Ivanina pisma svjedoče o velikom angažmanu bračnoga para Brlić u javnom životu Broda na Savi, jer je prvih godina braka Vatroslav intenzivno sudjelovao u političkom životu nastavljajući obiteljsku tradiciju.
Ivana ga prati i pokazuje živo zanimanje za prilike u gradu i okolici, za svoje nove sugrađane, trgovce, majstore i služavke, kao i za franjevački samostan i vojni „festung“, za bolesti koje su harale, za gradsku bolnicu, liječnike i dobrotvorne akcije, ali i za procesije, kumstva i izlete, za druženja u vinogradu Brlićevcu, plesove i koncerte, za lov, kolinja, kuhanje sapuna i šivanja za svoju i za siromašnu djecu – sve do tjelovježbe (bivša gimnastičarka!), vožnje biciklom, plivanja u Savi na užas sugrađana pa i samog gvardijana, herbarija („zbirke bilina“), arheoloških iskapanja („mamutovih zubi“) te astronomije i sređivanja bogatoga Brlićeva arhiva.
Dočekala ih ‘osobna biskupova kola’
Vatroslav je bio predsjednik Hrvatskog pjevačkog društva „Davor“, a Ivana je, zajedno s biskupom Strossmayerom, kumovala „Davorovu“ barjaku i tom je prigodom mladi par ugostio đakovačkog biskupa, a malo potom vodit će Ivana Dobrotvorno gospojinsko družtvo, koje joj zadaje dosta posla „koj obično u večer obavljam“. Upravo je put u Đakovo odmah nakon svadbenoga bio prvi put mladoga bračnog para. Strossmayer je na Ivanu ostavio snažan dojam. U pismu majci krajem listopada 1892. navodi da su ih na vrpoljačkom kolodvoru dočekala „osobna biskupova kola“: „Vozili smo se ko sveti Ilija i za pol sata bili smo u Djakovu...“ Iznenadilo ju je „da je biskup malen čovjek“: „Bila sam paff!“. A onda ju je svojim držanjem za stolom podsjetio na djeda Ivana Mažuranića. Poslije objeda s njim je šetala u vrtu, a kad su popodne našli se u kapelici, komentira: „Za čudo je kako tako star čovjek ko što je biskup može ovako nepomično, sabrano, pol il tri četvrt sata klečati“. Poslije molitve večera, pa ponovo razgovor, između ostaloga i o literaturi i hrvatskom jeziku: „...na što je biskup rekao, da u našoj literaturi tako dugo pravog klasičnog jezika biti neće, dok se nenadje svećenik koj će sveto pismo prevesti i tako da to bude upravo dotjerano, savršeno...“.
Drugi dan na odlasku biskup je „razgovorio široko o politici, o sadašnjoj constellaciji, ugrijo se, govorio živo, ma da ga je milota slušati!“. Koliko ju je biskup impresionirao, najbolje se vidi po tome što i u trenutku dok piše autobiografiju, s obzirom na ostale „natuknice“, upravo njemu daje veliku pažnju. Posebno ističe svoje dvojbe i iščekivanja glasovitih biskupovih propovijedi, tj. ono „što znači pravu pobjedu govornika“, sve do biskupove posvete „barjaka pjevačkog društva Davora“ kad je upoznala snagu Strossmayerova „govorničkog genija“.
Rekosmo da je u prvih deset godina braka Ivana rodila šestero od sedmero djece, od koje su joj prvi i treći sin – Vladimir (1895. – 1896.) i Nikola (1902.) – umrli još kao bebe. Tako je 1902. godine 28-godišnja Ivana imala tri kćeri i jednoga sina: 9-godišnju Nadu (r. 1893.), 5-godišnju Zoru (r. 1897.) i 3-godišnju Zdenku (r. 1899.) te 8-godišnjeg Ivu (r. 1894.). Sedmo dijete, kćer Nedeljku, rodit će čak 15 godina poslije, u svojoj 43. godini, kad s Nacom bude slavila srebrni pir te se na svoj račun našalila Pjesmom o dolazku tobožnjega “Marka”:
U Brodu vam živi / Mnogo godin dana / Jedna čudna gospa / Gospoja Ivana. // Ona i muž njezin, / Bračnoga sred mira / Ljetos slave slavu / Srebrnoga pira. / / Tri odrasle kćeri / Njihova su dika – / Imadu još k tome / Sina zastavnika. // Sad će tko pomislit / “Ta je gospa stara” / Al tko tako misli / Taj se ljuto vara. // Jer je ova gospa / Usred prošlog ljeta / Iznenada čudnom / Slutnjom obuzeta. // Sve se njojzi čini / (Bome ima pravo)! / Da će skoro rodit / Jedno čedo zdravo. // Ovu tajnu tadan / Svome mužu veli, / Pa se njih sve dvoje / Tomu sad veseli. // Jer su čudni ljudi / Tamo oko Broda: / Sa pedeset ljeta / Još si žele roda! (...)
Ivana je bila brižna majka, potpuno posvećena svojoj djeci. Smrt osmomjesečnog Vladimira Ivanu je naročito potresla. Pred Božić 1895. piše: „Mali Vladimir sve kao i dosada...“ U sljedećim pismima „sve jednako kao i prije pati a mi š njim“, no nadaju se Božiću u Zagrebu. Unatoč Nacinu optimizmu, on je „jako slab“ te „koja god bolest dodje na to diete ta se neda više od njega“. Uoči Silvestrova majci javlja da je „dr. Blažek bio ovdje“ te da „misli da djetetu njezino mlieko neprija...“. Moli majku da dođe, jer „neznam šta da činimo“.
Početkom sljedeće 1896.: „Jučer smo na večer mislili da će mali Vladimir ugasnuti...“ Peti siječnja „mali Vladimir je umro“, a sljedeći dan Ivana majci javlja: „Jučerašnji je dan za me bio pun najžalostnijih dužnostih koje su dostigle vršak svoj danas kad sam zatvorila lies maloga patnika...“ Koji dan potom: „Čini mi se da nisam u istoj kući...“ Na kraju siječnja Ivana se okrivljuje da „nikad Vladimir nebi tako slab na sviet došao i tako svršio, da ja nisam tako slaba bila kad sam ga nosila“. Bol čini svoje, pa s oporavka u Franzensbadu krajem srpnja žali se majci da „srdce neda spavat“.
Pripovijetke iz dječjeg života
Kako je koje dijete odrastalo, tako ga je slala baki i djedu u Zagreb te svojim pismima prilagala i pisamca za njih. Učila ih je jezike, smišljala pjesmice i pričala priče. Bio je to idealan medij za dotad zatomljivanu Ivaninu literarnu stranu, okidač koji ju je napokon oslobodio želje za pisanjem:
„Kad je počela dorašćivati četica moje djece i kad se je u njih pojavila običajna u to doba želja za čitanjem – učinilo mi se ujedanput da sam našla točku gdje se moja želja za pisanjem izmiruje s mojim shvaćanjem dužnosti. Moja djeca žele čitati – koja radost za mene... Kako da se takav posao ne slaže sa mojim dužnostima?!“
Dugo očekivani sretni trenutak Ivana naziva „izmirbom“ te „jednog dana sjedoh da napišem prvu moju knjižicu: Valjani i nevaljani. – Pjesme i pripovijetke za dječake u sto primjeraka – za obiteljski i prijateljski krug“. Godine 1905. izašla je i druga: Škola i praznici – Male pripovijetke i pjesme iz dječjega života, a potom je bila „prekinuta moja književna djelatnost“, nastavlja Ivana, jer je „uslijed boležljivosti napustila pisanje tijekom dviju godina“.
Iz pisama roditeljima od 1892. do 1901. vidi se da je prvih godina braka Ivana bila vrlo dobrog zdravlja, iako se odmah po dolasku u močvarni Brod žali na „šlavonsku groznicu“ i „žabicu“ u ustima koja je „kadkad ženira“. Naročito je teško podnosila zime, pa se radovala ljetu i boravcima u vili Brlićevac, ljetnikovcu na sunčanim obroncima Dilja. S druge strane kućne i obiteljske obveze, čak šest porođaja i gubici dvoje djece morali su ostaviti traga na, istina, još uvijek mladu, ali iscrpljenu Ivanu koja se sve češće žali na „umornost i slaboću“. Povremeno odlazi na more i u toplice ne bi li ojačala, pa tako istog ljeta, nakon putovanja po Italiji 1909. (pjesma: Čudnovato putovanje po Italiji!) zbog „opće slabosti“ odlazi na liječenje u sanatorij Purkersdorf, pokraj Beča, ali i dalje sve konce obiteljskog života drži u svojim rukama. Ne drži se samo pravila da „ženska neka nikad ne fruštuka ono što nije sama pribavila, pokupovala, skuhala i doniela sebi i svojima na stol“ nego u svoje ruke preuzima čak i proslave Sv. Vinka, tradiciju Brlićevih koju je 1880. i formalno otpočeo Nacin stric Ignjat Brlić.