Počeci masonerije u Hrvatskoj: Tko su bili poznati Hrvati masoni

Masonstvo u Hrvata započeto u njemačkim zemljama kada su pojedini ugledni Hrvati postajali članovi njemačkih loža. Grof Sigismund Gondola (Gundulić) bio je 1742. jedan od utemeljitelja bečke lože “Zu den drei Kanonen”, a njezin starješina postao je dvije godine poslije. U istu ložu primljen je, kada i Gondola, i grof Kažimir Drašković. No trebalo je proći 17 godina da slobodno zidarstvo iz Beča i Njemačke stigne na hrvatsko tlo. Premda se ne mogu složiti oko godine utemeljenja, svi autori koji su se bavili ovim područjem suglasni su oko jednog: da je prva slobodnozidarska loža utemeljena u Glini. Pa ipak, posljednjih se godina češće spominje 1759. godina, a bilo je to doba usred Sedmogodišnjeg rata u čijim uzrocima i posljedicama valja tražiti početke slobodnog zidarstva u Hrvatskoj.

Kako u knjizi “Mudrost” navodi autor Branko Šömen, vjeruje se da su hrvatski časnici kao ratni zarobljenici ušli u jednu francusku vojnu ložu koja se zvala “Savršeni savez” (“La Parfaite Union”). Vojni časnici austrijske vojske bili su zatočeni u pruskom gradu tvrđavi Magdeburgu i tamo su ih francuski slobodni zidari uveli u bratstvo. Pojedini viši časnici dobivali su dozvolu da jedanput tjedno odlaze iz logora u grad po namirnice, ali i predmete koje su rabili za rad u loži; kupovali su kožu za pravljenje pregača. Jedna grupa tih časnika prenijela je slobodnozidarski duh u Glinu, gdje su počeli raditi pod “otvorenim nebom” i pod novim imenom “Ratno prijateljstvo” kao sjećanje na slobodnozidarska prijateljstva stečena u ratu i zarobljeništvu kada su se morali međusobno pomagati ako su željeli preživjeti.

“Već nam ime kazuje da su ložu osnovala braća koja su tijekom rata bila sklopila savez prijateljstva”, zabilježio je naš najvažniji kroničar slobodnozidarstva u Hrvatskoj do Prvog svjetskog rata i ravnatelj Zemaljskog arhiva u Zagrebu dr. Ivan pl.
Bojničić. Nakon što je u glinsku ložu, deset godina nakon osnivanja, ušao Ivan grof Drašković – najzaslužniji za pojavu organiziranoga slobodnog zidarstva u Hrvatskoj – pretvorio ju je u jednu od “najatraktivnijih u zemlji, imajući kao članove mnoge istaknute i utjecajne ljude. Smještena u gradu s 1600 stanovnika, s jednom srednjom školom za dječake i školom za djevojke, tada dva važna statusna simbola, između rijeke Save i Une, Prva pogranična pukovnija bila je glavnim izvorom kandidata”. Podaci o prvoj slobodnozidarskoj loži u

Glini skromni su. Uz starješinu Draškovića, jednog od otaca hrvatskih slobodnih zidara, među članovima su bili i brojni plemići i časnici, poput grofa Franje Jelačića Bužimskog ili baruna Filipa Kneževića, a ritual se izvodio na francuskom jeziku, kasnije na latinskom. Ova je loža djelovala 36 godina, sve do zabrane slobodnog zidarstva u Habsburškoj Monarhiji. No na Draškovićev poticaj, 13 godina nakon prve lože u Glini, i Varaždin dobiva svoju ložu nazvanu “Savršeni savez” kao i istoimena francuska vojna loža, no nakon dvije godine rada preimenovana je u ložu “Sloboda”. Postala je poznata po svojoj ustrajnosti, po trajnom priljevu slobodnih zidara. U 13 godina djelovanja nikada nije imala brojno članstvo jer je pri primanju novih članova bila iznimno rigorozna, no bila je rasadnik članova koji su ulazili u ložu iz profanog svijeta i odlazili u lože širiti slobodnozidarske zamisli i u drugim gradovima Hrvatske, a jezgru su predstavljali državni činovnici, prvi hrvatski znanstvenici i sveučilišni profesori, crkveni dostojanstvenici.

Samo godinu dana nakon Varaždina, 1773. i Zagreb je, u to doba sveučilišno središte južnog dijela Hrvatske, dobio ložu “Razboritost” (“Prudentia”). Jedna za drugom, usidrene bivaju lože na liniji Varaždin – Križevci – Zagreb – Karlovac – Otočac – Glina – Osijek. No osamdesetih godina 18. stoljeća habsburški vladar želio je polako smanjiti prosvjetiteljski utjecaj i političku moć slobodnih zidara koji su u samo nekoliko desetljeća svog djelovanja u monarhiji počeli voditi vlastitu politiku, a najviše su utjecali na reformu školstva, sudstva i procvat kulture. Možda je i zbog toga tada već veliki majstor pokrajinske lože Ugarske i Hrvatske Ivan grof Drašković počeo gasiti lože u svojoj obedijenciji, a istodobno je omogućio rad tim ložama pod novim imenima. Tako je i zagrebačka loža “Razboritost” dobila novo ime “Mudrost”, a varaždinska loža “Sloboda” postala je “Opreznost”. “U oba primjera naslovi loža nisu bili samo simbolički nego su otkrivali slobodnozidarski stupanj lukavosti, prkosa i ponosa”, piše Branko Šömen. Na pečatu zagrebačke lože “Mudrost” vidljivi su temeljni simboli slobodnog zidarstva – kutnik, šestar, čekić, zidarska žlica,
ljudska lubanja i zmija. Pečat prikazuje žensku figuru zagledanu u zrcalo, a geslo lože jest: “Mudrost je veća od sudbine.” Loža je djelovala 13 godina, sve do 1786. u zgradi koja još uvijek stoji u Vlaškoj ulici i pobuđuje maštu profanog svijeta – kako se naziva one koji nisu članovi masonskog bratstva.

Broj loža u Hrvatskoj iz godine u godinu je rastao. U dvorcu Brezovica u listopadu 1777. sastali su se članovi četiriju loža (glinske, zagrebačke, varaždinske i križevačke) i proglasili nezavisnost nove hrvatske Velike lože te su istodobno usvojili novu konstituciju i zajednički ritual, a za prvog velikog majstora izabran je grof Ivan Drašković koji je u sve lože uveo svoju konstituciju i rituale, poznate kao Draškovićeva opservancija. Rad u loži bio je na latinskom, poslije na njemačkom jeziku. U organizaciju su primani samo “dobri i
zdravi” kandidati u dobi od 20 do 50 godina.

“Kvaliteta kandidata za ulazak u ložu bio je odlučujući kriterij pri njihovu izboru: morao je to biti čovjek bez predrasuda, uman, ispravan, nesklon tiraniji, ženama i prevrtljivosti. Tek nakon dva uzastopna razdoblja od po šest mjeseci budnog praćenja, promatranja takav čovjek mogao je biti i primljen”, navodi Zoran D. Nenezić u knjizi “Masoni u Jugoslaviji 1764. – 1980.” U ložama su, uz hrvatske plemiće i oficire, radili i prosvjetitelji onog vremena, kao što su Adalbert Adam Barić i Nikola Škrlec, ali i predstavnici Crkve poput biskupa Josipa Galjufa i, dakako, Maksimilijana Vrhovca. Bio je atipičan biskup: za razliku od većine klera, bio je slobodni zidar, jakobinac, prikriveni protivnik Habsburgovaca, a privatno se družio s ateistima, revolucionarima i pobornicima prosvjetiteljstva. I osobno bogat, zauvijek je promijenio izgled Zagreba kad je započeo uređivanje današnjeg Maksimira, a više od četrdeset godina uspješno je balansirao između privatne sklonosti idejama masonerije i visokog položaja u Crkvi i monarhiji. Masoni nisu negirali postojanje Boga, ali u svjetonazoru 18. stoljeća bili su antiklerikalni i liberalni, a pristupali su im plemići, časnici, trgovci, suci i dio svećenstva.

Slobodno zidarstvo kao institucija u Hrvatskoj, od pojave prvih loža do zamiranja i konačne zabrane (1795.), okupljalo je raznolike ljude što se tiče staleške pripadnosti, ali to su bika mjesta gdje su se formulirali jedinstveni, slobodnozidarski ciljevi, koji nisu ostajali samo na programskom utemeljivanju. Zahvaljujući Draškovićevoj opservanciji i samostalnoj hrvatsko-ugarskoj Velikoj loži, slobodno je zidarstvo u hrvatskim krajevima artikuliralo i antifeudalne i nacionalne zahtjeve, čime je stvorilo ogorčene protivnike u plemićkim slojevima. Kako je svojim djelovanjem slobodno zidarstvo u Hrvatskoj išlo ispred zahtjeva vremena, tako je, stiješnjeno stegama zaostalosti i progonima ugroženih, a još uvijek vladajućih krugova, moralo i završiti prije vremena. “Hrvatski slobodni zidari u 18. stoljeću svojim su djelovanjem dijelom pripremili teren za nastajanje ilirskog pokreta, kao i onih ideja koje su nosili biskup Strossmayer i toliko drugih koji su težili jugoslavenskom ujedinjenju. U tome se ogleda važnost hrvatskih slobodnih zidara”, piše
Zoran D. Nenezić.

Od 1796., kada je kada je slobodno zidarstvo zabranjeno u Austriji i Ugarskoj, ne nalazimo više loža ni u Hrvatskoj. Ali one se ponovno javljaju u vrijeme Napoleonovih ratova početkom 19. stoljeća, mahom u Dalmaciji – u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Šibeniku – gdje su utemeljili bili francuski časnici i službenici, no nakon odlaska Napoleonove vojske masoni ponovno nestaju sa scene. Povratkom habsburške vlasti 1813. lože su ponovno bile zabranjene, a obnovljene su 1870-ih. Tada je u Sisku bio osnovan masonski klub “Vjenčić” (1870.) i loža “Ljubav bližnjega” (“Zur Nächstenliebe”, 1872.), a u Zagrebu “Hrvatska vila” (1892.), prva loža koja se u svojem radu služila hrvatskim jezikom. Masonstvo se širilo posebno u velikim gradovima, a učlanjivanje u ložu često je omogućavalo u predratnoj Jugoslaviji uspinjanje hijerarhijskom ljestvicom sve do vrhova društva.

No kako je u sklopu tih općih principa potpomaganja krupne buržoazije slobodno zidarstvo (osobito kod pripadnika liberalne inteligencije) izražavalo i neke antiklerikalne i kozmopolitske tendencije, Katolička Crkva istupala je protiv takve ideologije. Tijekom povijesti bio je to njihov usud otkako su 1735. papa Klement XII. i Leo XIII. na njih bacili anatemu, dok Codex iuris canonici 1917. određuje u svom kanonu ekskomunikaciju ipso facto za sve masone, baš kao što će ih desetljećima kasnije zabranjivati i progoniti nacisti i ustaše.

Do I. svjetskog rata sve hrvatske lože bile su u sastavu Velike lože Ugarske, no 1914. otpočeo je u Europi rat kakav do tada nije viđen. Među europskim zidarima nestalo je bratstva i ljubavi, pojavili su se šovinizam i nesnošljivost. Slobodnozidarski kozmopoliti, navodi Branko Šömen u knjizi “Mudrost”, lišeni svake političke akcije, uplašeni svjetskim događajima i domaćom nepovjerljivosti, otišli su iz svojih hramova, zatvorili su radionice i povukli se u privatnost. “Ono što su htjeli, smjeli i znali bila je sentimentalna karitativnost, od svih slobodnozidarskih postulata slobodni zidari njegovali su i nudili braći i profanom svijetu samo dobre riječi, sućut i socijalnu pomoć. I to uspješno i obilato”, navodi Šömen. Loža “Ljubav bližnjeg” sastala se s dopuštenjem redarstvene oblasti krajem  srpnja 1914. te svojim članovima predložila način na koji bi u doba rata pritekli u pomoć, ali zbog ratnih (ne)prilika obustavljen je rad lože.

No zato su iznimno aktivni bili izvan granica, okupljeni u Jugoslavenskom odboru, okupljeni oko teze nužnosti stvaranja države SHS, da ta nova država bude “odbrambenim bedemom protiv najezde germanske, zaprekom stvaranju obruča germanskoga svjetskog gospodstva”. Jugoslavenski odbor stvoren je sa zadaćom, navodi Mužić, da propagandnom agitacijom u savezničkim i neutralnim državama pomogne ostvariti ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca iz Austro-Ugarske Monarhije sa Srbijom i Crnom Gorom. “Države pod masonskom kontrolom htjele su uništenje Austro-Ugarske kao katoličke monarhije, a Francuska je posebno u stvaranju država Jugoslavije i Čehoslovaĉke gledala podizanje brane za zaustavljanje njemačkog napredovanja”, navodi Ivan Mužić.

Publicist Dragoslav Janković navodi sljedeće: “Među članovima Jugoslavenskog odbora nalazio se priličan broj masona: Hinković, Potočnjak, Vošnjak, Trinajstić, Meštrović, Županić, Stojanović, Srškić, V. Petrović – svi su oni bili masoni... Predsednik srpske vlade je takođe nastojao da preko poznatih srpskih masona (Dj. Vajferta, Drag. Stevanovića, Vase U. Jovanovića) utiče na to da se masonske lože založe za stvar jugoslovenskog ujedinjenja”.

Kada je u cijeloj Austro-Ugarskoj proglašeno izvanredno stanje, nositelj hrvatskih političkih nastojanja postaje emigracija. Prvi koraci
političke emigracije vezani su uz Ivana Meštrovića koji je, kako navodi Šömen, postao slobodni zidar godinu prije, 1913., a kad je izveden atentat u Sarajevu te počeo Prvi svjetski rat, Meštrović se zatekao u Veneciji, gdje je imao izložbu. Potreba za radom na jugoslavenskom oslobađanju i jedinstvu posebno se nametnula nakon posjeta Frana Supila, Ante Trumbića i Ivana Meštrovića ambasadorima Francuske, Rusije i Velike Britanije krajem rujna 1914. u Rimu. Sastanak je održan na poziv srpskog ambasadora Ljubomira Mihailovića zbog talijanskih pretenzija na Dalmaciju, koji je tražio pomoć od trojice u diplomatskim akcijama kod sila Trojnog pakta.

Za sjedište Odbora odabrali su London, a za predsjednika Trumbića, također masona. Unatoč razmimoilaženjima u odnosu Hrvata i Srba u novoj državi i unutarnjem rješenju te velikosrpskim idejama koje su kočile rad Odbora, južnoslavenski slobodni zidari, u skladu s interesima velikih sila kojima su gotovo potpuno rukovodili masoni, snažno su pridonijeli stvaranju Kraljevine SHS.

Evo što je o takvim težnjama zapisao slobodni zidar dr. Eugen Laxa. “Moderno masonstvo počelo je potkraj prošlog stoljeća, upravo u vrijeme kada se počela javljati jugoslavenska ideja u cijelom svojem romantizmu i kada je propaganda Kraljevine Srbije, preko prečanskih Srba i Srpsko-hrvatske koalicije pomagane od Khuena, bila utuvila u glavu mnogima u hrvatskoj inteligenciji da više nisu Hrvati već Jugosloveni, dotično da su samo + dio troimenog naroda. Reakcionarnost stare Austrije s jedne strane i aktivnosti i borbenost Srbije s druge strane, odvele su veliki dio tadašnje mlade generacije na krivi put. Propaganda je bivala sve intenzivnija, pa nas je tako ludilo jugoslavenske ideje dovelo do 1. prosinca 1918., do dana, kada je počela naša nacionalna agonija, kada smo zbog svoje gluposti i neznanja stali odbacivati, pa i nijekati one esencijalne atribute, koji omogućuju život jednom narodu.”

Međutim, sa smirivanjem ratnog vihora srpski slobodni zidari 1919. izigrali su hrvatske, minimalizirali postojeću Veliku ložu “Ljubav bližnjega”, održali skupštinu usred Zagreba i proglasili Veliku ložu Srba, Hrvata i Slovenaca “Jugoslavija” sa sjedištem u Beogradu, koja je obuhvatila i hrvatske lože “Maksimilijan Vrhovac”, “Ivan grof Drašković” (1919.) u Zagrebu i “Budnost” iz Osijeka. Budući da je u dokumentu o utemeljenju Velike lože Jugoslavije prešućeno postojanje matice Velike lože “Ljubav bližnjega”, hrvatski slobodni zidari utemeljili su niz novih loža (1919. “Pravednost” u Zagrebu, 1925. “Slobodu” u Dubrovniku, 1925. “Ivanjski krijes” u Karlovcu, 1926. “Zoru” u Kotoru).

Među njima je bila i loža “Prometej” u Zagrebu (1926), koja se u svojoj deklaraciji kritički postavila prema političkoj angažiranosti Velike lože Jugoslavije, jer su za razliku od srpskih, koji su svoj rad usmjeravali kroz politiku, hrvatski slobodni zidari smisao i vrijednost svoga rada vidjeli u humanističkom odnosu prema svijetu. Donijeli su deklaraciju kojom ističu kako ne postoji nacionalno pa tako ni jugoslavensko slobodno zidarstvo u pojedinim državama. Članovi “Prometeja” s članovima obnovljene Velike lože “Ljubav bližnjega” i “Amicitia” (osn. 1927) utemeljili su 1927.

Simboličku veliku ložu “Libertas”, koja je djelovala do 1938. godine. Uoči početka Drugog svjetskog rata, slobodni zidari protiv sebe imaju Katoličku Crkvu, što je razumljivo kada se zna da osnovna načela zagrebačke Lože “Maksimilijan Vrhovac” podrazumijevaju “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika...” Zbog takvih stavova masoni su proglašeni najopasnijim neprijateljima Katoličke Crkve, o čemu je pisao Ivan Mužić. Prema Mužiću, službeno masonstvo u  Hrvata bilo je, sudeći prema dostupnoj dokumentaciji, protuhrvatsko jer je zastupalo jugoslavensku državnu ideju i postavljalo se izrazito neprijateljski prema ideji samostalne hrvatske države. Uz to, masonstvo je bilo i protukatoličko jer je htjelo odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvata od Rima i tako uništiti rimokatolicizam u Hrvata. No početkom Drugog svjetskog rata dolazi najkrvavije vrijeme za masone.

Hitler i Mussolini nisu priznavali slobodnozidarsku ideologiju i organizaciju, pa i NDH svoje članove otprema u konc-logore. Godine 1940. bio je zabranjen rad masonskih loža na području cijele Jugoslavije, a uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, dogodine je velik broj hrvatskih masona bio odveden u logore Jasenovac i Stara Gradiška, ali dio je bio oslobođen 1942. godine. Nakon posljednje zabrane u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, slobodno se zidarstvo nije smjelo organizirati ni u NDH ni u komunističkom razdoblju. Tito je u svoje vrijeme branio javno djelovanje masona iako i danas kruže priče kako je njegova titula “bravar” samo kodni naziv za masonsku funkciju, no njegovo članstvo u slobodnim zidarima nikada nije dokazano ni potvrđeno. No zanimljiv je podatak da je u štabu Draže Mihailovića, u Centralnom nacionalnom komitetu sastavljenom od 52 člana, bilo 11 slobodnih zidara.

U privremenoj vladi DFJ bili su slobodni zidari: Milan Grol, dr. Ivan Šubašić, oba potpredsjednika vlade, ministri dr. Juraj Šutej, dr. Dragan Marušić, Vladimir S. Ribnikar, Sava Kosanović, dr. Antun Kržišnik, Srđan Budisavljević i Ante Mandić. S Titom se družio i slobodni zidar Moša Pijade.

Osim latentnog sukoba s Katoličkom Crkvom, jedna od snažnijih optužbi protiv slobodnih zidara koja ni danas nije utihnula odnosila se na njihovu ulogu u pokušaju spašavanja Jugoslavije. Pritom im je meta postao čak i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, tvrdi publicist Ivan Mužić u knjizi “Masonstvo u Hrvata”. “On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadima, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne. Masonski graditelji novoga svjetskoga poretka, motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti”, teza je Ivana Mužića.

No iz perspektive Branka Šömena, stvarnost je drukčija: “Mnogi su pokušavali zaustaviti raspad Jugoslavije, ali ne i slobodni zidari. Slobodno zidarstvo u jugoistočnoj Europi počelo se razvijati poslije pada Berlinskog zida pa tako nije moglo utjecati na raspad nekadašnje države”, rezolutan je Šömen. Kako bilo, obnova djelovanja hrvatskih slobodnih zidara započela je 1990. s demokratskim promjenama kada je stvoren teren za rad slobodnih zidara. Kako navodi Ivan Mužić, inicijativu za formiranje masonstva u Hrvatskoj pokrenuo je 1991. austrijski mason Čedo Kirchner uime Velike lože Austrije, a u dogovoru s nekolicinom hrvatskih i slovenskih masona. U Beču je 21. ožujka 1992. formirana Deputacijska loža “Illyria”, u kojoj je primljeno 13 masona iz Hrvatske i pet iz Slovenije. Rješenjem Ministarstva uprave Republike Hrvatske odobren je 21. rujna 1994. upis Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske u Registar udruženja građana, a dogodine su osnovane lože “Hrvatska vila”, “Ivan grof Drašković” i “Tri svjetla”.

Godine 1997. osnovana je Velika loža Hrvatske, koju je dvije godine poslije priznala Ujedinjena velika loža Engleske, a ubrzo još 30 velikih loža s pet kontinenata. No što je sa slobodnim zidarima novog milenija? Prema riječima Dragana Kukavice, dugogodišnjeg, ali danas već bivšeg velikog majstora Velike lože Hrvatske, per cepcija slobodnog zidarstva u posljednjih 25 godina u Hrvatskoj mijenja se. “Danas je sve puno jednostavnije i lakše, ljudima je normalno da se za nekoga kaže da je slobodan zidar, kao što je prije bilo nenormalno da to netko bude. Uostalom, zna se da je jedno od naših načela da radimo u skladu s hrvatskim zakonima – mi smo legalno društvo koje radi za opće dobro. To je etički orijentirana zajednica ljudi, a bavi se, uz ostalo, i poboljšanjem morala i etike te humanitarnim radom. Među našim članovima su pripadnici različitih staleža, svih vjerskih opredjeljenja i skupina, a samo su dvije zabranjene teme u našem društvu: politika i vjera”.

Kratki pregled nacionalne povijesti slobodnih zidara možda bi najprikladnije bilo završiti znakovitim riječi ma brazilskog Hrvata, danas pokojnog dr. Eugena Laxe. “Izvan svake je sumnje da je masonstvo bila vrlo moćna organizacija koja je naroĉito na ameriĉkom kontinentu vodila u prošlom stoljeću mnoge pokrete za nezavisnost i oslobođenje. Na poĉetku ovoga stoljeća ta je moć počela slabjeti, iako je još i danas potencijal golem. Neizreciva je šteta što je hrvatsko masonstvo tako zatajilo i teško posrnulo na jugoslavenskoj ideji. Tako smo mi Hrvati opet jednom, kao toliko puta u svojoj teškoj prošlosti, bili na krivom mjestu u krivo vrijeme. Tko zna, možda će danas, nakon svršetka komunistiĉkog mračnjaštva, nove hrvatske generacije, oslanjajući se na hrvatsku masonsku ostavštinu, stvoriti jedno naše, zaista naše masonstvo, da nas afirmira u svijetu. To bi trebalo biti u nacionalnom smislu stvarno hrvatsko i, dakako, ne antiteističko masonstvo.”

*Ovaj članak originalno je objavljen u specijalu Večernjeg lista "Hrvati i masoni - sve tajne slobodnog zidarstva" iz kolovoza 2017. godine