Predložit ćemo da svima plaća bude 100 posto veća. Malo je 17 posto i malo je ovo što se traži. Imamo prihoda u proračunu, škrt je taj prijedlog. Ako smo već digli plaću za 11,5 posto, ako smo ponudili još dva posto za rujan, listopad, studeni, prosinac pa iduće godine još dva posto, oni su to odbili. Onda se čini da je to malo. Za sto posto ćemo povećati plaće. Tako je glasio sarkastični odgovor premijera Andreja Plenkovića prošli tjedan na pitanje novinara u Vladi što će poduzeti po pitanju štrajka učitelja i nastavnika i njihova opravdanog zahtjeva za povišenje plaća. Zahtjeva kojem Plenković u tom trenutku nikako i nipošto nije htio udovoljiti i koji je, eto, otkrio da premijer ima neobično bahat smisao za humor.
Ali, veselje je bilo kratkog vijeka jer se opet rasplamsao politički kaos u kojem se “Titanik Vlada”, kako ju je nekoliko dana prije nego što se i sam u nju ukrcao nazvao šef HNS-a Ivan Vrdoljak, utapa sad već četvrtu godinu zaredom.
Krenulo je dobro poznatim i uhodanim krugom ucjena, podmetanja, sabotaža i prijetnji HDZ-ovih koalicijskih partnera. Prvotnom zahtjevu HNS-a da se udovolji učiteljima ili će u suprotnom oni izići iz koalicije priključio se i zagrebački gradonačelnik Milan Bandić koji je u jednom trenutku izjavio da njegovih 11 zastupnika koliko ih ima u svom saborskom klubu neće više dići ruku ni za jedan Vladin prijedlog dok se te plaće ne povećaju.
Šef SDSS-a Milorad Pupovac u svom je stilu glumio glas razuma, govorio da se mora naći kompromis, ali i pitijski zaključivao da ako Vlada mora pasti, neka padne. Plenković je prvo trpio napade, a onda je i njemu puknuo film pa su i HDZ-ovci počeli prijetiti novim izborima. Nama sve kombinacije igraju, slali su samouvjereno poruku svojim koalicijskim drugovima, poznatim „čuvarima državne stabilnosti“, a svoju je rolu odigrao i šef HSLS-a Darinko Kosor koji je otkrio kako Plenkoviću još od proljeća savjetuje da je najbolje da se ide na nove izbore i kako se ucjene HNS-a, Bandića i ostalih partnera više jednostavno ne mogu trpjeti, kako država stoji, reforme se ne provode nego se od njih odustaje i kako sve skupa više nema smisla. Hajdemo na nove izbore na isti dan kada će se održati drugi krug predsjedničkih izbora i riješimo već jednom tu agoniju, govorio je Kosor.
U jednom trenutku čak se činilo da bi do tih izbora doista moglo i doći i da su svi akteri otišli predaleko iako su zaigrali za sebe vrlo opasnu igru. Nervoza se mogla rezati nožem. Ne bi čudilo ni da je samom Plenkoviću takvo što palo na pamet. Nema sumnje da su ga mnogi u njegovoj stranci nagovarali da bi upravo najbolje bilo da HDZ opet sruši svoju Vladu i da se ide na nove izbore u ovom trenutku. Da su mu govorili da se odlučnost i hrabrost uvijek isplate i da i sada može na sličan način profitirati od pokazivanja mišića nelojalnim partnerima kao kada je rezolutno iz Vlade izbacio Most.
Bajke o stabilnosti
Ali onda se miljenik pučana vjerojatno sjetio tko će sve doći u Zagreb u povodu predsjedanja Hrvatske Europskom unijom i da mu se pad Vlade i novi izbori u tu koncepciju nikako ne uklapaju. Pa je izvukao asa iz rukava po uzoru na onaj na Badnjak 2016., kada je rekao da ćemo kupiti Inu, i usred Sabora obećao povećanje plaća u idućoj godini od 6,12 posto ne samo učiteljima i nastavnicima nego apsolutno svim državnim i javnim službenicima. Koalicijski su partneri svisnuli od sreće, oporba je još uvijek ošamućena, poniženi učitelji na kraju će morati odustati od štrajka jer nikome ne bi bilo jasno zašto se sad opet bune kad su dobili što su tražili, a Plenković svjestan da se još jednom izvukao. Lukavo i vrlo skupo, ali skupe su sve izborne godine, kao što su skupe sve nestabilne vlade.
Aktualna, zbog kompliciranih odnosa i načina održavanja na vlasti, mogla bi potući sve rekorde. Tri godine hrvatski građani gledaju i slušaju bajke o stabilnosti koje se svode na to da se petkom u parlamentu osigura 76 potrebnih ruku. U tu svrhu dogodila se i najveća politička prijevara u povijesti, do tada nezamisliv prelazak HNS-a u redove vladajućih nakon ispadanja Mosta iz cijele priče, u tu svrhu dugogodišnji su SDP-ovci, od kojih su neki bili i potpredsjednici SDP-ove Vlade a neki i predstojnici ureda SDP-ova premijera, prešli na drugu stranu, u tu je svrhu klub jedne nacionalno gledajući posve nebitne stranke poput one zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića s jednog zastupnika narastao u jednom trenutku na čak 13. U tu svrhu progutali su se i hotmailovi i Tolušićevi roštilji i Kuščevićevi kokošinjci, Marićeve nekretnine, nevažeće vozačke dozvole i neprijavljeni Mercedesi, priče da se građani u Hrvatskoj ne znaju ni potpisati za referendum kako spada... U tu svrhu šef HDZ-a šutke je otrpio da mu HVIDR-a govori tko joj se u koaliciji sviđa, a tko ne i otvoreno poručuje da SDSS nije poželjan partner i da očekuju da se koalicija s njim raskine. U tu svrhu praktički je blokiran rad Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa u predmetu u kojemu je trebalo odlučiti je li premijer bio u sukobu interesa zbog njegove aktivnosti tijekom izrade lex Agrokor.
Teško se oteti dojmu da nam se cijelo vrijeme talačka kriza prodavala i da nam se još uvijek prodaje pod stabilnu vlast kao što nam se porazi i kapitulacije Vlade, kada voda dođe do grla, prodaju pod „osluškivanje bila naroda“. Zadnji takav primjer je slučaj odustajanja Vlade od glavnih temelja mirovinske reforme za koju su do jučer uvjeravali da je jedino dobro rješenje jer će se u suprotnom urušiti cijeli sustav. Sad nas pak uvjeravaju da je sve O.K., da nećemo doći u bananu, da prihvaćanje zahtjeva sindikata neće ugroziti javne financije i da je isplata mirovina sigurna. Nadajmo se da je to istina, iako najave nove krize ne ulijevaju povjerenje. Unatoč nekim pozitivnim pomacima koje je na gospodarskom planu Plenkovićeva Vlada napravila. Poput blagog rasta BDP-a i isto tako blagog rasta plaća zbog porezne reforme, prepolovljene nezaposlenosti, rasta zaposlenosti, ali i prvih naznaka da napokon pada broj ljudi koji napuštaju Hrvatsku.
Plašenje izborima
Dosadašnji obrazac ponašanja i funkcioniranja vladajuće koalicije ne daje previše razloga za optimizam. Dapače. Čini se da će svaki idući tjedan prije biti nastavak mučenja i mrcvarenja dok se konačno ti parlamentarni izbori doista i ne raspišu. Novi val ultimatuma može se očekivati već idućih dana. Treba donijeti proračun, a svi partneri imaju neke svoje apetite. S druge strane, Milan Bandić u zagrebačkoj Skupštini očekuje izglasavanje GUP-a. Bez HDZ-ovih ruku to ne može napraviti, kao što ni Plenković bez ruku Bandićevih zastupnika ne može imati većinu u Saboru. Istina, pitanje je koliko Bandić uopće kontrolira „svoje“ zastupnike. Sve sigurno ne. Međutim, Plenković ima toliko slabu većinu da si ne može priuštiti bilo kakvo rizično ponašanje. Tim više što ništa komotniju situaciju nema ni u vlastitoj stranci.
Dapače, sve je više onih koji se vide u njegovoj fotelji šefa HDZ-a, što je dodatni razlog nestabilnosti Vlade jer baš kada ga stišću njegovi, vole ga stisnuti i koalicijski partneri. A dolaze predsjednički izbori, a s njima i novi pritisci na Plenkovića, koji si dva izborna poraza zaredom ne može dopustiti. Zbog toga će učiniti sve da Kolinda Grabar-Kitarović opet pobijedi, zbog toga će odriješiti kesu kada bude trebalo i zbog toga će zaigrati i na omiljenu HDZ-ovu kartu čuvara domoljublja. Koliko je gadno i koliko gori pod nogama, najbolje se vidi iz odluke Vlade da politikantski mijenja kalendar državnih praznika i spomendana pa i da u tu svrhu zloupotrebljava čak i žrtvu Vukovara. Šteta što su rokovnici i kalendari koji će se dijeliti za domjenke na Badnjak vjerojatno već otisnuti.
U nekim normalnijim uvjetima oporba bi takav scenarij događanja jedva dočekala. No u Hrvatskoj se oporba, točnije najjača oporbena stranka, do prije pola godine raspadala u prijenosu uživo, a konačni oporavak još traje. Izbori za Europski parlament promijenili su političku krvnu sliku. SDP se kombinacijom dobre liste, rada i puno sreće spasio, osvojio isti broj mandata kao i HDZ i, kako stvari stoje, izvukao iz potpunog gliba, a njegov šef Davor Bernardić, koji je do jučer slovio kao politički mrtvac, čudom se vratio u igru. Međutim, daleko je SDP od snažne i jake oporbe kakva bi po definiciji trebala biti. Male stranke, pogotovo sve one koje su profitirale od raspada SDP-a, ili su nestale ili će tek nestati ako se opet ne „učipe“ SDP-u.
Praktički se raspao i Most koji se trenutačno jedva održava iznad praga i koji se od trenutka kad je zasjao na političkoj sceni do danas profilirao kao desna klerikalna stranka te smo opet došli u situaciju snažnog duopola dviju vodećih stranaka, HDZ-a i SDP-a, kakav smo imali i prije izbora 2011. i kojima u budućnosti, kako stvari stoje, neće preostati ništa drugo nego da se “opet” spoje. Ako se ne pojavi nešto novo, što se u ovom trenutku ne vidi, možda samo nazire. Zbog takve konstelacije snaga, na izbore se trenutačno ne ide nikome. Mali se boje da bismo nakon njih imali groblje malih stranaka, a veliki da će biračima morati objašnjavati zašto je najbolje da imamo veliku koaliciju.
U konačnici, do izbora će morati doći. Od 19. listopada Vlada ulazi u četvrtu godinu mandata i kad god oni bili, više se neće ni zvati prijevremeni. Što Plenkoviću daje novi manevarski prostor da tim istim izborima straši i plaši i partnere i oporbu i samoga sebe.
Video: Konferencija za medije Andreja Plenkovića
Plenkovic od prvog dana zna sto radi, ne donosi odluke preko noci ili improvizacijom. S druge strane, znaju li njegovi oponenti Bero, Beljak, Maras i Grmoja ko njima glavu nosi??