Treba li nam šef države biti biran izravno na izborima, ili da ga bira parlamentarna većina, pitanje je koje se s vremena na vrijeme neprestano otvara, ali se na kraju ništa do danas nije promijenilo. No to je pitanje danas aktualnije nego ikad dosad! I bilo bi krajnje vrijeme da se i taj problem u Hrvatskoj riješi, ako je uopće politička elita to u stanju riješiti, ili ako uopće ima volje. Jer na nizu drugih primjera godinama vidimo da se problemi često ne rješavaju i stavljaju se pod tepih.
U Hrvatskoj nije samo pitanje načina izbora šefa države. Još je važnije pitanje, ili težak problem, što Hrvatska ima hibridno uređeni odnos između šefa države i Vlade, što ne postoji ni u jednoj drugoj zapadnoj demokratskoj zemlji. Taj hibrid nakaradne podjele ustavnih ovlasti između Pantovčaka i Banskih dvora ostavili su nam Mesić i Račan, i s vremenom se vidi kako je to bolesno stanje!
Jedno je bilo kad smo za Tuđmana imali (polu)predsjednički sustav, i tada se znalo tko je glavni i gdje se donose odluke. Nakon Tuđmanove smrti išlo se za ukidanjem Tuđmanovog sustava, ali ustavnim promjenama nije zaživjela čista parlamentarna demokracija u kojoj izvršna vlast sva stoji u Banskim dvorima, dok Pantovčak ima samo reprezentativnu ulogu.
Mesić nije htio biti fikus na Pantovčaku, a Račan nije imao dovoljno hrabrosti da ga posve razvlasti, pa danas imamo bolesno stanje da Pantovčak i Banski dvori upravljaju diplomacijom, vanjskim poslovima, sigurnosnim službama, umjesto da je jasno podvučena crta, kao u svim drugim parlamentarnim demokracijama.
Evo, mađarski parlament bira predsjednika. Tako je i u Njemačkoj, Italiji… U Sloveniji i Austriji predsjednik se bira na izravnim izborima, ali točno se znaju njegove ovlasti – samo protokolarne!
U Francuskoj pak imamo predsjednički sustav kao i u SAD-u, a u većini europskih zemalja parlamentarnu monarhiju u kojoj monarh također samo ima protokolarnu dužnost, dok je sva vlast u parlamentu i vladi.
Ni jedna parlamentarna većina u Hrvatskoj nakon Tuđmana, ni jedna politička opcija dosad nije povela ozbiljnu raspravu, ili podnijela ozbiljan prijedlog da se u Hrvatskoj popravi bolesno stanje između Pantovčaka i Banskih dvora.
Znači, nije samo problem izravnog biranja šefa države, nego je još veći problem pitanje njegovih ovlasti koje bi trebalo potpuno skresati ustavnim promjenama.
I ako već ostane izravan izbor šefa države, onda ga treba svesti na razinu na kojoj su slovenski i austrijski predsjednik. Makar, bilo bi posve zrelo kad bi se izbor šefa države prebacio u Sabor. Jer Hrvatska nije dovoljno bogata zemlja da rasipa novce poreznih obveznika, nije dovoljno bogata kao Slovenija ili Austrija.
Umjesto toga, mi u Hrvatskoj imamo ne samo nepotrebno rasipanje javnog novca, nego i dramaturgiju oko donošenja pojedinih odluka. Samo se sjetimo kakvu smo dramu imali oko smjene bivšeg šefa SOA-e Lozančića u Oreškovićevom mandatu, kad je predsjednica, očito iz osobnih razloga, Lozančića naprasno smijenila, a Orešković dugo to nije želio supotpisati.
Ili, sad imamo opet dramu oko toga hoće li se predsjednica kandidirati za drugi mandat ili neće. Koje pitanje! Naravno da hoće, pa nije luda da se odrekne još jednog mandata i da uživa bez ikakve odgovornosti!
Štoviše, nakon Mesićevog mandata, a posebno nakon jedno mandatnog njegovog nasljednika, a onda i prvog mandata predsjednice, jasnije je više nego prije da je potrebno posebno valorizirati sve ono što su oni dosad učinili, ili nisu, kakve je uopće Hrvatska imala koristi od njihovih mandata, a koliko su oni te mandate zapravo koristili za vlastiti politički i drugi probitak.
Što je Hrvatska profitirala od Kolinde Grabar-Kitarović, osim njezinih beskrajnih naslikavanja, primanja i putovanja, i neispunjenih predizbornih obećanja? Štoviše, kako bi dobila ponovno naklonost HDZ-a, bez kojeg ne može dobiti nove izbore, izvodi politički i osobni “salto mortale”, pa za sve svoje promašaje traži krivce u nekima drugima, a ne u sebi, nije se u stanju pogledati u ogledalo.
Sve je to izazov za Plenkovića! On je taj koji bi trebao i taj problem riješiti, i povesti ustavne promjene, i izvršnoj vlasti skinuti teret s Pantovčaka, i uštedjeti novce poreznim obveznicima. Na žalost, svjedoci smo da Plenković probleme ne rješava ili rješava presporo, pa je nemoguće očekivati da će se upustiti i u ovu bitku! Iako bi to bila bitka za bolju Hrvatsku!
Pitanje je, međutim, kome je kakva Hrvatska bolja?
Odgovor na pitanje, "kakva bi kome bila bolja Hrvatska", oslikava se kroz djelovanje stranaka, grupa, pojedinaca i vladajuće strukture, pri čemu su u aktualnoj vladi prevladali elementi jugokomunističkog, jugofilskog i četničkog naslijeđa. Jedna od naznaka takvog djelovanja je i prešućena izjava Pupovca u Hrvatskom Saboru, da četnička kokarda nije u Hrvatskoj zakonom zabranjena.