Odlaskom na premijeru dokumentarnog filma “Gazda” Darija Juričana i istoimene knjige koju je napisao Saša Paparella, predsjednik Mosta Božo Petrov razbio je najveći tabu u demokratskoj Hrvatskoj.
Došao je podržati autore koji u filmu i knjizi pokušavaju otkriti tajnu uspjeha najvećeg dobitnika hrvatske tranzicije o kojemu se do sada samo potiho šaputalo u zatvorenim društvima. Dobro je što Božo Petrov nije morao pitati Andreja Plenkovića, svog gazdu u budućoj Vladi, smije li ići na promociju filma Gazda.
Ivica Todorić je najbogatiji i vjerojatno najmoćniji čovjek u Hrvatskoj, koji svoju moć i društveni status ponosno pokazuje i superluksuznim dvorcem Kulmer u elitnom dijelu Zagreba, ali se o njegovim poslovnim pothvatima i promašajima, društvenim vezama i utjecaju na politiku uopće ne govori.
Ovim je iznenadnim potezom Božo Petrov posramio HDZ i SDP koji su, svaki na svoj način, sudjelovali u izgradnji sustava u kojemu je bilo moguće da netko bude nedodirljiv. Sada se svi pitaju zašto je Petrov otišao na promociju, a zapravo je pravo pitanje zašto su se HDZ i SDP godinama skrivaju u mišjoj rupi. Nisu se sakrili samo u srijedu za vrijeme premijere, nego je to njihova konstanta u posljednjih 25 godina hrvatske demokracije. N
Ništa boljim nisu se pokazali ni mainstream mediji koji su dugo godina bespogovorno prihvaćali zavjet šutnje. Ali stvari se polako pomiču s mrtve točke pa se o dokumentarcu i knjizi, koji su postali hit prije nego što ih je široka publika mogla i vidjeti, piše i govori sve otvorenije. Kada autori Juričan i Paparella tvrde da nisu napravili priču o Todoriću, samo su djelomično u pravu. Kroz film i knjigu oni prije svega govore o Todoriću i njegovoj dinastiji, ali ponešto kažu i o nama, našoj politici, društvu i na kraju krajeva našoj demokraciji. Kakvo je to društvo u kojem najbogatiji pojedinac uspijeva ostati izvan domašaja bila kakva propitkivanja i kritike?
Čak bih se usudio reći da ovaj gotovo božanski status Todorića najviše šteti njemu samome. Kada se netko toliko skriva od javnosti, a onda u rijetkim nastupima bude predstavljen kao svetac i čudotvorac, takva nerealna sliku budi razne sumnje. Prosječan hrvatski građanin percipira Todorića kao kontroverznog poduzetnika koji je uz pomoć politike i dobro razgranate društvene mreže kupio Hrvatsku. Pritom se stavljaju u drugi plan ili se uopće ne spominju i neke kvalitete koje Todorić vjerojatno ima.
Stoga film i knjiga “Gazda” treba biti i opomena zaštitnicima Todorićeva lika i djela da malo olabave stegu te da ne sprečavaju javnu raspravu o njemu. Bježanje i napadno skrivanja problema nikada nisu donijeli nešto dobro. Božo Petrov je odlaskom na premijeru film još jednom pokazao zašto je pojava Mosta pravi melem za hrvatsko društvo.
Treba li ga se bojati Ivica Todorić? Nije valjda da se Petrov okomio na najbogatijeg Hrvata nakon što je iz igre izbacio Tomislava Karamarka i Zorana Milanovića?
Treba se bojati da Argrogor prestane uplaćivati pdv i mirovine, zdravstvo i druge doprinose u iznosu u kojem sada radi tj. da ga netko kupi i uništi kao Plivu.