Kada posve neopravdano na mene navali reminiscencija ‘80-ih, navijem si OMD i “Pandora’s box”, uglazbljenu priču o Louise Brooks, glumici koja je prije stotinjak godina ostvarila svoje tinejdžerske snove i postala, posve opravdano, hollywoodskom zvijezdom u najpoštenijem i već zaboravljenom značenju te izlizane fraze. Niti mi je to omiljena pjesma niti mi je OMD u samoj špici bendova, a bogami niti ova pjesma spada u ‘80-e (objavljena je 1991.), ali postoji u tim nedosljednostima tvrdi trag sjete i paradoksa u toj melodiji, stihovima i spotu, nenametljiva pobuna protiv nepravde, nasilja i najružnijih poriva koji se kriju u ljudima i čekaju okolnosti opravdanja da nas u jurišu strmoglave u ponor.
Priča o Louise Brooks je jedna od takvih. Ona je kao glumica vrlo brzo svoju dosljednost odbila žrtvovati filmskoj licemjernosti pa su je jednostavno maknuli na stranu bez obzira na njezinu nadarenost. Inducirani zaborav, u koji su je gurnule sile navodno kreativnog i umjetničkog sustava, bio je drugi nasrtaj na integritet žene koja nije pristajala prodati sebe. Onaj prvi bio je nacistička definicija “degenerirane umjetnosti”, nevjerojatne inovacije za koju sam mislio kako je mogla biti primijenjena jednokratno, samo u sustavu u kojem su nakaze postavljale standarde nadčovjeka.
Ideja o postojanju degenerirane umjetnosti istovremeno je nezamislivo glupa i još nezamislivije zloćudna definicija diskvalifikacije ljudi i njihova artizma preko ruba fizičke eliminacije i otvaranja lova na njih. Nacistički privilegij zakonita ubijanja različitosti sigurno zavidnima čini sve one koji svoju nakaznost danas moraju susprezati zbog važeće legislative da nije baš pristojno ni uputno ubijati ljude zato što se možda ne slažu s nama. Još neko vrijeme. Sigurno je i da gube strpljenje u tom čekanju, u samosusprezanju poriva da jednostavnim nasiljem preskoče kompliciranost tolerancije.
Trebalo je proći četrdesetak godina da se prema Louise Brooks nepravda počela ispravljati, a nama je trebalo sedamdesetak godina da opet počnemo svjedočiti pozivima na umjetničku selekciju po kriterijima ispravne ili degenerirane. Navodna inteligencija u ovom društvu već se neko vrijeme dijeli na poštenu i onu drugu za koju nikad nisam do kraja shvatio trebali je izgovarati kao nepoštenu ili manje poštenu. Uostalom, i ruku na srce, inteligencija u Hrvatskoj je ionako više nego nepoštena. Zato i jest Walter Benjamin u pravu kad piše da nema kulturnog dokumenta koji istodobno nije i zapis barbarizma. Licenciranje pameti i vrijednosti od strane suvremenika uvijek je bilo dijelom disfunkcionalnog ponašanja i obračunavanja s predrasudama, interesima i osobnim dugovima.
Generacija ili dvije trebale su da se usudimo priznati vrijednost onome što je vrijedilo i bez naše dozvole, s time da su autori vrlo često zbog toga umirali prezreni, siromašni i tjeskobno osamljeni. Svijet koji ne pogone istinoljubivost i spokoj unutrašnje zrelosti svijet je najnižih strasti i ishitrene grčevitosti. To je svijet inverzija i nedosljednosti, svijet u kojem ništa nije onako kako izgleda ili kako bi trebalo izgledati. Svijet u kojem se vlast zove državnim vrhom, a trebalo bi je zvati društvenim dnom. Svijet u kojem Plenković postaje lider tek kad raspusti garnituru koju vodi pola godine i kad savjetuje ministre da radije odu na zahod da ne bi morali snositi posljedice svojih odluka. Onda svi na zahod.
Svijet je to u kojem Pupovac ne može s ovom Vladom na komemoraciju u Jasenovac, ali može istoj Vladi svojim glasom donirati vlast. Svijet u kojem ministrica kulture za nerede u društvu optužuje umjetnike, u kojem matematika ekonomije podivlja nabolje u vremenu dok ne postoji Vlada, u kojem nas se integrira u dezintegirane i devalvirane strukture, u kojem alibi kapitalizmu najglasnije osiguravaju bivši najagresivniji zanesenjaci dogovorne i samoupravne ekonomije, svijet u kojem je predsjednica države uspjela obezvrijediti i tako nepretencioznu i nedjelatnu funkciju, svijet u kojem umjesto ideologije ideje mi i dalje inzistiramo na ideji ideologije u najsirovijem i najprimitivnijem obliku.
Što je ostalo nakon svega? Ostala nam je kultura barbarizma i okamine principa kojih smo se odricali brže-bolje da se ne bismo morali sjećati i sramiti zbog svega od čega smo odustajali. Politika je postala beznačajnim i totalno besmislenim društvenim trampolinom po kojem će hopsati intelektualni jopci samo da bi uspjeli skočiti u usta vlastitoj umišljenoj veličini. Moć besmislenosti upravo doseže točku za koju bismo voljeli vjerovati da je kritična, ali nije. Može ona još rasti, i to će činiti sve dok jedina umjetnost, ako je to politika definirana kao umjetnost mogućeg, zaslužuje epitaf degenerirane. Louise Brooks nije se bavila politikom, niti se željela baviti politikom, ali su se politike bavile njome.
Kao i mi danas. Što se ljudi manje žele baviti politikom, što manje izlaze na izbore, što izražavaju veći prezir prema njoj, politika se sve više i grozomornije trpa u naše živote, blokira nas i presuđuje nam. I to je jedina dosljednost koje se drži u emancipaciji od zdrave pameti i čistog obraza.