Pitanje gotovine blokira pregovore o Brexitu

Kao jedna od država koja se u pristupnim pregovorima Hrvatske s Europskom unijom ponajviše zalagala za uvjetovanost početka i napretka tih pregovora suradnjom Hrvatske po pitanju Gotovine, Velika Britanija trebala bi znati i razumjeti koliko je za napredak njezinih pregovora o izlasku iz EU važno da prestane opstruirati i iskreno prione rješavanju te iste ključne riječi u svojim pregovorima – gotovine. Samo s malim “g”…

Pregovori o Brexitu zapeli su, naime, na pitanju gotovine. Nema pomaka dok se to pitanje ne riješi, a službeni London pretvara se da ne shvaća dovoljno ozbiljno što mu poručuje ostatak EU (EU27) kad kaže da nema pregovora o onome što je Britancima najvažnije, o budućem trgovinskom odnosu EU27 i Ujedinjenog Kraljevstva kao “treće zemlje”, dok se ne postigne napredak u pitanjima koja se tiču načina izlaska iz EU. A jedno od najvažnijih takvih pitanja je kako i kada London misli platiti financijske obveze koje je preuzeo za vrijeme članstva i koje su budžetirane tako da plaćanje dospijeva i nakon što UK izađe iz EU.

Prema neslužbenim izračunima, radi se o računu koji može varirati od 60 do čak 100 milijardi eura. Britanski pregovarači ni nakon tri formalne runde pregovora ne dolaze s obećanjem o tome na kakvu točno računicu misle pristati, niti kada to misle platiti. Dakle, zapelo je na gotovini. Bilo bi najbolje pokrenuti neku vrstu “Operacije Cash”. Ne nužno onakve međunarodno-obavještajne operacije kakva je svojevremeno nametnuta Hrvatskoj, ali neka vrsta akcijskog plana, inovativnog pristupa koji bi pomaknuo stvari s mrtve točke na kojoj se sada pregovori o Brexitu nalaze, svakako jest potrebna.

Šalu na stranu, pregovori o ulasku Hrvatske u EU i pregovori o izlasku Velike Britanije iz EU nisu sasvim usporedivi. Osim u ključnoj riječi na kojoj i jedni i drugi zapinju. U ovome ima i povijesnog humora, kao u satiričnoj vijesti koja je ovih dana stigla iz Indije i širi se internetom: aludirajući na britansku podjelu Indije 1947. (na Indiju i Pakistan, što je pratila golema razmjena stanovništva), predlaže se da se provede podjela i razmjena stanovništva unutar Ujedinjenog Kraljevstva, gdje bi se građani koji žele izaći iz EU odvojili od građana koji žele ostati u EU.

Vjerojatno će Britance na ovoj divljoj (divnoj?) avanturi izlaska iz EU pratiti još takvih šaljivih povijesnih usporedbi, više ili manje politički korektnih.

Ali u svakoj šali ima ponešto istine. Tako i u ovoj našoj usporedbi. Gotovina (s velikim G, Ante) bio je pitanje na kojemu je međunarodna zajednica željela signalizirati ne samo Hrvatskoj, već svim državama bivše Jugoslavije, da bez pune suradnje s tribunalom u Haagu nema približavanja Europi. Jednom kad je međunarodna zajednica zauzela takav principijelan stav, bilo ga je vrlo teško, praktički nemoguće promijeniti. Takav stav zatim je doveo do toga da se pritiscima na Hrvatsku zbog odbjegloga generala Gotovine pokušava iskamčiti i suradnja Srbije u lovu na tada najtraženije bjegunce Karadžića i Mladića.

Jedna američka diplomatska bilješka to je opisivala kao “snagu primjera”: napredak Hrvatske “komunicirao je, na najjasniji mogući način, njezinim susjedima što ih čeka” ako slijede taj primjer. Ovdje nije riječ o tome je li pošteno bilo vezivati slučaj Gotovina uz slučajeve Karadžića i Mladića – nije bilo pošteno, kao što je pravomoćna presuda i pokazala – nego isključivo o tome da jedna država koja pregovara s EU teško ili praktički nikako ne može pomaknuti princip koji je EU odredila u pregovorima, i koji služi kao primjer širi i važniji od jedne zemlje. Naravno, Hrvatska nije Ujedinjeno Kraljevstvo. Hrvatska predsjednica ne hoda po svijetu s nuklearnim kovčežićem, niti hrvatski premijer nosi značku koja signalizira stalno mjesto u Vijeću sigurnosti UN-a.

Ali slično je to što u pregovorima o Brexitu ostatak EU želi da pitanje gotovine (s malim g) bude riješeno tako da djeluje “snagom primjera” na sve druge. Da bude primjer koji će obeshrabriti bilo koju drugu državu članicu od pomisli da krene britanskim stopama i odluči izaći iz EU, iz carinske unije, s jedinstvenog tržišta… A da pritom nije unaprijed promislila što zapravo čini i kako.

Kad bi EU27 dopustio Britancima da izađu iz EU bez plaćanja financijskih obveza i da sklope trgovinski sporazum s EU kakav žele, odnosno takav u kojem će zadržati sve aspekte bivšeg članstva koji im odgovaraju, a odbaciti sve što im se nije sviđalo, to bi bilo stvaranje principa i primjera koji bi i druge članice željele slijediti. A to bi bio kraj EU. Logično je da EU to ne može dopustiti. Britanski pregovarači trebali bi to shvatiti.