Po čemu znamo da Juričan Zagrebom ne bi vladao baš kao Bandić?

Subota 28. studenoga: Plenković bježi u potkrovlje, Mesić oblači svoju muškost

Trebalo bi napisati knjigu o tome kako su se štitili vrhunski hrvatski političari. Plenković je od vlastite žene koja je zaražena virusom korona u samoizolaciju pobjegao u potkrovlje stana, odakle vodi sjednice Vlade, videom. Ne smije sići na ručak pa mu se jelo vjerojatno ostavlja pred vratima potkrovlja, a s obitelji valjda komunicira mobitelom. Neko će vrijeme naciji zacijelo nedostajati njegova markantna pojava, a i njemu divljenje koje tom pojavom izaziva. Valjda gore ima kupaonicu, no ne zna se je li i on u ove zimske dane, kad u potkrovlju zna biti iznimno ledeno, zaštitio i svoju muškost. Pogledajte kako ju je štitio Stipe Mesić. Čitamo naslov uz koji je i slika na kojoj su tri vesele žene: “Mi smo Ličanke koje pletu nakurnjake, Stipe Mesić jednom je kod nas uzeo najvećega”. Za one koji ne znaju – nakurnjak je vunena zimska obleka za muško spolovilo i mošnje koja se plela i nosila u Lici (ne znamo je li i negdje drugdje), a danas se izrađuje uglavnom kao suvenir. Osim Mesića, nakurnjake su u spomenutih Ličanki uzimali i Ivo Josipović, Ivo Sanader, Petar Čobanković... Pa ako neki bezobrazni čitatelj kaže da su nam političari k..., neka zna da se i takvi dobro zaštite.

Nedjelja 29. studenoga: Juričan bi se htio zvati Milan Bandić i biti kao Bandić

Dario Juričan mnogima je duhovit i veliki borac protiv pokvarenih moćnika, Kutle, Todorića, Bandića... Ali je i “autor” neduhovitih uvreda, neutemeljenih optužbi i jako izbirljiv u opanjkavanju ljudi pa lijeve kriminalce ne dira. Kakva je to duhovitost kad Bandića na HTV-u vrijeđa kao zombija, kukavicu, starog i ofucanog djedicu, sijača laži... S njim bi u zatvor, premda nema presude, a kad kaže da je “upropastio Zagreb”, vjerojatno bi htio na njegovo mjesto kako bi ga još više upropastio. Po čemu to znamo da bi “vratio grad ljudima”? Ni po čemu, osim po neprijateljstvu prema onima koji ga vode i po pripadnosti ultraljevičarima koji se “seru na Bleiburg”. Osobe koje vrijeđaju poput Juričana obično imaju skrivene sklonosti i osobine koje pripisuju drugima, zato se valjda i kandidirao za Pantovčak pa njegovo zauzimanje za korupciju u predizbornoj kampanji treba i tako čitati. Imali smo obilje nevinih javnika koji su grmjeli protiv kriminala i nepravdi, a kad bi osvojili vlast, postajali su šampioni nepodopština. Juričanova neuslišana želja da se zove Milan Bandić zacijelo je želja da se bude kao Milan Bandić. No, kome na žalost, kome na sreću, Bandić je samo jedan.

Ponedjeljak 30. studenoga: Hoćemo li u Jadranu barem slijediti Talijane

O gospodarskom pojasu na Jadranu pisao sam valjda onoliko puta koliko se spominjao u javnosti pa ću tako i nastaviti. Jer, Talijani u našem ZERP-u, od kojeg smo odustali, ulove godišnje ribe za 200 milijuna eura, a i veliko je bogatstvo energenata u podmorju. Nedavno je saborski zastupnik iz Suverenista Marko Milanović Litre upozorio kako talijanski parlament upravo piše nacrt zakona kojim bi proglasio isključivi gospodarski pojas te zahtijevao da to učini i Hrvatska. Najustrajniji zagovornik gospodarskog pojasa, nekad pravaš, sada samo znanstvenik Tonči Tadić, na to je rekao: “Navijam da Talijani proglase gospodarski pojas na Jadranu jer će to onda napokon učiniti i Hrvatska”. Kad je riječ o gospodarskom pojasu, posljednjih dvadeset godina povijest je sramoćenja i kukavstva hrvatskih vlasti. Račan se zauzimao za zaštićeni ekološko-ribolovni pojas – ZERP, dakle, za ograničenu inačicu koju bi prihvatila i Europska unija. Odluku je ostavio Sanaderu koji se, premda se kao oporbenjak u Saboru pjenio zahtijevajući proglašenje gospodarskog pojasa, ZERP-a odrekao, a od tada do danas vladajući se njime i nisu bavili. Kao što se u svom sluganstvu prema EU ničim za Hrvatsku bitnim bavili nisu.

Utorak 1. prosinca: Građani, prijavite susjede Beroševoj Udbi!

Ministar zdravstva Vili Beroš rekao je da bi policija u domove građana ulazila isključivo na dojavu da je u njima “koronaparty”, ne i samoinicijativno. Građane je pozvao da prijave takva okupljanja, a kad je riječ o Crkvi, kazao je kako prijedlog poslan u saborsku proceduru ne predviđa iznimke među pravnim osobama koje se kažnjavaju za kršenje mjera. A i Crkva je pravna osoba. Ministar, dakle, poziva građane da budu potkazivači kao da živimo u policijskoj državi. Jer, zašto bi tulumi među grijesima bili iznimka, neka vlast pozove građane da prijave svakoga zatečenog u protudržavnoj “raboti”.

Premijer Plenković je kadšto znao poručiti oporbi, kad bi se drznula reći što osobito ružno o vlasti, da on to “više neće dopustiti”, što je također policijska prijetnja. Jer, ako “neće dopustiti”, znači da će silom spriječiti ili kažnjavati. I zdravstvena i politička vlast pokazale su potpunu nemoć u borbi protiv koronavirusa pa se zacijelo iz te nemoći od građana cinkera i policije traži da se obračunaju s “neprijateljima države”, pa i s Crkvom. Jednako je sramotno potkazivanje “Udbi” kao što je sramotno i što vlast ponižava građane stvarajući “udbaško ozračje” u kojem bi ih upotrebljavala.

Srijeda 2. prosinca: Iz banaka se milijarde iznose u inozemstvo

Banke u Hrvatskoj u prvih devet mjeseci ove godine zaradile su oko tri milijarde kuna, od toga Zaba trećinu, milijardu. Obradovat će se svaki hrvatski patriot kad to pročita, pogotovo zato što zna da će taj novac zarađen na hrvatskom gospodarstvu i građanima otići u matične zemlje inozemnih banaka, a drugih u Hrvatskoj gotovo i nema. Za svotu samo koju milijardu veću najveće su hrvatske banke prodane strancima, a prije toga su sanirane s više od osamdeset milijardi kuna! Vjerojatno u svijetu nema takva primjera, a pogotovo nema onih koji su se rukama i nogama borili za to da novac hrvatskih poreznih obveznika potrošen za sanaciju banaka bude u svoti koja će se od stranih kupaca tražiti pri prodaji toga nacionalnog bogatstva. I danas su živi Hrvati koji su se nakon prodaje banaka koju su srčano zagovarali preko noći obogatili za desetke milijuna eura obilno unovčivši od stranaca dionice koje su na početku privatizacije u svojim bankama kao menadžeri kupili budzašto. Naravno, nitko ih poslije nije pozivao na odgovornost, dapače, ugledni su građani u zemlji čije su bogatstvo rasprodavali za svoje osobne interese. I to moćnim zemljama Europske unije za kojom smo toliko čeznuli.

Četvrtak 3. prosinca: Zašto je Sučić planuo u vukovarskom kafiću

Sa zakašnjenjem sam pročitao (samo?) u Slobodnoj Dalmaciji zašto je državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Stjepan Sučić planuo u kafiću u Vukovaru malo nakon što je počela vrijediti zabrana rada kafića zbog korone. “Jedan od policajaca koji je legitimirao Sučićeve bećare”, piše Dalmacija, “bio je srpske nacionalnosti, navodno pripadnik nekadašnje milicije pobunjenih Srba, što je Sučiću kao Vukovarcu kojemu su u ratu ubili oca i majku zasmetalo.”

A piše i ovo: “Kada je vidio da specijalci u policijsku postaju u lisicama dovode njegova prijatelja Krunoslava Šeremeta, ravnatelja vukovarskog Memorijalnog centra kojemu je u ratu nestao otac – i da ga privodi upravo taj policajac srpske nacionalnosti – Sučić je u bijesu gurnuo vrata. Ona su udarila u otvoreni ormarić u drugoj sobi, a staklo na vratima je puklo.” Ta priča baca novo svjetlo na incident i svakom će normalnom hrvatskom patriotu Sučićevo ponašanje izgledati prirodno. Ali nije izgledalo prirodno Sučićevu ministru Medvedu i premijeru Plenkoviću koji su ga ishvalili i prisilili na ostavku, što jednostavno znači da njihov sramotan odnos prema Domovinskom ratu i njegovim žrtvama štiti – milicija srpske “krajine”!!!

Petak 4. prosinca: Smrt liječnice u Zaraznoj strašna opomena društvu

Premda sam se zauzimao za to da se ne diskriminiraju žrtve koronavirusa, da se ne govori o starima i bolesnima samo kao o brojevima, a o mlađima se piše posebno, s imenom i prezimenom, sada bih i sam napravio jednu iznimku i pisao o jednoj žrtvi virusa od kojeg i nije bolovala. Potresla me vijest o samoubojstvu jedne liječnice u Zaraznoj bolnici Fran Mihaljević koja se brinula o pacijentima oboljelim od COVID-19. Ubila se jer, kako kažu njezini kolege, “velik broj smrti kojima je posljednjih mjeseci svjedočila – više nije mogla podnijeti”. Cijela bolnica plače jer je riječ o izvanrednoj osobi, “krajnje predanoj poslu” koja je “i prije toga godinama sudjelovala u svim aktivnostima klinike”. Tragedija je i posljedica, kako kaže predsjednica Hrvatske udruge bolničkih liječnika Ivana Šmit, “nenormalnih uvjeta, kada se radno vrijeme pretvara u kompletan život, odnosno struka preuzima kontrolu nad vašim životom”. Ova je smrt, usudio bih se reći, spomenik jednoj profesiji koja u ovo vrijeme ima nacionalnu ulogu i nacionalne zasluge, kao što ih zapravo uvijek ima, ali ih društvo ne cijeni i ne vrednuje kako dolikuje. Sudbina nezaboravne liječnice strašna je opomena takvom društvu