Formiranje nove vlade i njenog programa teče gotovo idilično, bez ikakvih značajnijih trzavica. Broj potpisa potpore koje je Andrej Plenković dobio najviši je ikad zabilježen. Svi bi htjeli biti blizu njega. Puna i opća podrška. S druge strane pak čuje se kako pojedini ekonomski indikatori ukazuju na već duboko ukorijenjen gospodarski oporavak koji da jamči lagan i bezbolan nastavak reformi. Krivo!
Najvažniji ekonomski indeksi upućuju na potpuno suprotan zaključak. Ne samo da do sada ostvareni ekonomski rast polako usporava, u pojedinim segmentima on već prelazi u pad. Taman kad dođe vrijeme izrade proračuna, vidjet će se i „običnim okom“, koje često vidi nešto tek sa višemjesečnim zakašnjenjem. Pogledajmo indekse fizičkog obujma industrijske proizvodnje. Pokazatelj je to koji se desetljećima uzima kao najbliži supstitut za opću ekonomsku aktivnost.
Da, bilo je razdoblje neprekinutog rasta trend-ciklusa u trajanju od 19 mjeseci koje je započelo u kolovozu 2014. Nekoliko mjeseci prije nego što je „obično“ oko vidjelo. Taj rast prelazi u pad već u ožujku ove godine i traje do danas, punih šest mjeseci. Industrijska proizvodnja bilježi pad već više od pola godine. Za mjesec-dva to će pokazati i usporedbe današnjih veličina sa onima u istoimenim mjesecima prije godinu dana.
Šest mjeseci pada proizvodnje nije beznačajno razdoblje i nije rezultat slučajnosti. Isti oni čimbenici koji su doveli do prethodnog rasta sada se polako okreću u suprotnom smjeru. Inozemna potražnja na primjer. Nije samo indeks industrijske proizvodnje u padu. Ima i drugih indikatora. Pogledajte situaciju u sektoru graditeljstva. Ono malo preživjelih tvrtki ne može naći radnike da naprave posao koji se nudi, primjerice u sektoru turizma.
Rezultat je enorman rast cijena građenja koje brojne zamišljene projekte čine ekonomski neodrživima. Najveća pak lažna idila vlada u javnim financijama. Nepostojanje funkcionirajuće vlade već skoro godinu dana smanjilo je neke rashode. Nije imao tko potpisati i odobriti fakturu. Uz paralelni rast prihoda ostvaren ranije započetim (pa već zaustavljenim!) ekonomskim rastom, stvorio se dojam ostvarenog cilja konsolidiranja javnih financija. Naveliko se priča o brojnim i simultanim poreznim smanjenjima. Oprez.
Ako i nije imao tko potpisati narudžbu, to ne znači da ona već nije ili da neće biti realizirana. Doći će sa zakašnjenjem, ali će doći. Tako funkcionira javni sektor. No, posebno je potreban fiskalni oprez zbog nekoliko potencijalno razornih udara. Jedan se zove franak. Milijarde kuna. Drugi se zove INA. Milijarde eura. Treći se zove obećane i kodificirane plaće u javnom sektoru u uvjetima izlaska iz recesije. Opet milijarde.
Sve u svemu, državni proračun još uvijek je na klimavim nogama a prijete mu ogromni jednokratni udari koji zajedno čine svaku racionalnu ekonomsku politiku besmislenom. Na sve to dolazi još i taj ogroman iznos dospijeća javnog duga u 2017-oj. U općoj situaciji u kojoj bilježimo suficit na tekućem računu bilance plaćanja sa inozemstvom. Kako se javni sektor i dalje zadužuje, možete zamisliti što se dešava s većinom poduzeća. Razdužuju se, ne investiraju. Odakle će onda doći rast? Nije pretjerivanje reći da nova vlada kreće sa loše ekonomske startne pozicije. To valja uzeti u obzir sada, prije izrade proračuna, a ne kada bude već kasno.
Tim više i snažnije treba inzistirati na stvarnim reformama, koje su se pomalo izgubile iz vokabulara ključnih političara. Imamo rast, što će nam reforme – lakonski se zaključuje. Nemate rast, niti će ga biti bez reformi. Reformi koje idu u potpuno suprotnom smjeru od dijelova recentne prakse. Koje su to? Ajmo ispočetka. Privatizacija. Pa zar ne vidite i na najnovijim primjerima da većina državnog propada a da većina privatnog preživljava. Uzmite brodogradnju, nekada državnu, danas privatnu. Zar ne vidite fundamentalnu razliku?
Pogledajte Imunološki zavod. Koliko žuči je proliveno i stotina milijuna kuna upropašteno da bi se vratili na početak – treba ga privatizirati, jer jedino tako može opstati.
Privatizacija do sada rijetko zabilježenih razmjera po veličini u pojedinim godinama apsolutni je prioritet. Kako zbog ekonomskih tako zbog fiskalnih razloga. Laž je da se tobožnjom profesionalizacijom upravljanja, ili „dovođenjem sposobnih i poštenih“, može postići trajna efikasnost državnih poduzeća. Laž je da vlasništvo nije bitno. Laž je da državni dirižizam ne šteti blagostanju svih nas. Nije posao vlade da određuje koja cisterna nafte smije a koja ne smije iz Siska u Rijeku. Nikada.
Nije pak posao INE da vodi politiku ujednačenog regionalnog razvitka ili socijalnu politiku. To je posao vlade, ali ne „instrumentom“ prijetnje upravi trgovačkog društva. Na predmetu INA oslikati će se stvarne mogućnosti i potencijali buduće vlade.
Privatizacija u Hrvatskoj je provedena, jer je uža država privatizirana već godinama. A ako govorimo o teorijskim modalitetima, svakako da je privatizacija brodogradnje zakašnjela, prvenstveno iz razloga što se novac izvlačio preko kooperanata i satelitskih firmi, kalkulirani su gubitci po brodu koji su sanirani javnim novcem. Prave rezultate ovakve privatizacije brodogradnje bi trebalo još sačekati. S druge strane Imunološki zavod je neosporno javni interes i njegova privatizacija odgovara zadnjem stupnju neoliberalizma tj. povratak u primitivno predatorsko društvo