Umjesto da sjednu i napišu još jednu “ozbiljnu” knjigu o američkoj vanjskoj politici, analitičarima iz akademskog kruga Johnu Hulsmanu i A. Wessu Mitchellu, koji se nakratko okušao i u administraciji Donalda Trumpa, na um je za druženja uz pivo pala neortodoksna ideja. Iskoristit će kultni film “Kum” da parabolom objasne američku vanjsku politiku, onakvu kakva jest i kakva bi trebala biti da SAD preživi i održi poziciju u svijetu koji se mijenja i u kojem nove sile izazivaju one stare. Iz kronološkog prikaza uspona, pada i ponovnog rođenja mafijaškog carstva obitelji Corleone prenijet će Americi dvije poruke - onu da je pad moćnika neizbježan, ali i da se iz skrivenih prilika može izvući korist i pronaći put do nove snage.
Teorija, potpuno neakademska, ali vrlo zanimljiva, prvo je uobličena u esej, a potom proširena i objavljena kao knjiga pod nazivom “Doktrina Kuma” (The Godfather Doctrine). Iako je objavljena prije više od 10 godina, njezine teze vrijede i danas. Jedan od onih koji tu knjigu doživljavaju jako zabavnom i zanimljivom hrvatski je premijer Andrej Plenković. Taj je detalj otkrio u intervjuu za Večernji list odgovarajući na pitanje o tome što misli o upozorenju pomoćnika američkog državnog tajnika za europske i euroazijska pitanja A. Wessa Mitchella, jednog od autora knjige, koji je u Zagrebu jasno rekao da ovdje nema mjesta suradnji s Kinom.
- Mitchell je sjajan autor knjige o američkoj vanjskoj politici “Doktrina Kuma” - bila je Plenkovićeva prva reakcija. Što piše onda u toj knjizi koju premijer hvali i kakvu sliku američke vanjske politike ona predstavlja?
Pozornicu i glavne likove autori uvode kroz scenu iz filma Francisa Forda Coppole iz 1972. u kojoj idilu Vita Corleonea (Marlon Brando) dok na ulici kupuje voće prekida brutalan napad. Iako je izrešetan s pet metaka, nekim čudom preživi, ali je star i slab. Corleone nije samo najuspješniji mafijaš svoga doba, on utjelovljuje strukturu moći koja je izdržala test vremena, simbol je američke hladnoratovske snage koju je pokosio neočekivani i njemu nerazumljiv napad neke nove sile, kao što je Amerika pala pod napadom na Blizance 11. rujna 2001. Njegovi sinovi, Santino (Sonny) i Michael, te Tom Hagen, obiteljski odvjetnik, “consigliere”, “posvojeni” sin, okupljaju se u atmosferi šoka i straha kako bi odlučili što dalje. Svaki od njih ima svoju viziju, a omne se poklapaju s tri američke škole vanjske politike - liberalnim institucionalizmom, neokonzervativizmom i realizmom - koje se natječu za nadmoć u neuređenom svjetskom poretku. Analogija, priznaju autori, ima svoje granice, no svjež pogled na Kuma i pozicije sinova bacaju novo svjetlo na američke vanjskopolitičke rasprave koje i danas bjesne.
Prvi brat kojem se obitelj obraća za savjet jest “consigliere” Tom Hagen (Robert Duvall). Iako je neformalno posvojeni sin, Tom najbolje od svoje braće poznaje unutarnje djelovanje kriminalne scene u New Yorku. Kao obiteljski odvjetnik i diplomat, odgovoran je za upravljanje složenom mrežom uličnih saveza, dogovora i ugovora te političkih usluga koje održavaju obiteljsko carstvo. Njegov odgovor na prijetnju Virgila Sollozza, koji stoji iza pokušaja ubojstva don Vita i ugrožava opstanak cijele obitelji, proizlazi iz pravno-diplomatskog svjetonazora s nizom filozofskih sličnosti s liberalnim institucionalizmom koji dominira vanjskopolitičkim pogledima Demokratske stranke.
Oni vjeruju da su pravila i regule jača moneta od sirove moći i skloni su koristiti međunarodne institucije za rješavanje globalnih problema, ali idu i korak dalje. Za njih su organizacije poput UN-a obdarene jedinstvenim globalnim legitimitetom - upravo su one najvažniji igrači na šahovskom polju, dok države igraju važnu, ali tek sekundarnu ulogu. Nacionalne države stoga moraju odustati od znatnog dijela svog suvereniteta kako bi takvim klubovima podarile moć. Poput mnogih modernih demokrata, Tom vjeruje da je cilj obitelji taj da se što brže vrati u svijet kakav je postojao prije napada. No to je doba, koje je za SAD završilo 2001., a za obitelj Corleone napadom na ulici na glavu obitelji, neko drugo. Amerika je tada bila “dobroćudni hegemon”, a Corleone jedina mafijaška supersila koja nije vladala osvajanjem, nego institucijama i strateškim ograničavanjem.
Hagen liberalni institucionalist
Ravnoteža i poredak koje je obitelj Corleone uspostavila - sustav koji je uključivao i namirivanje policajaca, sudaca i senatora te dopuštao drugim kriminalnim klanovima da se namire iz zajedničkog bazena i tako ne komplotiraju protiv njih - bio je baziran na konsenzusu i povlasticama, poput male vjerojatnosti za rat i brojnim prilikama za zaradu pod institucionalnim okvirom. Upravo taj Pax Corleone, smatra Tom, ne smije biti doveden u pitanje. Na Sollozza, bio on protuha najgore vrste, ne ide se silom, već pregovorima, što je još jedna osobina koja Toma povezuje s današnjim liberalnim institucionalistima.
Ali nada koju Tom nudi obitelji je lažna. Da bi bila uspješna, konsolidirana diplomacija mora se provoditi s više snage, koju obitelj jednostavno više ne posjeduje. Era dominacije obitelji Corleone je gotova. Moć na ulicama već je počela prelaziti u ruke obitelji Tattaglia i Barzini - mafijaških ekvivalenata Rusije i Kine i drugih političkih i ekonomskih tigrova u realnom svijetu. Poput današnjeg međunarodnog sustava, situacija s kojom se suočava obitelj Corleone temelji se na povećanju višestrukih polarnosti. Tom je izgubljen u novoj stvarnosti jer još sebe vidi kao izaslanika dominantne supersile, što je obmana koju s Tomom dijele mnogi demokrati.
U sličnoj iluziji veličine živi i Sonny (James Caan). On je posebno pogođen napadom na oca, a njegov odgovor na krizu je zagovaranje “čvrstine” kroz oružanu akciju i pravedni rat protiv ostatka nezahvalnog mafijaškog svijeta. Prezirući Tomove progovore da će posao trpjeti zbog sukoba, Sonny želi ponovno uspostaviti obiteljsku dominaciju tako da iskorijeni svaku moguću buduću prijetnju. Njegov je otac Vito znao da su prijetnje životna činjenica i da rizik nikada ne može biti eliminiran, pa tako kaže i sinu Michaelu: “Muškarci si ne mogu priuštiti da budu bezbrižni.” Nasuprot tome, Sonnyjev neokonzervativni pristup izgrađen je oko strateški nepromišljenog stava da se rizik može potpuno ukloniti iz života kroz nemilosrdno - i ako je potrebno - preventivno korištenje nasilja.
Tom Hagen se u sukobima sa Sonnyjem suočava s arhetipom modernog neokonzervativnog hard-linera. Njihov sukob podsjeća na politički rat između demokrata i neokonzervativaca u američkom političkom krajoliku:
NEOKONZERVATIVAC: Daj slušaj, Sollozzo želi razgovarati - taj kučkin sin ima obraz k’o đon. Sinoć upuca starog, danas hoće razgovarati...
LIBERALNI INSTITUCIONALIST: Trebali bismo poslušati što ima reći.
NEOKONZERVATIVAC: Ne, ne više, consigliere. Nema više sastanaka, rasprava, trikova.
LIBERALNI INSTITUCIONALIST: Sonny, ovo je biznis, nije osobno.
NEOKONZERVATIVAC: E pa onda će biznis trpjeti.
Sonnyjev pravedni rat
Tamo gdje Tom vidi Sollozza kao razumnog iako agresivnog biznismena, kojega se, poput ranijih izazivača, može pridobiti kompromisom, Sonny vidi egzistencijalnu prijetnju - jasnu i blisku opasnost koju se, kao i Iran, prema mišljenju mnogih republikanaca, mora brzo očistiti. Kao i kod neokonzervativaca, malo je vjerojatno da bi Sonny napravio analizu troškova i koristi bilo kakvog oružanog napada. Američki zračni napad neće uspjeti postići ništa od trajne vojne vrijednosti i uspjet će samo ujediniti Iran (i regiju) protiv Amerike? Prestanite biti slabi, kaže Sonny. Neuspjeli udar ugrozio bi američke saveznike u regiji? Znao sam da nemate hrabrosti to učiniti, kaže Sonny. Kao što je slučaj s neokonzervativcima, Sonny vjerojatno ne bi dopustio činjenicama da stanu na put njegovoj želji za vojnu akciju, koliko god bila pogrešna. Kao što se pokazalo posljednjih godina, vojna intervencija sama po sebi, bez odgovarajućeg političkog plana, vodi samo do katastrofe. Zaslijepljen militantnim moralizmom lišenim strateškog uvida, Sonny postaje laka meta neprijateljima.
Strategija koja u konačnici spašava obitelj Corleone je ona Michaelova (Al Pacino). Bez formalnih fiksacija na određeni instrument politike, njegov je cilj svim sredstvima zaštititi interese obitelji i spasiti je od nadolazeće propasti. U današnjoj terminologiji vanjske politike, Michael je realist. On vidi da je doba dominacije završila i jedini osjeća da se na ulicama događa disperzija moći u kojem se više centara mora boriti i izboriti za položaj i utjecaj. Da bi preživio i uspio u novom okruženju, Michael zna da će se obitelj morati prilagoditi - instrumenti politike na koje su se prije oslanjali morat će se ponovno kalibrirati.
Za razliku od Toma i Sonnyja, čije su strateške vizije usmjerene na koncept restauracije i odmazdu, Michael vidi da je došlo vrijeme za veliko strateško ograničavanje. Tri karakteristike njegove strategije omogućavaju joj da uspije tamo gdje druge ne mogu i kao takva mogla bi pružiti nacrt za ponovno otkrivanje američke vanjske politike, smatraju autori.
Prvo, Michael fleksibilno kombinira meku i tvrdu silu kako to diktiraju okolnosti. Ova izmjena mrkve i batine dovodi do toga da je Michael učinkovitiji diplomat od Toma i uspješniji ratnik od Sonnyja: kada krene u novu vojnu kampanju, uvijek je u potrazi za specifičnim ciljem, da bi se nakon toga diplomatski konsolidirao. Drugo, Michael razumije da, bez obzira na to koliko bila vojska jaka ili koliko bili pametni diplomati, obitelj Corleone neće uspjeti u multipolarnom okruženju ako se ne nauči bolje brinuti o svojim saveznicima. Poput Amerike, mafijaško carstvo koje Michael nasljeđuje nakon napada na Sonnyja karakterizira sustav savezništva na rubu kolapsa. Iscrpljeni ratom i otuđeni od Sonnyjeva nasilja, saveznici su se počeli pitati je li još u njihovu interesu podržati opadanje supersile koja očito nije zainteresirana da zadrži njihovu odanost.
Michael intuitivno shvaća vrijednost obiteljskih prijatelja i ulogu koju reciprocitet ima u zadržavanju podrške za buduće krize. Ponovno upoznavanje izgubljene sicilijanske umjetnosti upravljanja savezima bit će nužno ako Washington želi povratiti povjerenje u rastući popis saveznika čija je lojalnost oslabjela. Treće, Michael poduzima korake kako bi prilagodio institucionalno polje na dugoročnoj osnovi. On vidi institucije za ono što doista jesu: kanali utjecaja koji “odražavaju i ratificiraju”, ali koji ne zamjenjuju dublje stvarne moći. Kada se rasporedi snaga i moć, institucije će zasigurno slijediti. Isto tako Washington danas sve više smatra da se institucije koje je stvorio nakon Drugoga svjetskog rata koriste protiv njega i da to čine rastuće sile. Umjesto da ignorira ovaj fenomen, kao što to čini Tom, ili da ga, poput Sonnyja, svom snagom napadne, Michael upravo taj fenomen vidi kao skrivenu priliku. Jer on zna da, ako obitelj djeluje odlučno prije nego što takmaci dođu u posjed kritične količine moći, može preurediti postojeću institucionalnu strukturu tako da zadovoljava nove centre moći, ali da još služi važnim interesima obitelji Corleone.
Michaelov cilj: savezništva
Kombinacijom prilagođavanja, odričući se obiteljskoga gnušanja prema narkoticima i otvaranja newyorške političke mašinerije drugim obiteljima te institucionalnim ograničavanjem kao što je prebacivanje obiteljskog posla u Nevadu i davanjem drugim obiteljima udio u novom poslu, Michael će dati potencijalnim suparnicima obnovljene poticaje da stanu uz njih, istovremeno ih prisiljavajući da to učine pod njegovim uvjetima.
Slična tehnika mogla bi se pokazati korisnom za Ameriku. Washington bi trebao početi uključivati suparnike u američki svijet temeljen na čvrstim pravilima. Takav napor na preventivnom institucionalnom pregrupiranju i donošenju odluka utemeljenih na stvarnosti globalne moći od vitalnog je značenja ako se želi izbjeći da američki konkurenti podlegnu iskušenju da se pozicioniraju kao revolucionarne snage u novom sustavu.
Čineći to sada, dok je prijelaz iz starog sustava u multipolarnost još u tijeku, a kad Amerika više ne uživa povlašteni status hegemona, SAD se može pozicionirati kao i Corleoneovi i biti “prvi među jednakima”. Takav pristup zahtijeva od Washingtona da oponaša Michaelovu hladnu, nepristranu hrabrost pred epohalnom promjenom i prestane živjeti u ugodnom ali lažnom zagrljaju prošlosti. Jer, na kraju, Michaelov je strateški cilj isti kao i američki - on samo želi sačuvati svoj položaj u opasnom svijetu.
Milanoviceva iSandrina omiljena knjiga. To citaju djeca.