Pet koraka za spas Hrvatske koje Plenkovićeva Vlada nema hrabrosti provesti

Pobjegao sam od zagrebačke jeseni na more gdje me, unatoč najavama o padajućim sjekirama i pijavicama, prati još uvijek toplo ljeto.

Odlučio sam odmaknuti se od dnevnopolitičkih tema i nekoliko dana zaista sam guštao na plaži, listao dobro štivo, lovio ribu i ispijao kavu kod Ante i Peje. No onda sam počeo gledati oko sebe, slušati ljude, razgovarati s poslodavcima i šefovima kafića, brodogradilišta, malobrojnih otočkih tvornica, ali i ravnatelja muzeja, škola, s ljudima iz turističkih zajednica. Pričao sam i s lokalnim političkim moćnicima koji ne znaju da upijam svaku njihovu riječ o mogućem zapošljavanju "maloga od kuma, pape ili dide". I morao sam napisati ono što svi znaju, ono što privatni sektor i poduzetnici godinama tupe političkom vrhu, sindikatima, profesorima i medijima.

Dok nam premijer Plenković s koalicijskim partnerima, etnobiznismenom Pupovcem, podivljalim titoljupcima te – s druge pak strane – klaunovi s hitlerovskim brčićima zatrpavaju javnost ideološkim raspravama i borbom oko ploča, važno je napisati ono što trenutačne političke elite nikada neće provesti. A ove korake koje svatko zna, ali nitko "ne zna", nikada neće provesti jer ukupno stanje svijesti nacije nije još takvo da bi ih za to nagradilo novim mandatom, već bi završili u ropotarnici političke povijesti...

1. Smanjenje prevelikih poreza i rasterećenje poduzetnika

Postoje mjere koje nam svaka stranka obećava prije dolaska na vlast, koje na sva zvona najavljuju dok su u oporbi i dok ne moraju i ne mogu donositi odluke. Porezno rasterećenje, smanjenje PDV-a te omogućavanje malom i srednjem poduzetništvu "da prodiše", samo su puste riječi koje slušamo u predizbornim kampanjama. Tako da me na godišnjem odmoru kroz prozor susjedove kuće s televizije (svoj TV sam odlučio uključivati minimalno i opustiti se) dočekala vijest kako će HDZ-ov gradonačelnik Splita Andro Krstulović Opara povećati prirez na maksimalnih 15 posto. Opara je, poput lokalnog Andreja Plenkovića, došao kao fin, pristojan, kulturan, obrazovan čovjek i tako se suprotstavio "bezobraznom i neobrazovanom" Željku Kerumu. I nakon nekog vremena uhljebljivanja stranačke mašinerije po upravi i gradskim institucijama, najavio je povećanje prireza, dok su HDZ-ovci iz Gradskog vijeća to pohvalili riječima svojstvenim nasljednicima i baštinicima socijalizma: "Porez je dobar jer će ga platiti bogati građani, dok ćemo siromašne zaštititi."

I tako nakon "odgode" poreza na nekretnine koji kuca na privatna i kupljena vrata, lokalni HDZ-ovi moćnici slijepo slijede naputke iz vrhuške te nastavljaju udarati porezne obveznike po džepu te tako ubijati poduzetništvo, a hraniti uhljebe i stranačku mašineriju. Iz splitske oporbe, naravno, sad su glasni dok zagovaraju istu takvu politiku. Primjer je Marijana Puljak koja se javnosti predstavljala kao neka liberalna opcija, a ubrzo je pokazala simpatije prema radikalnim lijevim opcijama poput Nove ljevice koji živjeti znaju upravo i jedino od poreza i "legalnog otimanja".

2. Devastacija socijalističkog nasljeđa

Drugi korak koji političke elite ne žele provesti jest prijeko potrebno napuštanje socijalističkog nasljeđa. Micanje maršala Tita s trga jest jedan oblik odmicanja od socijalističkog nasljeđa i pozitivan je jer za sobom nosi razotkrivanje onih koji godinama na teret poreznih obveznika zlorabe antifašizam i njegovo pravo značenje. Dernek sa zastavama najzlokobnijih diktatura u povijesti najbolji je pokazatelj tko su i što predstavljaju patnici za Josipom Brozom. No, problem nije u zadojenim pobornicima totalitarizama i diktatura koji mašu na trgu zastavama, hrvatski problem je u ekonomskom nasljeđu socijalizma koje gaje sve velike stranke. To se vidi u velikoj želji za sve većim porezima, mentalnim sklopom koji nas još uvijek straši privatnim vlasništvom, slobodnim tržištem, tržišnom konkurencijom i koji nam, na kraju, kao najpozitivnije tvrtke daje hibride i mastodonte iz bivšeg sustava poput Agrokora.

Država takve tvrtke proglašava "strateškima" ili "sistemskima" te običnim ljudima stvara odbojnost od privatnika, poslodavaca i stranog kapitala i tako ih veže uz duboku i preveliku državu.

I onda mali poduzetnik Pere, kojeg sam posjetio, razmišlja o svim mogućim načinima kako izbjeći porez jer se nekolicina ljudi odlučila da jedna privatna tvrtka ima privilegij pred drugima i njoj se opraštaju dugovi, dok se njega preopterećuje porezima i birokracijom.

3. Radikalna reforma javne uprave

Korak koji ćemo vrlo teško dočekati od vladajućih u godinama koje slijede jest onaj koji svi najavljuju u predizbornim kampanjama. Reformu javne uprave zazivaju gotovo svi, osim, naravno, sindikata koji su kočničari svih reformi. No nama nije dovoljna reforma javne uprave kakva je gotovo stalno u tijeku, ali je takva da je još nitko nikada nije vidio ni osjetio. Nama je potrebna radikalna reforma uprave, odnosno potpuno rezanje troškova, otpuštanje nepotrebnih kadrova, nagrađivanje uspješnih i kažnjavanje neuspješnih. To neće proći nijednoj Vladi i, kao što sam spomenuo, značilo bi joj ili trenutačni pad ili gubitak prvih sljedećih izbora. A to nitko na trenutačnoj političkoj sceni nije spreman učiniti.

Zato iz dana u dana čitamo o dubiozama u proračunima gradova i općina, sitnim i krupnim krađama lokalnih vlasti, zapošljavanju stranački podobnih te o svemu ostalome i svjesni smo da je to hrvatska realnost. A ovo je zasigurno jedna od ključnih reformi bez koje ne možemo dostići razvijenije zapadne zemlje.

4. Suočavanje s mafijom u visokom školstvu te uvođenje vaučerizacije

Važan korak koji također nitko nema petlje poduzeti jest rješavanje problema školstva te – naglasit ćemo to politički nekorektnim rječnikom – suočavanje sa "znanstvenom mafijom" u visokom školstvu. Nikakve kurikularne reforme ne mogu nam pomoći dokle god se svaki ravnatelj škole zapošljava blagoslovom gradonačelnika ili načelnika, pa se svaki učitelj, čistačica ili domar zapošljavaju po nalogu tog ravnatelja koji je pod budnim okom lokalne vlasti.

Visoko školstvo također je rak-rana hrvatskog društva gdje se konstantno stvaraju nepotrebni kadrovi na pretrpanim humanističkim i društvenim fakultetima, gdje se doktorati daju ideološki podobnima, a studenti primaju znanje koje ih priprema za burzu rada i grbaču roditelja, ali i poreznih obveznika.

Također svjedočimo ilegalnoj preprodaji studentskih domova, zaostaloj opremi i tehnici na fakultetima, nezadovoljnim učiteljima te golemom otporu svima koji pokušavaju nešto promijeniti, poput gospodina Nenada Bakića. Za sve je to zaslužna politika i naše "besplatno školstvo", a lijek je u vaučerizaciji po uzoru na Švedsku, koja je za nas ipak još samo utopija.

5. Promjena izbornog sustava i ukidanje predizbornih koalicija

Sve prethodno nemoguće je provesti jer je izborni sustav takav da jedni te isti uvijek osvajaju vlast te su izborne jedinice posložene tako da se neki „treći putevi“ uvijek negdje pogube i ne sakupe dovoljan broj glasova. Oni koji to uspiju poput Mosta, na kraju budu prožvakani i samljeveni od mašinerije velikih stranaka, bilo HDZ-a bilo SDP-a. Također, godinama svjedočimo o ucjenama Milorada Pupovca kao vječitog predvodnika manjina koji imaju najviše zagarantiranih mjesta u parlamentu u odnosu na broj zastupnika i veličinu države u svijetu. Ovih dana to je eskaliralo do te granice da su ljudi sve više svjesni koliko je Pupovčeva mreža proširena hrvatskom politikom i društvom, što preko konstantnih ucjena Vlade kojoj često nedostaje njegova ruka za većinu, što preko njegova portala Novosti koji na teret poreznih obveznika i na štetu manje koju predstavljaju gura antitržišne ideje i marksističku ideologiju.

No predizborne koalicije dopuštaju Plenkoviću da sutra ode na izbore, dogovori savez s nekim drugim Pupovcem, uza se veže HNS koji sam ne bi prešao ni predizborni prag i ponovno zagospodari Hrvatskom i krene s nastavkom 25-godišnje politike.
Uz pet navedenih koraka, valja dodati i konkretnu analizu financiranja civilnog društva i neprofitnih medija koji gutaju novac poreznih obveznika za partikularne interese pojedinaca, u što je zagrebao bivši ministar Hasanbegović, no zato i jest postao bivši.
Nažalost, nikakvi Plenkovići, Bernardići, Pupovci i Štromari neće provesti ove tako jednostavne, ali bolne korake, tako da bi nam najbolje bilo da na vlast dođe trenutačno naš najpopularniji političar, gospodin "Nitko“. Tako bismo barem bili sigurni da nas neće ponovno zaduživati, oporezivati i naše novce trošiti uzalud...