koji je Jadran film otkupio, ali film nije snimljen.
A zašto neki vaši tekstovi nisu završili u kazalištu?
Zapravo ne znam. Vjerujem, kad bi se netko dohvatio mog bloga "Čovjek vadičep sreće ženu ribu" i izvukao tridesetak tekstova, da bi to mogla biti zgodna mozaična predstava. Meni nije jasno zašto nikad nisam uspio napisati pravu stvar za kazalište. Očito nisam našao pravi ključ. Sada sam napisao komad za kazalište i poslao ga na natječaj Ministarstva kulture. Nisam dobio nagradu, ali ga je Ministarstvo preporučilo za izvođenje.
Koja je tema?
Teško je reći. Život općenito. Tekst je žanrovski teško odrediv. Ima primjese SF-a, ima i filozofske problematike. Ima smrti i života, djece, roditeljstva, braka…
Vas se često naziva rodonačelnikom erotske proze u nas. Je li se moglo od te proze bolje profitirati?
U ideji je erotska proza nešto što bi trebalo biti čitano. Ako sam igdje stekao afirmaciju, i to širu, općejugoslavensku, onda je to bilo po pričama koje su izlazile u Startu. Međutim, naše izdavaštvo već desetljećima nije sposobno to dobro eksploatirati, a upali smo i u čudno općedruštveno ćudoređe koje je neprijateljski raspoloženo prema toj vrsti tekstova.
Lani ste ipak objavili proste priče?
Knjiga se zove “Pisac prostih priča”. U njoj postoje i priče koje su napisane prije dvadesetak godina i one napisane neposredno prije izdavanja knjige. Mislim da je mimo one lascivnosti koja golica licemjerno ćudoređe erotika važna tema. Srce mi se drapa kada znam da je ta knjiga izdana u pet stotina primjeraka. U nekoj normalnoj situaciji, ta bi knjiga trebala biti prodana u pet tisuća primjeraka u mjesec dana.
S jedne strane sada sam napravio film koji svi definiraju kao film o smrti, što ne mislim da jest, a s druge se strane kaže da sam pisac erotskih priča, a neki me nazivaju i erotomanom, što izgleda disparatno.
Pa imamo Eros i Thanatos?
To treba gledati evolucijski. Životinje koje se neseksualno dijele, amebe, ne umiru. Dijele su u dvije amebe pa svaka od njih u sljedeće dvije. Ameba nema seksa ni smrti. Onog trena kada se evolucijski pojavi seks, smrt se pojavi kao druga strana medalje. S oproštenjem, ljudi se ubijaju zbog nesretne ljubavi.
Ubijaju li se i zbog nesretnog seksa?
Nesretna ljubav je vrlo loš seks.
Prije nekoliko ste godina odlučili spaliti vlastite knjige?
To je bila dosta dobra epizoda. Nikada nisam težio da budem planetarno poznat, ali jesam želio biti čitan. Najveći užitak koji su mi moje knjige pružile su oni primjerci koje sam osobno darovao osobama za koje sam znao da će to vrednovati. Ono spaljivanje knjiga moglo bi se izučavati na marketinškim studijima.
Primjerom sam pokazao da je u nekim trenucima najpametnije ići protiv struje. Opće pravilo u izdavaštvu jest da će se knjiga bolje prodati ako se prodaje na više mjesta i dulje vrijeme. A ja sam
na promociji knjige rekao da će se prodavati samo na jednom mjestu, i to samo tri tjedna, nakon čega ću sve neprodane primjerke spaliti.
I stvarno sam prodao više od tisuću primjeraka u tri tjedna, što je rekord našeg izdavaštva. Nažalost, to je trik koji se ne može ponoviti. Može upaliti samo jednom. Imam u rukavima još nekoliko trikova.
Spomenite barem jedan?
Zamislio sam da se knjige mogu kupiti preko mobitela. Stvar je krahirala na tome što su telefonski operateri za tu uslugu tražili 75 posto od naplate.
Dakle, 75 posto rabata koji je u knjižarama 50 posto?
Da. Ja sam im nudio mogućnost da stvore novi način zarade. Međutim, oni su u suludoj pohlepi ubili ideju. Da operateri traže 25 posto, što je isto suludo, stvar bi još uvijek bila isplativa.
Ljudi vas znaju i kao uspješnog babl fotografa koji snima ljude koje nitko drugi nije uspio snimiti?
Mislim da je na blogu Bablfotograf izašla prva fotografija Đele Hadžiselimovića u javnosti. On se prije jako čuvao od fotografiranja.
Jeste li snimili Danijela Dragojevića?
On se ne da, to je poznata stvar. Ja ga jesam snimio, ali za svoju osobnu arhivu potajice. Neću to objaviti.
Želite li te fotografije objaviti u knjizi ili napraviti izložbu?
Imam nekoliko snova za koje ne znam hoće li se ostvariti. Jedan od njih su izložbe i monografija. Već imam dogovor s galerijom Greta da najesen napravimo malu izložbu fotografija, kao i s galerijom Želimira Koščevića u Samoboru.
Još nemam konstrukciju za monografiju, iako ideja postoji. Objavio sam 1700 likova. Kada bih obišao dvije stotine njih i zamolio da sufinanciraju knjigu sa sto kuna, onda bi tu knjigu bilo moguće napraviti. Ali nemam vremena obići dvije stotine ljudi.
Koji su sljedeći projekti?
Drugi film koji je predan HAVC-u i dvije knjige za koje je Ministarstvo odbilo sufinanciranje. A dobre su.
Vi ne vjerujete u roman?
Vjerujem, napisao sam ih nekoliko. Čak imam jedan gotov u ladici za koji nisam ni ja siguran je li krajnje smeće ili nešto fantastično. Ne usuđujem ga se nikome pokazati.
Jeste li još u lektiri u Danskoj. Stižu li tantijemi?
Mislim da jesam. Isplata je bila jednokratna. Osobno bih radije da me čitaju markiranti nego štreberi. Imam i dječjih pričica koje su kvalitetne i mogle bi biti korisne u osnovnoj školi.
Kako su prolazile vaše slikovnice?
Kao urednik u Egmontu objavio sam nekoliko stotina slikovnica. Bio sam nezadovoljan velikom većinom njih jer su to bile licencije stranih izdanja. Bio sam nezadovoljan i dobrim dijelom domaćih slikovnica.
Relativno sam mlad roditelj, sin mi ima devetnaest godina i on je od najranijih dana bio ogroman konzument knjiga pa sam shvatio da je vrlo teško naći kvalitetnu dječju literaturu. Nošen tim nezadovoljstvom, napisao sam nekoliko dječjih priča. Jednu je objavio Čegec u Meandru “Sreća tužnog zmaja”, a jednu nedavno Silvija Šesto sa svojim Društvom dječjih pisaca. Na blogu imam link
s pričama za djecu i odrasle. Dobra dječja priča mora zadovoljavati i odrasle. Pokušao sam napisati takve priče za djecu koje neće dosaditi roditelju koji ih čita djeci ni na dvadeset i petom čitanju.
Nije li sad Pero Kvesić u modi? Jesu li zvali izdavači, pitali za rukopise?
Stvar koja mi ne ide u glavu jest da su se “Mali leteći medvjedići” pojavili prije četvrt stoljeća. Nema godine da se ne ponove na nekoj televiziji. Generacije su odrasle na tome. A o njima nema izdanja u slikovnici osim onoga što je osamdesetih objavila Mladinska knjiga, ali ga nije ponovila.
Zašto Mladinska knjiga, tj. Mozaik knjiga ne ponavlja tu ediciju svake godine. I zašto me ne pitaju imam li nastavak “Malih letećih medvjedića”.
Pa imate li?
Imam. Kada to staviš u kontekst katastrofalnog stanja u izdavaštvu, dođe ti da kažeš – zaslužili su ga.
Čime ste najzadovoljniji kao urednik?
– To je teško reći. Stvar koja dokazuje kvalitetan urednički rad je magazin Humor – Erotika od 1989. do 1991. godine. Ja sam radio u Vjesnikovoj press-agenciji. Nas petnaestak urednika radilo je fantastičnih tridesetak izdanja: Alana Forda, Sirius, magazin Erotiku, ljubiće koje je uređivala Ana Žube, vestern-romane Laso… Ja sam trebao urediti posljednja dva broja Humor – Erotike, ali sam toliko dignuo prodaju da je magazin izlazio još tri godine.
Jeste li nostalgični prema kući Vjesnik?
Jesam. To je bila moćna kuća u kojoj je nekoliko tisuća ljudi osiguravalo egzistenciju i u kojoj su rađene neke sjajne novinarske stvari. Svaki put kada prođem pokraj nebodera, srce mi štrecne.
Prepoznaju li vas ljudi u regiji?
Nisam baš puno istupao u regiji. Kada se upoznajem s ljudima, često mi kažu da im ime i prezime zvuči poznato. Neki me pitaju: “Što ste vi još živi?” Rado bih da mi knjiga izađe u Beogradu jer je to veće, bolje i zdravije tržište. Autobiografija Žarka Lauševića prodana je u 380.000 primjeraka! A kod nas ljudi pale svijeće na Kamenitim vratima da im se knjiga proda u četiri stotine primjeraka.
Objavili ste i knjigu o filmu “Dum spiro spero”?
Knjiški sam čovjek. U njoj sam napisao ono što sam imao u glavi kada sam snimao film, ali što se nije moglo pojaviti u filmu zbog prirode medija. Nažalost, knjiga je štampana u 250 primjeraka i praktički se ne može nabaviti.
Možda ima nekoliko komada u kinu Europa. Svi koji su je čitali iskreno su zadovoljni knjigom koja govori o smrti i umiranju.
Znači, knjiga je pesimističnija od filma?
Ne. Oštro bih se suprotstavio tome. Smrt je dio života. Velika većina ljudi u našem civilizacijskom krugu ne zna se nositi sa smrću. Ima ljudi koji su totalno rastrojeni kad pomisle na smrt umjesto da uživaju u svojim posljednjim danima. Ili posljednjim godinama.