Plenkoviću teče novo vrijeme, Bernardiću i Škori curi pijesak u pješčanom satu bitke za ključ Markova trga

Stranački izbori po sistemu jedan član – jedan glas demokratski su poželjni, ali od početka politički rizični: osiguravaju temeljno demokratsko načelo da stranke budu mjesto slobode da svatko može reći što misli. Mogu biti korak naprijed legaliziraju li zdravu kadrovsku konkurenciju, ali i korak-dva natrag prerastu li u međusobne obračune.

Velike francuske stranke, i na ljevici gdje su u pravilu šire granice snošljivosti i na desnici gdje vlada kult šefa, godinama su morale liječiti frakture poslije unutrašnjih borbi koje su bile neprispodobivo blaže nego što je to usred medicinske panike prakticirao HDZ. A imale su puno veći demokratski potencijal od hrvatskih stranaka, koje su i u boljim vremenima nastajale na autoritarnim temeljima. Mogli su u HDZ-u imati pred očima i iskustvo konkurentskog SDP-a, rascjepe do kojih je dolazilo poslije Milanovićeve i Bernardićeve pobjede. Koliko je poraženih SDP-ovaca poslije izbora završavalo izvan SDP-a, svojom voljom ili odlukom pobjednika da bi njihovi politički protivnici mogli ignorirati što se i njima može dogoditi prije nego što se isučene sablje vrate u korice.

Trijumf i katastrofa

U strankama se okupljaju ljudi koji misle isto, ili slično, o velikim društvenim pitanjima; nije se očekivalo da će među ideološkim i političkim istomišljenicima doći do bratoubilačke borbe. Unutrašnji izbori u stranci morali bi biti blaži, s više poštovanja i s manje napetosti, nego kad se stranke sukobljavaju između sebe. U svakoj borbi za vlast redovito se pretjeruje, čak i među prijateljima. Kako se među vodeće HDZ-ovce uvukao virus neprijateljstva da se rođena stranačka braća ubijaju pogledima? Nije to najgore što se jednoj stranci može dogoditi: Plenkoviću bi bilo gore da mu se nitko nije suprotstavio; i Franjo Tuđman je, u drugim okolnostima, natjerao poslušnu Vesnu Girardi-Jurkić da se kandidira radi forme, da ne bi bio bez protukandidata u izborima za čelno mjesto u HDZ-u; Miru Kovača nije trebalo tjerati, bivši šef diplomacije nije skrivao da je nezadovoljan „degradacijom“ u stranci, i prije nego što ga je šef HDZ-a olako proglasio „irelevantnim“. Krivo je, pokazalo se, procijenio izglede za promjene, na kojima je pravio razliku, još je više pogriješio što je podcijenio svoga konkurenta, toliko da je od njega javno tražio da odstupi da bi spasio HDZ! Možda je Kovač bio zakinut u komunikaciji s biračima; ruku na srce, nije imao što komunicirati. Na kraju je sam postao kovač svoje (ne)sreće.

Obećanu borbu ideja i sam je suviše, i suvišno, spuštao na razinu na kojoj se tuku neprijateljski klanovi, a ne bliski politički konkurenti ili bivši stranački prijatelji. Prijateljstva nije bilo ni s jedne strane; nije ga ni moralo biti: stranka to ne bi osjetila da nije nastupilo neprijateljstvo među političkim prijateljima. Plenković je i sam znao prelaziti granice samoobrane ili ići u napad da se i s njegove strane minimalni unutarstranački dijalog ne bi pretvarao u neproduktivni razgovor gluhih. Njegov izazivač nije imao mjere u kritici Plenkovićeve vlasti, njezina stila i politike; kao da je u Plenkoviću vidio Davora Bernardića, a u sebi prepoznao Miroslava Škoru. Bilo je pretjerivanja koja se ne mogu objasniti razlozima izborne kampanje; već dan poslije to mu se obilo o glavu. Biračko je tijelo, očito, zapažalo udarce ispod pojasa: nije ih honoriralo. Ni iz jednog ugla nije nevažno da je Miro Kovač skupio petinu svih glasova: skromno za njegove ambicije; ipak, u budućim transakcijama mogao bi držati zlatnu dionicu, bude li se vlast sastavljala u neočekivanim ili nemogućim kombinacijama. Želi li sam naplaćivati svoju petinu, prisiljen je ostati u HDZ-u; izvan matične stranke nitko dosad nije uspijevao spasiti karijeru. Ne zna se točno je li Andrej Plenković više trijumfirao u borbi za vlast u HDZ-u (u perspektivi i u Hrvatskoj) ili je Miro Kovač katastrofalno izgubio?

VIDEO: Andrej Plenković predstavio svoj tim u Splitu

Video: Miranda Cikotic/PIXSELL

Sve je točno, ali se može različito tumačiti. Dosadašnji predsjednik stranke dobio je svoje rukovodstvo i ne mora ni taktizirati ni paktirati da bi u drugome mandatu vodio još izrazitije HDZ u proeuropskom smjeru za koji je dobio gotovo plebiscitarnu podršku (konzervativnog) članstva; istodobno se riješio unutrašnje opozicije koja mu je radila o glavi i prije izbora: Kovač mu više ne visi za vratom, Stier ne opterećuje savjest, Brkić ne podiže tlak a Penava ne štipa za lice. Plenković je po svim standardi ma političkoga mjerenja izborio veliku pobjedu; to je i njegova osobna pobjeda, zna li se kakvih je sve bilo osporavanja i optužbi na njegov račun, sve do toga da mu je Broz bliži od Tuđmana; to je i politička potvrda njegove stranačke linije, ali i originalne metode vladanja koja je čas bila bahata, a čas u ime mira u kući štitila suradnike ili suparnike koji nisu poštovali kućni red; to je i trijumf njegove izborne strategije, koja je mogla izgledati staromodnom, s nekim kadrovima koje je vadio iz stranačkih rezervi.

Šef HDZ-a tako je komponirao svoj tim da zadovolji osjetljive skupine u stranci: trebao mu je Tomo Medved, s aureolom junaka Domovinskog rata, da potisne mlađeg Ivana Penavu da ne nastavlja Domovinski rat protiv vlastita šefa i na štetu vlastite stranke (i države); uzeo je iz diplomatske samoizolacije Zdravku Bušić da kontrira Milijanu Brkiću u dijaspori i kod onih koji se dijasporom osjećaju; angažirao je mlađe i modernije kadrove Olega Butkovića, Branka Bačića i Ivana Anušića da pokaže na kome stranka ostaje.

VIDEO: Ministar Tomo Medved o izbornom trijumfu Andreja Plenkovića

Da je prošao lošije, reklo bi se da je suviše taktizirao; s tako premoćnom pobjedom, ispao je vidovitijim nego pri europskim izborima; tad je mislio na vlastiti ego; sad je mislio na svoju budućnost. Koliko će biti velika Plenkovićeva pobjeda ovisit će o tome kako će sam shvatiti: je li dobio vlast ili odgovornost? Uvjeri li sebe da je zagospodario strankom, može i on doživjeti sudbinu gospodara koji zanemaruju da vlast obvezuje vladare; pomiri li se s time da je preuzeo odgovornost, i za HDZ i za državu, dobije li ponovno i tu priliku, povećava sebi izglede da bude trajnija pojava u hrvatskoj politici (što mu konkurenti i kritičari uporno osporavaju).

Njemu je uspjelo, mimo svih osporavanja, da potvrdi status najmoćnijeg čovjeka u državi: do daljnjega je siguran na čelu heterogene Vlade, stabilno vlada Saborom s većinom kojom se ne može uvijek ponositi, a članstvo mu je dalo carte blanche da vodi HDZ po svojim zamislima. Nema dokaza da je skrenuo ulijevo, što bi mu trebao biti magnum crimen u očima kritičara, a drži se dalje od nacionalističke desnice, za koju je gori od Milanovića i Bernardića zajedno. Od početka Plenkovićeve vlasti bilo je vidljivo da s Brkićem nije kućni prijatelj, da pamti Stierove usluge pri dolasku na čelo HDZ-a, ali ne zaboravlja da ga je napustio kad mu je bilo gusto, a da s Kovačem ima neke neraščišćene račune. Njihov sukob stalno je visio u zraku: na vidjelo je izbio kad je Kovač ustao – tako je izgledala njegova kandidatura, a pogotovo kampanja – protiv Plenkovića a završio retorikom koja je gađala ispod pojasa šefa stranke i Vlade. Glave otad nisu više mogle na okup.

Jasno je bilo da Kovač iz oštre političke borbe može izaći ili sa štitom ili na štitu; više je bilo nesnošljivosti, obostrane, čini se, negoli političkog nadmetanja. Borba za vlast prevladavala je na račun programske borbe: kako modernizirati HDZ da uđe u 21. stoljeće, pošto je obavio sve zadatke iz 20. stoljeća; da bude stranka budućnosti, a ne samo stranka prošlosti. Franjo Tuđman formirao je HDZ kao široki hrvatski nacionalni pokret da bi imao energiju za osnivanje države. Da je na vlasti, on bi danas drukčije vodio i stranku i državu, vodeći računa da je Hrvatska svoju budućnost osigurala ulaskom u NATO i Europsku uniju, i da bi se bez tih saveznika mogla vratiti na Balkan. U nekim prilikama, Plenković želi biti veći Tuđman od Tuđmana, vjerojatno i zato da odgovori na kritike da se udaljio od osnivača HDZ-a ili da ga je posve napustio. Politički, Plenković pokušava voditi HDZ i Hrvatsku misleći i na to kako bi je, da je živ, vodio Tuđman. Njegovi su protivnici vadili Tuđmana da bi se suprotstavili Plenkoviću, isticali su narodnjaštvo da bi prokazali njegov liberalizam, branili su demokršćanstvo da bi odbacivali njegovo nekršćanstvo, čak (navodno) bezbožništvo.

Presuda članstva HDZ-a nije im dala za pravo: Brkić je šaptom pao, s malo izgleda da vrati dosadašnji utjecaj u stranci; izabrao je krivu stranu, iako vjerojatno nije imao izbora. Stier je sam srušio planove da bude vođa HDZ-a kad je ispred sebe pustio i Kovača i Penavu i sebi rezervirao opet (samo) položaj nositelja intelektualnih usluga; imao je dobar startni položaj jer je s „Novom hrvatskom paradigmom“ raskrstio i s Karamarkom i sa Sanaderom, a ostao je bez ikakvih priznanja, čak i za ustrajnu borbu protiv demona korupcije i klijentelizma.

Njemu bi jedinom Plenković mogao dodijeliti utješnu nagradu na budućim listama za Sabor; Kovač je prije izbora bio Finac u Finskoj, a poslije izbora Finac u Hrvatskoj i stranac u HDZ-u; Penava je i dosad uživao Plenkovićevu privilegiju da može biti država u državi i stranka u stranci; ne prouči li bolje svoje porazne rezultate s izbora, može se i njemu dogoditi što i Darku Milinoviću kad već – kao samoproglašeni glasnogovornik svih hrvatskih žrtava – zaboravlja što je Franjo Tuđman govorio u Vukovaru 1997. godine o obvezama pobjednika. HDZ je brzo uspostavio jednoglasnost koja nije dobra reklama za demokratsku stranku a opasna je za one koji je prakticiraju i na koje se može odnositi.

Prijemni ispit

Izbori u HDZ-u odlučivali su o funkcijama u stranci: Brkić, Kovač, Stier i Penava izgubili su vodeće pozicije na koje su „pucali“, misleći da Plenković prijeti praznom puškom; to je demokracija. Izgubili su, naknadno i po hitnom postupku, i posljednje pozicije u državi koje su dobili na nekim ranijim izborima; njihova smjena djeluje kao kazna.

Demokratski izbori ne bi smjeli prerastati u politički obračun pobjednika s poraženim, da gubitnici budu kažnjeni samo zato što su izgubili. Kažnjeni su dovoljno time. Vjerojatno se moglo lako dokazati da su metodom radikalne, najčešće osobno motivirane kritike, politički naštetili vjerodostojnosti stranke i njezina dosadašnjeg i novog vodstva. Ali, i za to je trebalo napraviti analizu da svi vide kako je Miro Kovač sustavno udarao po Plenkoviću, da je omalovažavao njegovu vlast u državi i da je dovodio u pitanje smjer i sadržaj stranačke politike. Imao je pravo navoditi lošije izborne rezultate; nije imao razumijevanja da birači tako kažnjavaju i druge stranke na vlasti. Nije ni dosadašnji šef HDZ-a bio nježan prema svome žestokom oponentu; prema njemu se odnosio podcjenjivački, tako da je bilo bjelodano da za obojicu neće biti mjesta u istom vodstvu, možda ni u istoj stranci (to tek treba provjeriti). Nisu se slagali ni oko čega, pa ni oko bilance Vlade: Plenković je preuveličavao rezultate, Kovač ih je podcjenjivao ili ignorirao.

VIDEO; Ivan Anušić o unutarstranačkim izborima u HDZ-u

Video: VLm

Hrvatske političke stranke nisu toliko široke da imaju mjesta za ljude koji različitije misle (i govore). François Mitterrand prosperirao je na tome da u Socijalističkoj partiji legalizira frakcije: tako je proširio svoju političku (i izbornu) bazu, i omogućio sebi da Francuskom vlada dva velika mandata od po sedam godina. Više je političkih razlika bilo između njega i Michela Rocarda nego između Andreja Plenkovića i Mire Kovača; vjerojatno i više uzajamnih animoziteta. Interesi vlasti obvezuju; znao je Mitterrand da mu za potrebe izbora trebaju i autentični socijaldemokrati i prerađeni trockisti; on i njegovi protivnici iz stranke mogli su postaviti – i poštovati – i granice konkurencije i kriterije suradnje.

Sam je Rocard priznao da nije bilo lošijih odnosa između dvojice političara nego između njega i Mitterranda; a bio mu je prvi ministar, i to pod ponižavajućim uvjetima na koje su pristajali i drugi njegovi premijeri – da napišu ostavku i ostave predsjedniku da na nju stavi datum i potpis. Politika nije balet, čak i kad se odvija na blještavim pozornicima; mjesto joj je prije u ringu jer tamo u teškim borbama pobjeđuje onaj tko ostane na nogama. Ali, i u ringu postoje pravila (i sudac koji ih kontrolira); u HDZ-ovu ringu borba se vodila bez pravila. Zato se nastavlja, iako je završena.

Ni za Andreja Plenkovića sve nije gotovo: dobio vlast nad HDZ-om ili odgovornost za HDZ, u svakoj verziji njemu tek počinje vrijeme priprema za sudbonosne izbore, pa i za njegovu političku budućnost. Njegovi se aduti počinju topiti: ekonomska i financijska stabilnost pod utjecajem (korona)virusa, a političku bi mu stabilnost moglo ugroziti savezništvo s Milanom Bandićem. Ako je izbore u HDZ-u Plenković morao dobiti da ostane na vlasti u državi, izbore u državi ne smije izgubiti da ne bi naknadno izgubio vlast u stranci. Parlamentarni izbori postaju njegovo biti ili ne biti: s porazom bi završio gubitnički, vjerojatno bi protiv sebe aktivirao sve poražene protivnike, ali i one koji to nisu bili, ali bi mogli postati (iz interesa). Njemu će teško poći za rukom da jučerašnje protivnike (u stranci) pridobije za sutrašnje saveznike (u državi); takvi odnosi vladaju na političkom tržištu. Jedna se grupacija već formirala oko Miroslava Škore, zasad s jakim, i jasnim, konkurentskim planom da državu vrati narodu (govori li išta da je Miro Kovač htio „vratiti dite materi“, pa su mu pobjegli i dijete i majka!).

Trijumf Plenkovićeve linije u HDZ-u može biti neplanirani vjetar u Škorina jedra, ako osnivač Domovinskog pokreta uspije uvjeriti sve žrtve i protivnike Andreja Plenkovića da se ujedine oko njega radi spašavanja ugrožene države. Svi znaju što je budućnost svakome političaru, čak i amateru: vlast! Može li Škoro skladati pobjedničku pjesmu za desniji dio desnice koja se ne prepoznaje u Plenkovićevu HDZ-u? Prije nego što budu osuđeni na koalicijsku suradnju, ako je takva suradnja uopće moguća uz tolike političke, a osobito svjetonazorske razlike, i Škoro i Plenković sve će učiniti da do nje ne dođe. Prije nego što uđu u bračnu postelju, iskušavat će oni, i jedan i drugi, prednosti poligamije. A Škoro će, za prijemni ispit, morati uvjeriti sebe da za njega neće glasati bogataši kojima je nevažno koliko će plaćati parkiralište ispred bolnice; u Hrvatskoj je vrijeme solidarnosti a ne tržišta!

Formira li se još jedna politička opcija od ljudi s imenom i prezimenom, Plenković bi mogao biti manje pogođen od svojih konkurenata, uključivo i Davora Bernardića, koji već traži ključeve Markova trga; novi/stari šef HDZ-a dobio je plebiscit članstva oko svoga imena, da bi posebno brinuo koga će sve lucidni mađioničar Ivica Relković izvući iz svoga šešira. Hrvatskoj politici trebaju i nove ličnosti i nove, svježe ideje; njihovo penetriranje u zatvoreno hrvatsko političko tijelo moguće je na mjestima koje ni Plenković ni Bernardić ne pokrivaju smokvinim listovima. HDZ funkcionira na načelu šefa, SDP na načelu vođe: Plenković je popunio mjesto, koje je bilo rezervirano za njega; Bernardić i dalje ima problema da se nametne ljevici, on i u SDP-u kaska za popularnošću stranke.

Ako je Plenkoviću počelo teći novo vrijeme, Bernardiću curi stari pješčani sat. Svi koji su rušili najmoćnijeg čovjeka u Hrvatskoj, ojačali su njegov položaj; krivo su prosudili da su među slijepcima, da mogu gledati s jednim okom. Zato se Andrej Plenković može osjećati umjereno pobjednički, kao da je sam Epikur mislio na njega kad je pisao: „Budućnost nije sasvim u našim rukama, ni potpuno neovisna o našoj volji“!