Hrvatska politička elita i službeno se izjasnila da će sve učiniti da euro postane službena valuta u Hrvatskoj. Pred prepunom dvoranom u kojoj su bili predstavnici izvršne i zakonodavne vlasti, akademici, poduzetnici, politički prvaci i dio sindikata upravo je predsjednik Vlade Andrej Plenković lansirao javnu raspravu o euru, zajedno s guvernerom središnje banke Borisom Vujčićem. Premijer kaže da su ulazak u Schengen i uvođenje eura njegova dva najvažnija strateška cilja. Za Schengen je uvjeren da će proći 2019. godine, dok bismo 2020., kada Hrvatska preuzme predsjedanje Europskom unijom, trebali ući u tečajni mehanizam ERM2. To je svojevrsna čekaonica za nove članice koje žele euro. Ne postoji rok kad se euro može uvesti, a premijer vjeruje da je to posao za dva mandata.
Računa na pomoć Bruxellesa
– Nema potrebe da se organizira referendum o euru – kazao je premijer pozivajući se na latinsku izreku “ne dvaput o istome”. Premijer tumači da su hrvatski građani 2011. godine referendumom podržali ugovor o pristupanju Europskoj uniji, a uvođenje eura sastavni je dio tog ugovora.
– Mi nismo u eurozoni jer dosad nismo bili u stanju ispuniti kriterije za euro, a ne zbog toga što bi o tome trebalo politički odlučivati – kaže premijer koji je izlaganje počeo tvrdnjom da je njegova vlada proeuropski, a to onda znači i prohrvatski orijentirana te je na tim vrijednostima dobio povjerenje građana. Brzo se javio sindikalist Vilim Ribić priopćenjem u kojemu tvrdi da bi “odluku o uvođenju eura trebao donijeti narod na referendumu, a ne političke i poslovne elite”. Predsjednik Vlade i guverner tvrde da su prednosti za euro velike, nestat će tečajni rizik, smanjit će se premija rizika zemlje i kamate, pojeftiniti transakcijski troškovi, porasti investicije...
– Ne stoji slogan da ćemo dobiti europske cijene i sačuvati hrvatske plaće – uvjerava Plenković koji očekuje tehničku i stručnu pomoć Komisije. Uvođenje eura, kaže, prati mit o poskupljenjima.
– Cijene u eurozoni u posljednjih 12 godina, od 2004. do 2016. porasle su 23 posto, a u Hrvatskoj 31 posto, podsjetio je premijer. Osvjedočeni eurofil guverner Boris Vujčić pozvao se na pjesmu Boba Dylana “Kad ništa nemaš, nemaš što ni izgubiti” kazavši da se nju može primijeniti i za hrvatsko uvođenje eura. Stupanj monetarne slobode sužen je time što se 75 posto domaće štednje nalazi u eurima, 60 posto naše vanjske trgovine vezano je uz europodručje, a odande dolazi i 70 posto turističkih prihoda. Slabljenje domaće valute za 10 posto povećalo bi domaći dug za 50 milijardi kuna i zato narodna banka održava tečaj stabilnim. Podršku euru dali su jučer i izvoznici pa tako Darinko Bago (Končar) smatra da euro treba uvesti što prije jer bi tada izvoznici lakše dolazili do jeftinijeg kapitala. Sličan stav čuo se i od direktora Podravke Marina Pucara, da je ta kompanija ove godine izgubila 7,5 milijuna kuna na negativnim tečajnim razlikama. Da euru čulo se i od sindikalista Krešimira Severa koji ne očekuje rast cijena jer je Hrvatska i bez eura skupa država. Sever se nada da će do eura porasti i plaće, no SDP-ov zastupnik i bivši potpredsjednik Vlade Branko Grčić upozorava da je strategija jedno, a fundamenti koji će nas dovesti do eura drugo.
Trošak uvođenja 0,5% BDP-a
– Ne govori se o strukturnim reformama. Samo uvođenje eura neće bitno utjecati na buduće plaće ne budemo li imali dovoljno snažno gospodarstvo – kazao je Grčić. Pozdravio je predstavljanje strategije uz napomenu da je ona “prvi korak na dugom putu”. Trošak uvođenja eura, podsjetio je guverner, čini i svojevrsna članarina koju će Hrvatska morati platiti, a ona će za ECB iznositi 363 milijuna eura te za Europski stabilizacijski mehanizam 425 milijuna eura u prvih pet godina i 690 milijuna eura u 12 godina. Analiza pokazuje da će se jednokratni trošak uvođenja eura kretati oko 0,5 posto BDP-a, ali Vlada i HNB tvrde da će i građani i poduzetnici imati konkretne, izravne i trajne koristi. Ministar financija Zdravko Marić i potpredsjednica Vlade Martina Dalić vjeruju da će odluka biti dodatan poticaj za reforme, pogotovo što se povećava razlika i prema bivšim socijalističkim zemljama.
– Naša prosječna kupovna moć je na oko 85% drugih tranzicijskih zemalja – kazala je Dalić.
Pa siguran sam da je za gospodu iz elite skupoća mit, za nas ostale doduše je poprilično stvarna