Pisac kojega su čitali i sveci i kraljevi i na temelju njegovih djela donosili presudne političke odluke

Nema mnogo hrvatskih pisaca koji su još za svojega života stekli svjetsku slavu. Zato nije slučajno što je upravo otac hrvatske književnosti, kako je Marka Marulića s pravom u 19. stoljeću imenovao Ivan Kukuljević Sakcinski, bio pisac kojeg su sveci i kraljevi ne samo čitali nego su se poželjeli i pokopati s njegovom knjigom ili su nad njegovim djelima donosili presudne političke odluke.

Studirao u Padovi

Naime 1532., samo dvije godine prije nego što će poreći papinsku vlast nad Crkvom u Engleskoj i proglasiti sebe vrhovnim glavarom te Crkve, Henrik VIII. ispisuje svoje komentare na primjerku Marulićeva Evanđelistara. Istu knjigu proučava i slavni engleski humanist Thomas More, koji je bio jedan od najbližih kraljevih savjetnika sve dok nije odbio položiti prisegu vjernosti Henriku VIII. kao vrhovnomu glavaru engleske Crkve, nakon čega će biti optužen za izdaju i pogubljen. Svecem će biti proglašen 1935. Zanimljivo je da 1552. sveti Franjo Ksaverski, koji umire na jednom otoku na Dalekom istoku, biva pokopan, prema njegovoj testamentarnoj želji, s primjerkom Marulićeve Institucije. Još je jednim primjerom Marulić pokazao svoju iznimnost na široj svjetskoj pozornici. Naime, on je prvi koji je u naslovu svojega inače izgubljenoga djela upotrijebio termin psihologija u njegovu suvremenom značenju.

Ovaj hrvatski pisac, kojem su se pohvalnice pisale diljem europskoga kontinenta, rodio se 18. kolovoza 1450. u splitskoj patricijskoj obitelji. Muška loza obitelji generacijski se bavila pravničkim poslovima, dočim je po ženskoj liniji potomak ugledne plemićke porodice Alberti. Iako nisu sačuvani arhivski dokumenti o Marulićevu obrazovanju, sasvim je sigurno završio splitsku humanističku školu, gdje mu je, uz Nikolu iz Ferma i Jerolima Jenisija Picentina, učiteljem bio talijanski prognanik Tideo Acciarini, na čiji je poticaj napisao ganutljivu latinsku poslanicu Jurju Šižgoriću, slavnom hrvatskom humanistu, inače Acciarinijevu prijatelju. Ovaj je putujući učitelj uz Marulića podučavao i dubrovačke humaniste pa tako i Iliju Crijevića, pisca studije o Plautovim prolozima zbog koje je ovjenčan lovorovim vijencem u rimskoj akademiji Pomponija Leta na Kvirinalu.

Dogodilo se tako da je prvi otisnuti Marulićev tekst lijepa poslanica, koju ispisuje plahi mladac u kojoj kaže starijem Šibenčaninu kako mu nepoznat piše pismo jer ga nikada nije vidio, ali ga je zato zavolio prije nego što ga je vidio. To je zato, kako nastavlja Marulić, jer je to učinila veličina Šižgorićeva duha „jer nam postaju dragi ne samo oni koje nismo nikada sreli nego također i oni koji su živjeli daleko prije nas... Tebi dakle, moj preljubazni Jure Šižgoriću, bogovi su sve na dobro okrenuli...“ Stoga nije slučajno da je ova pohvalnica naslovljena Mladić Marko Marulić pjesniku Jurju Šižgoriću, u kojoj je već tada on pokazao dobro poznavanje latinske versifikacije, uvrštena u zbirku Elegiarum et carminum libri tres Jurja Šižgorića koja je tiskana u Mlecima 1477. godine. Upravo će Šižgorićeva latinska Elegija o pustošenju Šibenskoga polja biti poticajnom za Marulićeve hrvatske stihove, za njegovu Molitvu suprotiva Turkom.

Pretpostavlja se da je Marulić svoje obrazovanje nastavio u Padovi te da je tamo studirao pravne znanosti, jer je prema nepotvrđenome iskazu njegova suvremenika i biografa Franje Božićevića Natalisa, ondje 1474. održao zapažen govor u čast dužda Nikole Marcella. Nažalost, u dokumentima padovanskoga sveučilišta, gdje se danas u svečanom atriju slavnih inozemnih studenata nalaze freske naših pisaca Ivana Česmičkog i Petra Preradovića, nije zabilježen niti jedan podatak prema kojemu bi Marko Marulić bio njihovim studentom.

Veliki je preokret u Marulićev život donijela smrt njegova oca Nikole, koji je preminuo 1475. Tada će on kao najstariji sin preuzeti skrb nad brojnom obitelji, u kojoj je rođeno petero njegove braće i dvije sestre, pa se neće u svojim tekstovima jednom žaliti na činjenicu da su ga pragmatični i pravni obiteljski poslovi ometali u književnom i znanstvenom radu. Zastupat će on sljedećih nekoliko godina majku i braću u ostavinskim parnicama, upravljati znatnim obiteljskim imanjem, putovati u Mletke zbog trgovine vinom, suhim smokvama i suknom. Desetak godina poslije bit će izabran, jednako kao nekoć i njegov otac, za jednoga od gradskih sudaca, pri čemu će se još jednom potvrditi latinska izreka nomen est omen s obzirom na to da je Marko dobio ime po svojemu djedu koji je bio ugledni gradski dužnosnik, pa je tako sudjelovao 1420. u primopredaji Splita mletačkoj upravi.

Obiteljske veze

Nakon očeve smrti, izuzev dvaju putovanja u Mletke, Marulić nije putovao dalje od Splita i splitske okolice. Prilikom jednoga kraćeg boravka u Nečujmu na Šolti, Marulić je gostovao na imanju Dujma Balistrilića, inače adresanta njegove poslanice napisane u povodu završenoga epa Judita kojim je, kako je sam Marulić rekao, hrvatska književnost dobila svojega Dantea.

Što se tiče obiteljskih veza, Marulić je bio vrlo blizak s dvojicom svoje braće, Šimunom i Valerijem, a obojici je posvetio neke od svojih stihova. Mlađega Šimuna, čija ga je rana smrt jako potresla, u svojim je latinskim stihovima kudio zbog ovisnosti o kocki opominjući ga kako je riječ o sramnoj zabavi koja difamira plemićki rod. Piše ovako Marulić svojemu bratu Šimunu ovisniku o kocki u prepjevu Darka Novakovića:

Šimune, daj se već jednom okani kockanja griješnog:

Sramna je zabava to, sramna za plemićki rod.

»Dobivam«, veliš »jer znam prilagoditi lukave kocke,

prijetvornim rukama vješt umijem izvesti trik.«

Priznajem. Ipak si bolju kušaj potražiti dobit.

Dostatna dobit je svoj čestiti očuvati glas.

Nije se ni Valerije isticao uzoritim životom jer je sa sluškinjom Katušom imao dvoje izvanbračne djece. Ipak Marko mu je bio privržen pa je s bratom i njegovom suprugom Jelicom živio kao neženja u zajedničkom kućanstvu. Kao sedamdesetogodišnjak ispjevao je Marulić potresnu latinsku elegiju o Valerijevoj smrti, koja je i svojevrsni dokument o bogatim urodima žita i grožđa na obiteljskim imanjima za vrijeme Valerijeva života, kao što pisac ističe bogatstvo njihove kuće u srebrnini, zlatnini i suknu. Tu je pjesmu ispjevao u posljednjoj fazi svojega stvaralaštva, koja obiluje tmurnim, konfesionalnim stihovima o smrti, starosti i gubicima voljenih. Tako i ovdje pjesnik zbog gubitka brata priziva vlastiti smrtni čas jer su ga u njegovoj nevolji i Muze, tj. Kamene napustile.

…Bliske mi negdar Kamene sad biže, napušćaju mene,

Pisničkog izvora val sada mi ne taži žeđ.

Pritišnjen tolicim zlima ja željah, da žiću se momu

Prikrati na ovi svit, prikine životna nit…

Marulić je bio veoma brižan prema svojoj sestri Biri, benediktinki kojoj je, jednako kao i predstojnici njezina samostana Katarini Obirtić, slao brojna književna djela napisana na hrvatskom jeziku a sve kako bi zabavio i podučio svoju sestru i ostale redovnice. Među njima je bila šaljiva samostanska maskerata Spovid koludric od sedam smrtnih grihov spjevana u gipkim osmercima u kojoj se pojavljuje sedam protagonistica koje otjelovljuju smrtne grijehe. Poema Anka satira zapravo je stihovani dijalog babe Rade i mlade Anke u kojem na duhovit način starija žena negativno portretira različite tipove muškaraca i odgovara neiskusnu mladicu od udaje.

Naime, ovakvi su mladići koje na splitskim ulicama u renesansno doba susreće duhovita starica: neki su zgodni a siromašni i brbljivi (Nici ti su s ruse kose, / mladi ter uzoriti; / ini su ti s noge bose, / da vele govoriti), drugi su kockari koji po čitav dan tresu rukom bacajući kockice (A druzi su veće uzresli, / vijaju se gizdajuć; / da vas dan bi rukom tresli / sideć tere žarajuć), neki su nekoć bili oholi ljepotani, a danas su starci koji se tek sada žene kad imaju surlu od nosa i sijedu bradu (još su nici lipe glave, / lipa rila i nosa/ da proside jure brade/ i ohola ponosa), neki su luđaci koji skitaju ulicama (Jesu t’ veće tih gizdavi / kî ulice pohode; / da pametju nisu zdravi, / u ludosti zahode), ima tu i zanesenih učenjaka koji slabo ili ništa ne zarađuju (Niki uči mudru knjigu, / a tim ti se uznosi; / da dobiti nima brigu, / malo domom donosi), jednako kao što ima glazbenika koji dangube svirajući u leut pjevajući (Druzi od njih pojeć hode, u leutu zvoneći; / kripost pravu mimohode, li u tom bludu steći). U rableovskoj pjesmi Poklad i Korizma, koja je zasigurno osobito zabavljala redovnice, vodi se kuhinjski boj u kojem se sukobljavaju fratri smiješnih imena.

Marulićev biograf Božićević ističe da su se kod Marulićeve sestre Bire nalazila mnogobrojna književna djela i poslanice s poticajima za čestit i blažen život, što ih je na pučkom jeziku i vlastitom rukom napisao sam Marko Marulić. 

Sutra: Split Marulićeva doba