Plenković doveo Hrvatsku u politički vrh unije

Vrući politički tjedan iza nas tek što je završio, a već je nagoviješteno dugo toplo ljeto. S Andrejom Plenkovićem u glavnoj ulozi.

Hrvatskom premijeru pošlo je za rukom u samo nekoliko dana na čelno mjesto Vijeća Europe postaviti ministricu vanjskih poslova Mariju Pejčinović Burić, kao prvu osobu iz Hrvatske na čelu neke međunarodne organizacije, a onda sebe pozicionirati kao ozbiljnog kandidata za čelno mjesto Europskog vijeća, glavno političko tijelo Europske unije, što bi u slučaju pozitivnog ishoda za Plenkovića iziskivalo rekonstrukciju Vlade s nekim drugim premijerom na čelu.

Bez obzira na epilog kadrovske križaljke u institucijama EU, činjenicu da svjetski renomirani mediji špekuliraju s imenom hrvatskog premijera ne treba zanemariti već smatrati određenim uspjehom. Voljeli Plenkovića ili ne, jedno mu valja priznati – pozicionirao je Hrvatsku u sam vrh europske političke ljestvice i doveo je u situaciju da se kvalificira u ligu prvaka. Konačni uspjeh neće ovisiti samo o zauzimanju funkcija u Bruxellesu već i o nizu faktora među kojima je zasigurno najvažniji transformacija Hrvatske u tolerantno društvo pristojnog životnog standarda s visoko postavljanim moralnim kriterijima za obnašanje političkih funkcija.

Pojavnost na međunarodnoj sceni tome može samo pridonijeti. Za ovu se garnituru nosioca najviše političke vlasti podrazumijevalo da ostvaruje uspjehe na međunarodnom planu. Iako je besmisleno odvajati vanjsku i unutarnju politiku, teško se oteti dojmu da Plenkovićevi dobri inozemni rezultati ne korespondiraju s vođenjem države iznutra. Hrvatska je i dalje zemlja preskupe i neučinkovite birokracije, što povlači za sobom loše poduzetničko okruženje i nepošten odnos prema građanima kod kojih se stimulira rentijerstvo, a kažnjava rad.

U Hrvatskoj su i dalje cijene europske, a plaće rumunjske. Depopulacija uzima sve više maha, a neodrživa demografska struktura ubija svaku nadu u izlječivost socijalnog i zdravstvenog sustava. Možda je previše očekivati da se sve to može popraviti u jednom mandatu, međutim destimulirajuće je to što reforme nisu na dnevnom redu.