Ono što su htjeli, smjeli i znali bila je sentimentalna karitativnost, od svih slobodnozidarskih postulata slobodni zidari njegovali su i nudili braći i profanom svijetu samo dobre riječi, sućut i socijalnu pomoć. I to uspješno i obilato”, navodi Šömen. Loža “Ljubav bližnjeg” sastala se s dopuštenjem redarstvene oblasti krajem srpnja 1914. te svojim članovima predložila način na koji bi u doba rata pritekli u pomoć, ali zbog ratnih (ne)prilika obustavljen je rad lože. No zato su iznimno aktivni bili izvan granica, okupljeni u Jugoslavenskom odboru, okupljeni oko teze nužnosti stvaranja države SHS, da ta nova država bude “odbrambenim bedemom protiv najezde germanske, zaprekom stvaranju obruča germanskoga svjetskog gospodstva”.
Jugoslavenski odbor stvoren je sa zadaćom, navodi Mužić, da propagandnom agitacijom u savezničkim i neutralnim državama pomogne ostvariti ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca iz Austro-Ugarske Monarhije sa Srbijom i Crnom Gorom. “Države pod masonskom kontrolom htjele su uništenje Austro-Ugarske kao katoličke monarhije, a Francuska je posebno u stvaranju država Jugoslavije i Čehoslovaĉke gledala podizanje brane za zaustavljanje njemačkog napredovanja”, navodi Ivan Mužić. Publicist Dragoslav Janković navodi sljedeće: “Među članovima Jugoslavenskog odbora nalazio se priličan broj masona: Hinković, Potočnjak, Vošnjak, Trinajstić, Meštrović, Županić, Stojanović, Srškić, V. Petrović – svi su oni bili masoni...
Predsednik srpske vlade je takođe nastojao da preko poznatih srpskih masona (Dj. Vajferta, Drag. Stevanovića, Vase U. Jovanovića) utiče na to da se masonske lože založe za stvar jugoslovenskog ujedinjenja”.
Kada je u cijeloj Austro-Ugarskoj proglašeno izvanredno stanje, nositelj hrvatskih političkih nastojanja postaje emigracija. Prvi koraci političke emigracije vezani su uz Ivana Meštrovića koji je, kako navodi Šömen, postao slobodni zidar godinu prije, 1913., a kad je izveden atentat u Sarajevu te počeo Prvi svjetski rat, Meštrović se zatekao u Veneciji, gdje je imao izložbu. Potreba za radom na jugoslavenskom oslobađanju i jedinstvu posebno se nametnula nakon posjeta Frana Supila, Ante Trumbića i Ivana Meštrovića ambasadorima Francuske, Rusije i Velike Britanije krajem rujna 1914. u Rimu. Sastanak je održan na poziv srpskog ambasadora Ljubomira Mihailovića zbog talijanskih pretenzija na Dalmaciju, koji je tražio pomoć od trojice u diplomatskim akcijama kod sila Trojnog pakta.
Za sjedište Odbora odabrali su London, a za predsjednika Trumbića, također masona. Unatoč razmimoilaženjima u odnosu Hrvata i Srba u novoj državi i unutarnjem rješenju te velikosrpskim idejama koje su kočile rad Odbora, južnoslavenski slobodni zidari, u skladu s interesima velikih sila kojima su gotovo potpuno rukovodili masoni, snažno su pridonijeli stvaranju Kraljevine SHS. Evo što je o takvim težnjama zapisao slobodni zidar dr. Eugen Laxa. “Moderno masonstvo počelo je potkraj prošlog stoljeća, upravo u vrijeme kada se počela javljati jugoslavenska ideja u cijelom svojem romantizmu i kada je propaganda Kraljevine Srbije, preko prečanskih Srba i Srpsko-hrvatske koalicije pomagane od Khuena, bila utuvila u glavu mnogima u hrvatskoj inteligenciji da više nisu Hrvati već Jugosloveni, dotično da su samo dio troimenog naroda.
Reakcionarnost stare Austrije s jedne strane i aktivnosti i borbenost Srbije s druge strane, odvele su veliki dio tadašnje mlade generacije na krivi put. Propaganda je bivala sve intenzivnija, pa nas je tako ludilo jugoslavenske ideje dovelo do 1. prosinca 1918., do dana, kada je počela naša nacionalna agonija, kada smo zbog svoje gluposti i neznanja stali odbacivati, pa i nijekati one esencijalne atribute, koji omogućuju život jednom narodu.” Međutim, sa smirivanjem ratnog vihora srpski slobodni zidari 1919. izigrali su hrvatske, minimalizirali postojeću Veliku ložu “Ljubav bližnjega”, održali skupštinu usred Zagreba i proglasili Veliku ložu Srba, Hrvata i Slovenaca “Jugoslavija” sa sjedištem u Beogradu, koja je obuhvatila i hrvatske lože “Maksimilijan Vrhovac”, “Ivan grof Drašković” (1919.) u Zagrebu i “Budnost” iz Osijeka. Budući da je u dokumentu o utemeljenju Velike lože Jugoslavije prešućeno postojanje matice Velike lože “Ljubav bližnjega”, hrvatski slobodni zidari utemeljili su niz novih loža (1919. “Pravednost” u Zagrebu, 1925. “Slobodu” u Dubrovniku, 1925. “Ivanjski krijes” u Karlovcu, 1926. “Zoru” u Kotoru).
Među njima je bila i loža “Prometej” u Zagrebu (1926.), koja se u svojoj deklaraciji kritički postavila prema političkoj angažiranosti Velike lože Jugoslavije, jer su za razliku od srpskih, koji su svoj rad usmjeravali kroz politiku, hrvatski slobodni zidari smisao i vrijednost svoga rada vidjeli u humanističkom odnosu prema svijetu. Donijeli su deklaraciju kojom ističu kako ne postoji nacionalno pa tako ni jugoslavensko slobodno zidarstvo u pojedinim državama. Članovi “Prometeja” s članovima obnovljene Velike lože “Ljubav bližnjega” i “Amicitia” (osn. 1927.) utemeljili su 1927. Simboličku veliku ložu “Libertas”, koja je djelovala do 1938. godine. Uoči početka Drugog svjetskog rata, slobodni zidari protiv sebe imaju Katoličku Crkvu, što je razumljivo kada se zna da osnovna načela zagrebačke Lože “Maksimilijan Vrhovac” podrazumijevaju “uvođenje civilnog braka, ukidanje celibata, slobodnu školu, slobodu misli i savjesti, ukinuće crkvenih redova i da hrvatska politika može biti isključivo slavenska politika...” Zbog takvih stavova masoni su proglašeni najopasnijim neprijateljima Katoličke Crkve, o čemu je pisao Ivan Mužić.
Prema Mužiću, službeno masonstvo u Hrvata bilo je, sudeći prema dostupnoj dokumentaciji, protuhrvatsko jer je zastupalo jugoslavensku državnu ideju i postavljalo se izrazito neprijateljski prema ideji samostalne hrvatske države. Uz to, masonstvo je bilo i protukatoličko jer je htjelo odvojiti Katoličku Crkvu u Hrvata od Rima i tako uništiti rimokatolicizam u Hrvata. No početkom Drugog svjetskog rata dolazi najkrvavije vrijeme za masone. Hitler i Mussolini nisu priznavali slobodnozidarsku ideologiju i organizaciju, pa i NDH svoje članove otprema u konc-logore. Godine 1940. bio je zabranjen rad masonskih loža na području cijele Jugoslavije, a uspostavom Nezavisne Države Hrvatske, dogodine je velik broj hrvatskih masona bio odveden u logore Jasenovac i Stara Gradiška, ali dio je bio oslobođen 1942. godine.
Nakon posljednje zabrane u vrijeme Kraljevine Jugoslavije, slobodno se zidarstvo nije smjelo organizirati ni u NDH ni u komunističkom razdoblju. Tito je u svoje vrijeme branio javno djelovanje masona iako i danas kruže priče kako je njegova titula “bravar” samo kodni naziv za masonsku funkciju, no njegovo članstvo u slobodnim zidarima nikada nije dokazano ni potvrđeno. No zanimljiv je podatak da je u štabu Draže Mihailovića, u Centralnom nacionalnom komitetu sastavljenom od 52 člana, bilo 11 slobodnih zidara. U privremenoj vladi DFJ bili su slobodni zidari: Milan Grol, dr. Ivan Šubašić, oba potpredsjednika vlade, ministri dr. Juraj Šutej, dr. Dragan Marušić, Vladimir S. Ribnikar, Sava Kosanović, dr. Antun Kržišnik, Srđan Budisavljević i Ante Mandić. S Titom se družio i slobodni zidar Moša Pijade. Osim latentnog sukoba s Katoličkom Crkvom, jedna od snažnijih optužbi protiv slobodnih zidara koja ni danas nije utihnula odnosila se na njihovu ulogu u pokušaju spašavanja Jugoslavije. Pritom im je meta postao čak i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, tvrdi publicist Ivan Mužić u knjizi “Masonstvo u Hrvata”. “On je htio ostvariti samostalnu Hrvatsku utemeljenu na kršćanskim etičkim zasadima, kojoj će se priključiti Hrvati iz zapadne Hercegovine i dijela Bosne.
Masonski graditelji novoga svjetskoga poretka, motivirani antiteističkim svjetonazorom i stvaranjem svijeta bez granica, doživjeli su Tuđmana kao sablast prošlosti čije se obnavljanje po potrebi mora i nasiljem onemogućiti”, teza je Ivana Mužića. No iz perspektive Branka Šömena, stvarnost je drukčija: “Mnogi su pokušavali zaustaviti raspad Jugoslavije, ali ne i slobodni zidari. Slobodno zidarstvo u jugoistočnoj Europi počelo se razvijati poslije pada Berlinskog zida pa tako nije moglo utjecati na raspad nekadašnje države”, rezolutan je Šömen. Kako bilo, obnova djelovanja hrvatskih slobodnih zidara započela je 1990. s demokratskim promjenama kada je stvoren teren za rad slobodnih zidara. Kako navodi Ivan Mužić, inicijativu za formiranje masonstva u Hrvatskoj pokrenuo je 1991. austrijski mason Čedo Kirchner uime Velike lože Austrije, a u dogovoru s nekolicinom hrvatskih i slovenskih masona. U Beču je 21. ožujka 1992. formirana Deputacijska loža “Illyria”, u kojoj je primljeno 13 masona iz Hrvatske i pet iz Slovenije. Rješenjem Ministarstva uprave Republike Hrvatske odobren je 21. rujna 1994. upis Velike lože starih i prihvaćenih slobodnih zidara Hrvatske u Registar udruženja građana, a dogodine su osnovane lože “Hrvatska vila”, “Ivan grof Drašković” i “Tri svjetla”.
Godine 1997. osnovana je Velika loža Hrvatske, koju je dvije godine poslije priznala Ujedinjena velika loža Engleske, a ubrzo još 30 velikih loža s pet kontinenata. No što je sa slobodnim zidarima novog milenija? Prema riječima Dragana Kukavice, dugogodišnjeg, ali danas već bivšeg velikog majstora Velike lože Hrvatske, percepcija slobodnog zidarstva u posljednjih 25 godina u Hrvatskoj mijenja se. “Danas je sve puno jednostavnije i lakše, ljudima je normalno da se za nekoga kaže da je slobodan zidar, kao što je prije bilo nenormalno da to netko bude. Uostalom, zna se da je jedno od naših načela da radimo u skladu s hrvatskim zakonima – mi smo legalno društvo koje radi za opće dobro. To je etički orijentirana zajednica ljudi, a bavi se, uz ostalo, i poboljšanjem morala i etike te humanitarnim radom. Među našim članovima su pripadnici različitih staleža, svih vjerskih opredjeljenja i skupina, a samo su dvije zabranjene teme u našem društvu: politika i vjera”. Kratki pregled nacionalne povijesti slobodnih zidara možda bi najprikladnije bilo završiti znakovitim riječima brazilskog Hrvata, danas pokojnog dr. Eugena Laxe.
“Izvan svake je sumnje da je masonstvo bila moćna organizacija koja je naročito na američkom kontinentu vodila u prošlom stoljeću mnoge pokrete za nezavisnost i oslobođenje. Na početku ovoga stoljeća ta je moć počela slabjeti, iako je još i danas potencijal golem. Neizreciva je šteta što je hrvatsko masonstvo tako zatajilo i teško posrnulo na jugoslavenskoj ideji. Tako smo mi Hrvati opet jednom, kao toliko puta u svojoj teškoj prošlosti, bili na krivom mjestu u krivo vrijeme. Tko zna, možda će danas, nakon svršetka komunistiĉkog mračnjaštva, nove hrvatske generacije, oslanjajući se na hrvatsku masonsku ostavštinu, stvoriti jedno naše, zaista naše masonstvo, da nas afirmira u svijetu. To bi trebalo biti u nacionalnom smislu stvarno hrvatsko i, dakako, ne antiteističko masonstvo.”
Čestitke autoru teksta, nisam ni mislio da ću takvo što pročitati u ovim novinama. Evo sad vidimo zašto se vodi hajka protiv Katoličke crkve u Hrvatskoj a i općenito u većini "Hrvatskih medija". Naša crkva i jeste zaslužna za opstanak Hrvatskog naroda a i za stvaranje neovisne Hrvatske države. Naravno da bi bilo naivno vjerovati da se današnji masoni ne bave politikom i vjerom, ali imamo i mi svoje Jezuite koji su moćniji od Masona a tko se želi o tome više informirati nek malo više "gugla" o tome. Ljudi pamet u glavu na sljedećim izborima, i poslije svega tamnica naroda yugoslavija može itekako ponovo uskrsnuti. Vidjeli ste i sami ono jučer u srbu, a to je samo vrh ledene sante.