Godina 1992., 15. siječnja – bio je to jedan od najvažnijih dana u novijoj Hrvatskoj povijesti - dan odluke. S nestrpljenjem i uzbuđenjem čekao se, a tog dana i dočekao, krupan potez Europe - svih 12 država tadašnje Europske zajednice objavilo je povijesnu odluku o priznanju neovisnosti bivših jugoslavenskih republika, Hrvatske i Slovenije. Osim što smo tom povijesnom danu, prije 32 godine, posvetili naslovnicu Večernjaka, naši su novinari povodom, međunarodnog priznanja Hrvatske, pripremili tada i poseban prilog, a sve je to sačuvano u našoj arhivi.
Gledano iz današnje perspektive, s više od tri desetljeća odmaka, uvertira, koja je prethodila samom priznanju Hrvatske, od strane zemalja Europske zajednice, bila je možda čak i povijesno atraktivnija od samog glavnog čina. Naime, dva dana ranije, u ponedjeljak, 13. siječnja dogodio se presedan u povijesti vatikanske diplomacije – 'iskoračivši' iz okvira svih dotadašnjih protokola, Sveta Stolica, s vrhovnim poglavarom Katoličke Crkve, papom Ivanom Pavlom II., priznala je Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu. Tog je dana, kako je objavio tadašnji Ured za novinstvo Svete Stolice, vladama u Zagrebu i Ljubljani uručena nota o priznavanju, čime je Vatikan i formalno potvrdio svoju već ranije najavljenu odluku, izrazivši želju da se što prije uspostave diplomatski odnosi na razini apostolske nuncijature i Veleposlanstva od strane Republike Hrvatske.
I danas intrigira pitanje - kako to da se Vatikan odlučio na taj potez, dva dana prije nego što je Hrvatsku priznalo 12 članica tadašnje Europske zajednice te u vrijeme kada su se, primjerice, i Sjedinjene Američke Države još uvijek suzdržavale od službenog priznanja Hrvatske. Odgovor na to pitanje zna prof. dr. sc. Mate Granić, političar koji je među najzaslužnijima za međunarodno priznanje Hrvatske te jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana. O prijelomnim trenucima rađanja Hrvatske te početcima i ulozi Hrvatske diplomacije u stvaranju suverene, hrvatske države, objavio je i svoje političke memoare, a knjiga "Diplomatska oluja – sjećanja najdugovječnijeg Tuđmanova ministra", prošle je godine dobila i svoje drugo, dopunjeno izdanje, u nakladi Večernjeg lista.
Mitterrandovo "NE"
"Sveta Stolica i Sveti Otac prelomili su još u lipnju 1991., kada su odlučili da Hrvatsku i Sloveniju treba međunarodno priznati. Tada su započeli snažnu, diplomatsku aktivnost, posebno prema svim državama Europske zajednice, s čijim je veleposlanicima organizirano više sastanaka na kojima se Sveta Stolica, kao nikada u povijesti, zalagala za hitno, međunarodno priznanje Hrvatske. Državni tajnik Svete Stolice za odnose s državama i moj osobni prijatelj, Jean-Louis Tauran je, kao Francuz, imao sastanak s predsjednikom Francuske, Francoisom Mitterrandom. Kazao mi je kako je upotrijebio sve svoje talente, argumente i autoritet Svetog Oca da francuskog predsjednika uvjeri u potrebu hitnog, međunarodnog priznanja Hrvatske. Na žalost, Mitterrand je dugi razgovor završio kratkim zaključkom – 'Dragi Jean-Louis, ali Srbi su naši stari prijatelji, posebno od Prvog svjetskog rata. Ne možemo ih ostaviti same. Ne mogu podržati hitno međunarodno priznanje Hrvatske'", prisjeća se Granić.
Dodaje kako je, sve do sredine kolovoza 1991. i Njemačka podržavala opstanak bivše države, njezinu demokratizaciju, uvođenje parlamentarne demokracije i tržišno gospodarstvo te snažnu federalizaciju. Odluku o promjeni stava prema međunarodnom priznanju Hrvatske donio je, podsjeća, kancelar Helmut Kohl, a ministar Genscher spremno ju je prihvatio.
Povijesna prosinačka noć
"U čuvenoj noći 16./17. prosinca 1991., u Luxembourgu, na sastanku ministara vanjskih poslova Europske zajednice, Genscher je, uz pomoć kancelara Kohla, nametnuo kao glavnu temu sastanka međunarodno priznanje Hrvatske i Slovenije. Najprije je slomio Francusku, a nakon toga i Veliku Britaniju, nakon čega su, Genscher i Kohl nastavili akciju te je 18. prosinca Njemačka donijela odluku o međunarodnom priznanju Hrvatske, s odgodom od mjesec dana, kako bi Hrvatska ispunila sve uvjete. U vrijeme službenog posjeta Hrvatskoj, za ručkom u jednom podsljemenskom restoranu, islandski ministar Hannibalsson potvrdio mi je da ga je upravo Genscher nagovorio da Island bude prva zemlja koja će priznati Hrvatsku, što se i dogodilo, 19. prosinca", pojašnjava Mate Granić.
"Kardinal Kuharić mi je javio veliku vijest“
Uoči Božića, 21. prosinca 1991., Hrvatsku je posjetio predstojnik Kongregacije za humanitarna pitanja Svete Stolice, kardinal Giancarlo Angelozzi. "S kardinalom Kuharićem posjetili smo Brijest pored Siska. Pogled na razorenu crkvicu izazvao je suze u očima kardinala Angelozzija. Nekoliko minuta poslije pitao me što on osobno može učiniti za Hrvatsku. Bez puno razmišljanja kazao sam da bi nas posebno veselilo da Sveta Stolica, barem dva dana prije Europske zajednice, prizna Republiku Hrvatsku. Rekao je da će učiniti sve što može. Dva sata poslije nazvao me s ručka, u Nadbiskupskom dvoru, kardinal Kuharić i kazao da je naša zamolba uslišana te da predsjednik Tuđman odmah uputi pismo zahvale Svetom Ocu", prisjeća se, povijesnog trenutka, dr. Granić.
VEZANI ČLANCI:
U svježem mu je sjećanju i dan kada je Europska zajednica, 15. siječnja 1992., priznala Republiku Hrvatsku, nakon čega se pokrenula prava 'lavina' priznanja, od strane ostalih država, iz svih krajeva svijeta. "Mi u Vladi, posebno u užem kabinetu, skromno smo proslavili priznanje. Kasnije poslijepodne imao sam radnu večeru s visokim predstavnikom UNHCR-a za bivšu državu, Joseom Mariom Mendiluceom i suradnicima. Već u vrijeme Dnevnika HRT-a bio sam kod kuće sa suprugom, u krugu obitelji. Otvorio sam bocu dobrog bijelog vina te smo gledali vatromet i Dnevnik HRT-a."
"Ni u trenucima sreće, nisam zaboravio žrtve"
Iz sata u sat broj država koje su priznavale Hrvatsku se konstantno povećavao, a s njim i sreća i zadovoljstvo uspjehom diplomatske oluje koja je prethodila tom povijesnom činu. "Našem ponosu nije bilo kraja. Svi su bili sretni: građani, branitelji, Vlada, Sabor, Crkva, Hrvati izvan domovine, a posebno predsjednik Tuđman. No, te su mi noći pred očima stalno prolazile slike razorenih kuća, crkava, kulturnih spomenika, kolona prognanike, ratnih zločina koje je počinio neprijatelj - gotovo 14.600 ubijenih, 36.000 ranjenih branitelja i civila, oko 700.000 prognanika te, u tom trenutku, oko 7000 nestalih i zarobljenih civila, pretežno branitelja. Žrtva, koju su podnijeli hrvatski branitelji i građani, bila je golema, ali te je noći naša sreća bila neizmjerna, iako je još gotovo trećina Hrvatske bila okupirana“, prisjeća se Granić.
Ističe kako je za međunarodno priznanja Hrvatske zaslužno čitavo političko biće Hrvatske - i vlast i oporba i mediji i Hrvati izvan domovine i prijatelji u inozemstvu. No, najzaslužniji su, smatra, hrvatski branitelji, predsjednik Tuđman osobno i Vlada demokratskog jedinstva. Ipak, bez Svete Stolice i posebice Njemačke, međunarodnog priznanja Hrvatske, tvrdi Granić, ne bi bilo.
Presedan u povijest vatikanske diplomacije
Zašto se Sveta Stolica odlučila, tako brzo, priznati Hrvatsku kao neovisnu, slobodnu i suverenu državu, pojasnio je, u jednom od svojih predavanja i Ive Livljanić, prvi veleposlanik RH u Vatikanu. "Istina je da je Sveta Stolica među prvima priznala Hrvatsku, a to je, usuđujem se reći, jedinstven slučaj u povijesti vatikanske diplomacije. Tko je pozorno pratio sve napore, izjave i dokumente Svete Stolice u svezi s jugoslavenskom krizom, lako će uočiti da je do priznanja došlo: prvo – jer je hrvatski narod i po najstrožim međunarodno-pravnim kriterijima, pa čak i po Ustavu države u kojoj se nalazio, imao pravo na samoodređenje, tj. na stvaranje vlastite, neovisne i suverene države, a drugo – da bi se zaustavio rat i njegove strahovite posljedice. Tim priznanjem htjelo se oduzeti svaki legitimitet za argument o tzv. pravednom ratu za očuvanje Jugoslavije, zapravo postupno stvaranje Velike Srbije, čime je svoju agresiju Srbija pokušavala opravdati pred svijetom", detaljno je obrazložio potez Svete Stolice prvi veleposlanik RH u Vatikanu. Međunarodnim priznanjem Hrvatska je, dodao je, postala ravnopravnom članicom međunarodne zajednice, a rat protiv nje je time postao najčišći oblik agresije na suverenu državu, a ne više unutarnja stvar Jugoslavije. Priznavši neovisnost napadnutoga naroda, Sveta je Stolica, zaključio je Livljanić, dala Hrvatskoj međunarodnu, političko-diplomatsku zaštitu.
Koraci koji su prethodili priznanju
Donošenje Ustava Republike Hrvatske, 22. prosinca 1990., referendumska odluka o suverenosti i samostalnosti, iz 19. svibnja 1991., koja je prerasla u Ustavnu odluku, a 25. lipnja 1991. u Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, Sporazum o Vladi demokratskog jedinstva iz 2. kolovoza 1991., zatim odluka o raskidanju državnopravnih veza Hrvatske sa SFRJ, samo su neki od krupnih koraka koji su prethodili međunarodnom priznanju naše zemlje. Iako Hrvatska još nije bila priznata i prije donošenja Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti, na temelju odluke predsjednika RH, počela je otvarati svoja predstavništva u Stuttgartu, Münchenu, Bruxellesu, Parizu, Tokiju, Washingtonu, Rimu i Londonu.
Sedam uvjeta
Na popisu uvjeta međunarodnog priznanja Hrvatske prva je, podsjeća se Granić, bila odluka Badinterove komisije da se bivša država raspala te da republike, koje to žele, mogu tražiti međunarodno priznanje, a da granice bivših republika postaju međudržavne granice. Drugi je uvjet bio ispunjen potpisivanjem sporazuma o deblokadi i evakuaciji vojarni, 8. prosinca 1991., treći uvjet je bio prihvaćanje Vanceova plana, a četvrti prihvaćanje mirovnih snaga UN-a, poslije nazvanih UNPROFOR. Peti uvjet međunarodnog priznanja Hrvatske bio je donošenje Ustavnog zakona o zaštiti manjina, dok je šesti uvjet bio potpisivanje sporazuma o prekidu vatre, no tu je, sjeća se Granić, došlo do problema.
"General Tus je odbio potpisati sporazum o prekidu vatre u ime Republike Hrvatske, jer je želio nastavak vojno oslobodilačkih operacija. Uza sve simpatije prema generalu Tusu i njegovoj ulozi u Domovinskom ratu, predsjednik Tuđman je bio u pravu. Nismo smjeli izgubiti povoljan trenutak za međunarodno priznanje Hrvatske. Sporazum o prekidu vatre potpisao je ministar obrane, Gojko Šušak, 3. siječnja 1992. u Sarajevu", prisjeća se naš sugovornik, dodajući da je sedmi i posljednji uvjet međunarodnog priznanja Hrvatske tada bio pozitivno mišljenje Promatračke misije EZ-a. Iako čak niti njihovo negativno mišljenje nije moglo spriječiti međunarodno priznanje, moglo ga je, na nekoliko mjeseci, odgoditi, no to se ipak nije dogodilo.
Kronologija priznanja
Dan nakon što je Sveta Stolica priznala Hrvatsku, isto je 14. siječnja 1992., učinio i San Marino. No, ne treba zaboraviti da su 'led', priznanjem Hrvatske, ipak najprije probile Slovenija, Litva, Ukrajina i Letonija. Upravo su te zemlje, od 26. lipnja, do 14. prosinca 1991., prve priznale Republiku Hrvatsku kao samostalnu i suverenu državu, no u to vrijeme niti jedna od te četiri države nije bila međunarodno priznata. Stoga je Island dobio titulu prve, međunarodno priznate država koja je, 19. prosinca 1991., priznala Hrvatsku. Istog je dana to učinila i Njemačka, no ta je odluka stupila na snagu 15. siječnja, na dan kada su Hrvatsku priznale i ostale članice Europske zajednice. Posljednjeg dana prosinca 1991. međunarodno priznanje Hrvatske je, prije Europske zajednice, objavila i Estonija, a 15. siječnja Republiku Hrvatsku priznalo je svih 12 članica tadašnje Europske zajednice - Austrija, Belgija, Danska, Francuska, Grčka, Italija, Luksemburg, Nizozemska, Njemačka, Portugal, Španjolska i Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske. Odluku o priznanju, istog su dana, donijele i Mađarska, Poljska, Bugarska i Švicarska te Kanada i Malta.
Stoga se upravo 15. siječnja obilježava Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, ali i Dan mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, koja je okončana 15. siječnja 1998., povratkom okupiranih područja istočne Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema u ustavnopravni poredak Republike Hrvatske. Nakon zemalja Europske zajednice Hrvatsku je, u siječnju, priznala i Argentina. U veljači su to učinile Ruska Federacija i Turska, a do kraja veljače te 1992. godine Hrvatsku su priznale ukupno 44 države. U ožujku su odluku o priznanju donijeli Iran i Japan, u travnju su Hrvatsku priznali SAD i Kina, a u svibnju Indija i Indonezija.
Važna karika u lancu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske bio je primitak u članstvo Ujedinjenih naroda, 22. svibnja 1992. Do 31. prosinca 1995. godine, Hrvatsku su priznale 124 države, a 23. kolovoza 1996. godine Hrvatska i SR Jugoslavija su sklopile Sporazum o normalizaciji odnosa, koji je uključivao uzajamno priznanje te su 9. rujna, iste godine, uspostavile i diplomatske odnose. Iste te 1996., 6. studenog, Hrvatska je postala članica Vijeća Europe, a 1. travnja 2009. godine članica NATO saveza, te prije 11 godina, 1. srpnja 2013. godine i 28. članica Europske unije.
VIDEO Mačka serval koja je pronađena u Gorskom Kotaru smještena je u privatnom ZOO vrtu Mirka Mileca u Ruščici
Hvala Gospodinu na papi Ivanu Pavlu II.