Povećanje plaća u javnom sektoru iznova je potaknulo raspravu o politici plaća u zemlji, o čemu se često govori na osnovi dojmova jer je malo poduzdanih podataka o kretanju plaća. U jednom svom istraživanju odnosom plaća u javnom i privatnom sektoru bavio se i Teo Matković, viši znanstveni suradnik s Instituta za društvena istraživanja, s kojim razgovaramo o vrućim zbivanjima vezanim uz plaće, tržište rada, radni vijek.
Što kažu podaci, je li javni sektor u podređenom položaju po pitanju plaća kao što to tvrde sindikati?
Trend slabljenja plaća zaposlenih u javnom sektoru pojavio se je još u prvoj polovici dvijetisućitih, što su ustanovili Nestić i kolege s Ekonomskog instituta u studiji još prije pet godina. Između 2006. i 2008. situacija se je nešto popravila u odnosu na privatni sektor, a takav je omjer zadržan u prvom kriznom razdoblju do 2011. godine. Međutim, od 2012. do 2015. godine, posebno 2013. i 2014., došlo je do kolapsa socijalnog dijaloga i bitnog smanjivanja plaća diljem javnog sektora zbog napora fiskalne konsolidacije. I nakon 2015. godine rast plaća u privatnom sektoru bitno je brži nego u javnom, usprkos povećanjima iz 2017. i ove godine. Često se spominje ukupan prosjek plaća u javnom sektoru koji je još nešto viši nego u privatnom sektoru, ali tu se prednost smanjila s 30 na 12 posto, a i ta razlika proizlazi iz bitno više obrazovne strukture zaposlenih u javnim i državnim službama.
Uspoređujemo li osobe s istom razinom kvalifikacije, između 2003. i 2017. zaostajanje plaća za privatnim sektorom među radnicima sa sveučilišnim studijem u javnom sektoru povećalo se s 9% na 20%, a zaposlenih za stručnim studijem s 3% na 12%. Radnici bez srednje škole 2003. godine zarađivali su 15% više u javnom sektoru, a u 2017. 9% manje. Od 2015. još jedino radnici sa srednjim obrazovanjem u prosjeku zarađuju nešto više nego u privatnom sektoru, iako se to moglo promijeniti obzirom na to da je u protekle dvije godine rast plaća bio viši u privatnom sektoru.
Premijer se odlučio na linearno povećanje plaća svima da bi izbjegao seriju štrajkova. Gdje je sektorski najlošije stanje po pitanju plaća. Rumunji su povećali plaće liječnika. Je li se i kod nas moga na taj način zaustaviti gubitak stručnih ljudi u zdravstvu?
Linearno povećanje gordijsko je rješenje, ali učinkovito za problem sustavnog zaostajanja plaća u javnom sektoru. Naime, nema djelatnosti ni obrazovne skupine u kojoj od 2012. godine nije došlo do bitnog zaostajanja.
Želimo li kvalitetne javne usluge, cijena rada u njima treba pratiti rast cijena i gospodarski rast. U suprotnom posuđujemo od budućnosti, u kojoj će nam i školstvo, i zdravstvo, i kvalitetne javne usluge i te kako trebati, a tu se jednom zapušteni kapaciteti ne mogu tako lako razviti. Ovdje su posebno izložene djelatnosti s transferabilnim vještinama poput zdravstva. Mora se reći da je jedino u zdravstvu, bez obzira o kojoj razini obrazovanja govorimo, satnica još viša nego u privredi, ali ta prednost postojano slabi već godinama, što vodi frustraciji u sustavu. Tako je prosječna satnica liječnika u sustavu zdravstva sve do 2009. godine bila oko 30% viša nego kod visokoobrazovanih u privredi, a do 2016. godine prednost se smanjila na 10%. Isto je i s medicinskim sestrama i tehničarima. To je zacijelo pospješilo odlazak iz sustava i zemlje.
Novodogovoreni dodaci u zdravstvu zacijelo će bitno pomoći, ali nisam uvjeren da će vratiti odnos na stanje kakvo je bilo početkom krize. Najgore stoje socijalna skrb te osnovno i srednje obrazovanje, gdje se sat rada visokoobrazovanima plaća gotovo 40% manje nego u privatnom sektoru. U osnovnom, srednjem, pa i predškolskom obrazovanju to je zaostajanje plaća prisutno već desetljećima i samo dijelom popravljeno u razdoblju 2006.-2009. godine.
U tom kontekstu nimalo ne čudi mali entuzijazam za rad u školama, pa ni desetljetni nedostatak nastavnika fizike, matematike, informatike, vrsnih strukovnih učitelja koji imaju lukrativne opcije u privatnom sektoru. Posebno su nepovoljne plaće zaposlenika sa srednjom stručnom spremom u sustavima obrazovanja i socijalne skrbi, koje su niže nego u privatnom sektoru. U državnoj upravi su zahvaljujući dodacima u pravilu nešto povoljniji.
Doista, u posljednja dva desetljeća sustav koeficijenata i dodataka plaći obrastao je u iznimke i niti je pravedan niti transparentan niti učinkovit (primjer dodataka za rad vezan uz EU fondove). Temeljita analiza geneze trenutnog stanja, kao i podataka sustava Centralnog obračuna plaća koji je aktivan posljednjih pet godina mogla bi ta iskrivljenja raskrinkati i uvesti sustav sa manje zakinutih. No naravno gubitnici ne bi bili sretni, svaki će se sustav truditi zadržati izboreno. Zanimljivo je kako u sustavu lokalne samouprave u prosjeku plaće nisu više nego u državnoj upravi.
Vlada je odustala od povećanja dobi za automatski prekid radnog odnos s 65 na 68 godina. Šta mislite, koliko će dugo Hrvatska moći braniti radni vijek od 65 godina?
Da barem branimo radni vijek od 65 godina - sad je manje od polovice stanovništva u dobi 55-64 radno aktivno. Ta će se tema otvoriti kad se radnicima bude isplatilo raditi dulje, odnosno ne odlaziti u mirovinu, a poslodavcima zadržavati te radnike. Trenutna oskudica radne snage ide u prilog tome, a brisanje instrumenta dobne diskriminacije u zaštiti prava na rad bi dodatno pomogla bez mnogo prisile i javnog troška.
No korisno bi bilo pažljivo pripremiti takvu promjenu, tu će se javiti i problemi s postojećim instrumentima rada umirovljenika koji nisu spretno uvedeni. Naprosto produljenje obaveznog radnog vijeka, bez promjene praksi poslodavaca i kvalitete radnih mjesta efektivno bi tek povećalo udio prijevremenih mirovina - a referendumska mobilizacija govori dovoljno o atraktivnosti takve promjene.
Kapacitet i volja za rad u šezdesetima gradi se ranije u karijeri. Izostanak inicijativa za usklađivanje radnog i poslovnog života i slabo ulaganje u usavršavanje i zdravlje radnika nosi svoju cijenu u niskoj radnoj aktivnosti u starosti. Što košta, ali neaktivnost košta još i više.
Domaći bazen radne snage sve je plići, kako tome doskočiti?
Još uvijek postoje određene rezerve, obzirom na nisku radnu aktivnost stanovništva. Rast cijene rada aktivirat će desetke, možda i stotine tisuća neaktivnih, odnosno spriječiti njihov izlazak s tržišta rada i odgoditi umirovljenje. Ovo može pomoći zadovoljiti potražnju za radom narednih nekoliko godina. Bazeni zemalja u regiji također još nisu posve ispražnjeni, kao što vidimo iz strukture radnih dozvola.
Hrvatska napokon oglašava sva radna mjesta kroz EURES portal, pa će nešto ljudi zalutati i iz puno većeg europskog tržišta rada. Usporavanje emigracije dobro plaćenim poslovima, kvalitetom života i javnih usluga ne bi odmoglo. To bi trebalo dostajati za naredno desetljeće, i bez megalomanskih imigracijskih planova.
Pa idite ona u privatni sektor. Bilo bi to dobro za proračun. Koliko dugo bi se održali u privatnom sektoru - to je jedno drugo pitanje. U privatnom sektoru traži se rad i radni učinak! Inače se dobije otkaz!