- Siguran sam da će Alen Halilović izabrati dres BiH, domovine svoga oca. Na njemu je da razmisli, a ova reprezentacija donijeti će mu afirmaciju u svijetu nogometa jer odlično kotiramo, ima mogućnost jako mlad ići na Svjetsko prvenstvo, uvjeren je Denijal Pirić iz Nogometnog saveza BiH.
Posljednjih mjeseci lome se koplja između Nogometnog saveza BiH i Hrvatskog nogometnog saveza oko angažmana mladog Dinamova igrača Alena Halilovića (16). Dva saveza tiho lobiraju, kako kažu, da ne bi ušli u sukob sa susjedima, otkriva Max!
– Bit će još kvalitetnih igrača. Puno ne pričamo, ali puno radimo – rekao nam je Denijal Pirić (67), tehnički direktor u Nogometnom savezu BiH zadužen za koordinaciju s mladim selekcijama.
– Imamo dvojicu igrača kojima se sada rješava izdavanje bosanskohercegovačke putovnice, to su Hadžić iz Rapida te Bičakčić iz Stuttgarta, mladi igrači za koje su naši izbornici već pokazali zanimanje. Imamo još dvojicu igrača kojima ćemo uskoro krenuti u dodjeljivanje državljanstva, ali planiramo i organiziranje kampova po inozemstvu kako bi svako dijete bosanskohercegovačkih korijena bilo pod našom stalnom pratnjom. Tako će biti i u ubuduće – kazao je Pirić.
A pod stalnom pratnjom već dulje vrijeme je i Alen Halilović.
Ne želimo pritiskati Alena
– U posljednjem razgovoru Sejad Halilović mi je rekao kako Alen želi sam odlučiti o tome. Razgovarao sam s izbornikom Safetom Sušićem i predsjednikom Saveza Elvedinom Begićem i pozvali smo Haliloviće da idu s nama i budu naši gosti u Kopru 6. veljače, kada naša reprezentacija igra prijateljsku utakmicu protiv Slovenije, kako bi malo osjetili i A reprezentaciju i kako sve to izgleda, da budu gosti Nogometnog saveza BiH, da osjete malo tu klimu u koju je dobrodošao – kazao je Pirić, koji i “tihom diplomacijom” pokušava smekšati Alena da nastupi za BiH, reprezentaciju s dobrim izgledima za nastup na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.
– Takve bisere treba ranije nagraditi, da osjete malo ambijent A-vrste i da vide što ih čeka. Tko zna, možda krene stopama Pelea koji je sa 16 godina igrao na Svjetskom prvenstvu, a Bosna i Hercegovina sada ima jako dobre šanse da se nađe na tom natjecanju i da sljedeće godine u Brazil s nama ide i mladi Halilović – otkrio je Pirić, a potom se osvrnuo na reprezentaciju Bosne i Hercegovine nekad i danas.
– Ne zamjeramo ništa igračima koji su podrijetlom ili čak rođeni u BiH, a dosad nisu nastupali za nas. Bilo je teško, uvjeti su bili loši, ali sada napredujemo u svakom pogledu. Imamo odlične uvjete i rukovodstvo Saveza pa pozivam sve igrače iz BiH da obuku dres zmajeva. Mi smo sada s našim reprezentacijama došli na razinu Hrvatske i ne može se više reći da je prednost igrati za Hrvatsku u odnosu na BiH! Svakom igraču nastup za reprezentaciju u kojoj su Spahić, Misimović, Džeko, Pjanić, Ibišević i ostale svjetske klase otvara put k afirmaciji. Alenu je tek 16 godina i ne treba vršiti veliki pritisak na njega. Za njega još ima vremena. Naravno da je naša želja da igra u dresu BiH, ali odluka je na njemu i njegovoj obitelji, no siguran sam da će izabrati dres Bosne i Hercegovine, domovine svoga oca. Na njemu je da razmisli, a ova reprezentacija može mu donijeti i afirmaciju u svijetu nogometa jer odlično kotiramo, ima mogućnost jako mlad ići na Svjetsko prvenstvo, ima sve genetske predispozicije da igra za BiH. Ipak je on Bosanac i tu bi se odlično snašao – završio nam je Pirić svoje elaboriranje o Alenu Haliloviću čiji je otac također bio nogometaš Dinama, član reprezentacije Bosne i Hercegovine, ali i reprezentacije Hrvatske.
Zanimljivo, za Hrvatsku je nastupio na prijateljskoj utakmici protiv Izraela, u Tel Avivu, 1994. godine, a za BiH je debitirao u kvalifikacijskoj utakmici za odlazak na Svjetsko prvenstvo u Francuskoj 1998. godine protiv Hrvatske, u Bologni, 1996. godine.
Dok se za Halilovića otimaju, jedan drugi igrač Dinama tek se treba izboriti za svoj status u reprezentaciji. Said Husejinović već je debitirao pod vodstvom Ćire Blaževića, a za mjesto u Sušićevih 11 mora se boriti.
– Ne sumnjam da će taj igrač uspjeti – kaže Pirić, ali...
“Nema stranca do Bosanca”
– Mora paziti na svoju kilažu. Kod njega ona često nije nogometna. Ako to riješi, izborit će svoje mjesto u prvom sastavu. Dinamo je s njim uistinu dobio pojačanje i sada očekujem da u Dinamu potvrdi svoju uspješnu karijeru. Drago mi je da je došao u Dinamo, a od njega očekujem da postane nositelj igre plavih i egzekutor brojnih Dinamovih akcija – rekao je Pirić koji ne sumnja ni da će se Husejinović dobro uklopiti u plavu svlačionicu.
To je uspjelo i Denijalu Piriću. On je bio jedan od prvih Bosanaca koji su došli u Dinamo, i zahvaljujući kojima je nastala i maksimirska krilatica “nema stranca do Bosanca”.
– Bio sam među prvima, poslije je kroz Dinamo prošao uistinu velik broj igrača iz Bosne, mnogi su ostavili dubok trag poput Fahrije Dautbegovića koji je bio sjajan vratar, ili Vlatka Markovića, Bugojanca čiji je trag u Maksimiru neizbrisiv, zatim Lalića, Mujdže, Kasumovića, Kneza i brojnih drugih koje bi bilo teško i nabrojati, ali ja sam najuspješniji od svih njih jer imam međunarodni trofej. Igrao sam u Dinamu kad smo imali jednu sjajnu generaciju punu velikih igrača, tada smo osvojili i tadašnji Kup velesajamskih gradova – prisjeća se Pirić, nogometaš koji najljepše nogometne uspomene veže uz Dinamo, pa je i danas u kontaktu sa svojim tadašnjim suigračima.
– Redovno sam išao u Zagreb na okupljanje naše generacije. Puno smo vremena mi proveli zajedno. Zambata, Škorić, Dautbegović, Cvek, Lamza, Perušić... bio je niz kvalitetnih igrača i reprezentativaca, imali smo kvalitetne trenere, a bio sam najmlađi kad sam došao u Dinamo sa 18 godina, ali su me sjajno prihvatili, dobro sam se uklopio u tu momčad. Tada se teško ulazilo u prvi sastav, puno teže nego danas, ali se puno teže i ispadalo. Jednom kad uđeš, mjesto je bilo zajamčeno i teško se moglo ispasti. U Dinamu sam bio sedam i pol godina i odigrao sam oko 350 utakmica, doživio najljepše trenutke, osvojili smo Kup velesajamskih gradova, dva smo puta bili drugi, nažalost nismo postali prvaci Jugoslavije, ali smo u tom razdoblju tri puta osvojili tadašnji Kup maršala Tita, koji je bio izuzetno kvalitetno natjecanje. I danas volim Dinamo! – govori Pirić koji je i pun pohvala za način rada u Dinamu, kako sada tako i prije.
– Uvijek su znali imati 80 posto vlastitih igrača, a 20 posto bi dovodili sa strane samo da popune neke pozicije gdje su bili deficitarni. Tako rade svi vrhunski klubovi, to je tajna uspjeha. Uz to, Dinamo vodi računa i o svojim legendama i zaslužnim ljudima, ne zaboravlja se ono što su oni donijeli ovome klubu – istaknuo je Pirić i ustvrdio:
– Nogometaši iz BiH uvijek su se dobro uklapali u taj zagrebački mentalitet i bili su dobro prihvaćeni!
Pirić se za čitatelje Max!-a prisjetio i najljepših trenutaka svoje karijere, a najboljom utakmicom koju je ikad odigrao smatra finale Kupa velesajamskih gradova protiv Leeds Uniteda.
Englezi ih podcijenili i to ih je motiviralo
– Nakon pet godina mukotrpnog rada s vrhunskim trenerom Brankom Zebecom koji nas je vodio do finala, a u finalu Ivica Horvat, obojica iz njemačke trenerske škole, napravili smo jedan sjajan rezultat i u borbi s najvećim europskim klubovima toga vremena došli do vrha. U finalu smo igrali protiv Leeds Uniteda, koji je bio najbolja engleska momčad u tom trenutku. Vodio ih je Jackie Charlton, ali podcijenili su nas rekavši kako nikada nisu čuli ni za Dinamo ni za Zagreb, nego da znaju samo za Tita i Jugoslaviju. Motivirali su nas time, mi smo bili malo patriotski nastrojeni i dobro motivirani. Pred ispunjenim stadionom slavili smo 2:0 i otišli na uzvrat u Leeds, gdje nas je također dočekao pun stadion. Odlična atmosfera. Stadion prekrasan i pun čak sat i pol prije utakmice... Svi pjevaju “Yellow Submarine”, ja sam se odmah ukočio i naježio, ali odigrali smo 0:0 i odnijeli trofej u Zagreb. Englezi su za mene govorili da sam bio najbolji objašnjavajući kako je “plava osmica tren u šesnaestercu Dinama, pa gradi igru, pa u šesnaestercu Leedsa”. Na aerodromu nas je dočekalo 20 tisuća ljudi i nosilo do prostorija Dinama – prepričava Pirić vrhunac svoje karijere.
Izdvojio nam je i svoj najdraži gol u Dinamu.
“Utišao sam Marakanu pogotkom s centra”
– Nisam davao puno golova, ali ni malo. Bio sam vezni igrač i sukladno svojoj poziciji u momčadi sam i zabijao, ali jednoga ću se pogotka sjećati cijeli život. Igrali smo prijateljsku utakmicu 1969. godine na otvorenju Marakane, stadion još nije bio gotov, ali su osposobili tribine za 80 tisuća ljudi, toliko ih je i bilo, ambijent je bio krasan. Trener Zvezde bio je Miljan Miljanić, imali su sjajnu momčad. Prvih deset minuta nismo mogli izići iz svoga šesnaesterca. Toliki je pritisak bio od navijanja i dobrog igranja Zvezde, ali jedna je lopta između Zambate i mene došla na 18 metara ispred našega gola, ja sam je uzeo, predriblao dva igrača i ušao u krug na centru igrališta, a Zambata iza mene govori: “Pirija nabij, nabij je da malo predahnemo.” Ja sam napravio još nekoliko koraka, iz tog kruga sam svom snagom opalio po lopti i ona je ušla u gol. Na stadionu je nastupila apsolutna tišina i muk. Slavili smo pobjedu rezultatom 3:0 – govori nam nogometaš kojega su ozljede spriječile da napravi još bolju karijeru.
Nakon sedam zagrebačkih godina sa 25 godina otišao je u Sarajevo.
– Imao sam dvije teške operacije koljena i više se nisam mogao vratiti na teren – zaključuje Pirija, koji je tako već sa 29 godina kopačke objesio o klin.
Što reče i ostade živ- BiH je dosegla razinu Hrvatske. Možda, ali u sjedećoj odbojci!