“Preponosan sam da tražim od bilo koga samilosti. Tako nikada neću reći Mamiću da me zaposli u Dinamu. Kako sam se kao igrač pokazao na terenu, tako se mogu dokazati i kao trener na klupi!”, kaže za Max stari Dinamov as, 59-godišnji Zlatan Arnautović.
- Ja sam spreman preuzeti Dinamo i mogu s njim napraviti dobar rezultat. Žalosno je što smo mi, zlatna generacija koja je iz ljubavi prema Dinamu na terenu uvijek ostavljala srce, zapostavljeni. Uprava za trenere uvijek uzima ljude sa strane. Što su Čačić ili Kruno Jurčić napravili s Dinamom? Zar ne bi bilo poštenije da trener plavih bude jedan od igrača koji je već u startu dao puno za klub, i zna kako se diše na terenu?! - tužnim i drhtavim glasom govori legenda Dinama, popularni Zlajo kojeg smo sreli na jutarnjoj kavi u zagrebačkom kafiću u Rudešu.
Ne pitaj me kako živim
- Mamić zna da sam ja dobar trener, i bolji od mnogih koji su se izredali na Dinamovoj klupi. Često se susrećemo i razgovaramo i ponekad me pita za neki savjet, ali nikad mi nije ponudio Dinamovu klupu. Možda će mi jednog dana ispuniti želju da postanem trener kluba koji je za mene svetinja. Još kao dječak navijao sam za Dinamo.
Svaki dan igra s veteranima i trenira amaterske klubove, većinom bez novčane naknade.
- Volim nogomet i uvijek želim biti uz njega. Ja sam u nogometu kao riba u moru. Ako me udaljiš od nogometa, brzo ću umrijeti. Ne pitaj me kako živim. Kao i svaki građanin ove zemlje. Teško! Pogotovo kad si umirovljenik. Jedva krpaš kraj s krajem i preživiš do druge mirovine. Ali, ne žalim se. Najveće mi je zadovoljstvo kada me ljudi na ulici sretnu i stisnu ruku te kažu “Gdje si, legendo!”. Tada shvaćaš da ima ljudi koji nisu niti će zaboraviti sve što sam napravio za Dinamo, za razliku od nekih dužnosnika u tom klubu koji te gledaju kao istrošenu krpu koja je za baciti.
Vratimo se na zlatne dane Zlatana Arnautovića. Odlučili ste se za Dinamo iako su u igri bili i drugi veliki klubovi iz bivše Jugoslavije - Hajduk, Crvena zvezda i Partizan.
- Istina je, ponuda je bilo sa svih strana jer zaista sam bio sjajan igrač, najbolji skok igrač na svijetu. U obrani mi nitko nije bio ravan. Po mene su došli Srebrić i Ćiro Blažević, bili su uporni u mom dovođenju. Da budem iskren, nikada nisam ni razmišljao prijeći u bilo koji drugi klub osim u Dinamo. I tako sam, naposljetku, 1981. iz banjolučkog Borca došao u Dinamo. Ali nikad neću prežaliti što sam za plave potpisao tek sa 27 godina, Borac me ranije nije pustio. Tri nabolje godine u karijeri proveo sam u Dinamu, osvojio sam 1982. prvenstvo Jugoslavije, a 1983 Kup. Nakon toga sam prešao u Beşiktaş za milijun njemačkih maraka, što je tada bio najveći transfer ikad sklopljen s nekim igračem iz bivše Jugoslavije. Klub je na meni dosta zaradio jer sam iz Dinama otišao kao jedan od najboljih obrambenih igrača u bivšoj državi - kaže Arnautović koji se nakon Beşiktaşa opet vratio u Zagreb i igrao za Dinamo.
- Treneri su mi bili pokojni Zebec i Ivić. No, 1985. prestaje moja profesionalna igračka karijera, počeo sam se baviti trenerskim poslom. Trenirao sam klubove Jedinstvo, Lokomotivu, Goricu, Oštrec, Zlatar i još mnoge, ali nastavio sam igrati i za Dinamove veterane - ističe Arnautović.
Uvijek sam se osjećao Hrvatom
Iako ste na svakoj utakmici u dresu Dinama bili sjajni, zašto uvijek ističete da vam je najdraža utakmica bila 1981. s Partizanom?
- Iako su nam tada svi govorili o bratstvu i jedinstvu, netrpeljivost se osjećala na svakom koraku. Pogotovo između klubova iz Srbije i Hrvatske. Podrijetlom sam iz BiH, ali sam se osjećao Hrvatom i zato je za mene ta utakmica jedna od najboljih u karijeri te mi je ta pobjeda mnogo značila. Ne sjećam se više tko je zabio gol za pobjedu 1:0, mislim Štef Deverić, ali pamtim da je atmosfera na toj utakmici protiv Partizana bila veličanstvena. Više od 50.000 ljudi bilo je u Maksimiru, a njih 10.000 nosilo me na rukama do tadašnjeg Trga Republike. To nikad neću zaboraviti. To su stvari koje se jednom dogode u životu. Ja sam Hrvat od 1991., ali sam se tako osjećao i puno prije - veli Arnautović.
- Najteže je bilo igrati protiv srpskih klubova jer su to bile utakmice od posebnog značaja. Znamo svi što je onda značilo pobijediti Zvezdu ili Partizan. Dinamo je bio i ostao hrvatski ponos. Bili smo sjajna generacija, ali najveće zasluge za osvajanje trofeja 1982. i 1983. imao je trener svih trenera Ćiro Blažević. Imao je silno znanje, a bio je i nevjerojatan motivator. Za mene je Ćiro Blažević najbolji hrvatski trener svih vremena. Čovjek još trenira, i to vrlo uspješno! S obzirom na to da ste bez posla, biste li se prihvatili treniranja neke momčadi iz Srbije?
- Posao je posao i ne vidim nikakav razlog da ne prihvatim ponudu ako bi došla iz Srbije. Ali mislim da su Srbi dosta oprezni što se tiče angažiranja hrvatskih trenera, pogotovo onih koji su 1982. igrali za Dinamo, budući da je ta generacija bila nacionalno nabijena i stoga ne vjerujem da bih u skoroj budućnosti mogao dobiti poziv iz Srbije - uvjeren je Arnautović koji se ne čudi angažiranju Prosinečkog u Zvezdi iako je igrao za Dinamo i Hrvatsku.
- Iako je Prosinečki karijeru počeo u Dinamu, najviše afirmacije i uspjeha ostvario je upravo u Crvenoj zvezdi koja ga je uvijek smatrala njihovim igračem. Navijači su ga prihvatili kao srpskog, a ne hrvatskog igrača. Zbog toga nije imao prepreka da bude na klupi Zvezde. Zamislite mene, Mlinarića, Kranjčara ili pak Zajeca na klupi Partizana ili Crvene zvezde? - kroza smijeh govori Arnautović kojeg smo upitali što misli o današnjoj igri Dinama u HNL-u i Ligi prvaka.
Slomljene kosti sljepoočnice
- Dečki daju sve od sebe, ali moraju se pomiriti s činjenicom, da kao što su oni bolji od svih u domaćem prvenstvu, tako su i svi bolji od njih u Ligi prvaka. Jednostavno su to jače ekipe i trebat će još vremena da ostavimo neki dublji trag u tom najjačem klupskom natjecanju. Nažalost, da bi Dinamo preživio, mora prodavati igrače. I zato svake godine proda najbolje: Modrića, Ćorluku, Badelja, Kovačića... S takvim kadrom koji danas ima Dinamo će teško parirati klubovima koji se natječu u Ligi prvaka. I to je naša realnost. Drago mi je što je Sammir pozvan u reprezentaciju jer to igrama i znanjem zaslužuje - napomenuo je Arnautović kojeg smo na kraju upitali za zdravlje. Bilo je priča da je pretrpio teški moždani udar.
- Sada sam super. Bilo je malo kritično, ali sada je dobro. Najgore je prošlo. Svaki dan igram nogomet i uživam u tome te nemam nikakvih posljedica. Nije to bio moždani udar. Kao igrač, u borbi za loptom u kaznenom prostoru udario sam glavom u vratnicu. Eto, nakon toliko godina situacija se zakomplicirala i morao sam hitno na operaciju. Zahvat je bio težak jer su bile slomljene kosti na sljepoočnicama. Ali, hvala Bogu, sada je super - otkrio je Arnautović koji nam je na kraju razgovora otkrio da u Bihaću ima muzej u kojem skuplja sve dresove, pa tako i Dinamove, koji su za njega neprocjenjive vrijednosti.
Dok diše, živjet će u nadi da će jednog dana postati trener Dinama.