Kada je počeo rat u Slavoniji, Petar Šimić je imao 28 godina i iza sebe nekoliko godina uspješne poslovne karijere u, tada, velikoj i poznatoj tvornici crijepa Dilj, a potom u mladoj tvrtki Jurograd, piše magazin Oluja. No,to ga nije sprječavalo da se, kada je vidio kako se nad domovinom valjaju tmurni oblaci rata, u lipnju prijavi u dragovoljce u vinkovačkoj četvrti Slavija gdje je živio. Taj je dio grada okrenut prema Maloj Bosni, Nuštru i Ceriću gdje su se vodile stalne borbe, a i Slavija je bila pod stalnom topničkom vatrom kako ne bi mogli davati potporu Nuštru, Ceriću i Maloj Bosni - Posebno je bilo teško 2. listopada kada su JNA i Srbi iz Mirkovaca napali Cerić koji je toga dana i pao, iako je važio kao snažno uporište obrane. Nakon pada Cerića mi na Slaviji, na potezu Mala Bosna – Nuštar bili smo na glavnom udaru jer kada bi naša obrana popustila, Vinkovci bi bili ugroženi. Jednom su i krenuli tenkovima prema nama, ali padala je jaka kiša pa tenkovi nisu mogli kroz blato i to nam je pomoglo jer smo mogli učvrstiti obranu.
Pomagali smo i obrani Nuštra jer smo znali da ako padne Nuštar, sljedeći na redu su Vinkovci što je neprijatelj i planirao odmah nakon pada Vukovara. Srećom smo mi u 109. vinkovačkoj brigadi učvrstili obranu i neprijatelj je znao da tu neće proći pa više i nije pokušavao, osim izdaleka topništvom, uglavnom po civilnim ciljevima. Na toj bojišnici bili su i moj brat Vlado i pokojni otac Ante. Otac je u studenome bio teško ranjen i s vukovarskim konvojem, koji je prevozio ranjenike iz vukovarske bolnice, prevezen je u Zagreb. U vojsci sam bio do ožujka 1992. kada na naše područje dolazi UNPROFOR i kada više kod nas nije bilo pravoga rata već samo povremene pucnjave s jedne i s druge strane. Bilo mi je nečasno primati vojničku plaću, a više nema vojničkog posla pa sam skinuo odoru, a stariji brat je ostao tako da je na bojišnici još bilo nas Šimića – kaže Petar Šimić i nastavlja priču kako je pokrenuo proizvodnju lamperije i brodskoga poda te zaposlio osam svojih suboraca, također dragovoljaca.
Ne daje otkaze
Bio je 1994. najveći proizvođač ovih proizvoda, a godinu dana kasnije otvaraju se granice pa višak proizvodnje izvozi u Sloveniju. - Slovenci su imali proizvode od smreke i jele, a mi od jasena i hrasta pa smo se prebacili na parket koji je u Sloveniji bio jako tražen, a 1999. usvajamo novi materijal PVC i proizvodnju vrata i prozora od ovog materijala što je tada bilo jako traženo. To je bio najbolji poslovni potez i stalno smo rasli, s osam zaposlenih na 20 pa na 50 da bi danas imali 110 zaposlenika. Još imamo četiri uposlena suborca iz rata jer neki su otišli u mirovinu. U 20 godina postojanja Grad exporta nitko nikada nije dobio otkaz niti je kasnila plaća. Svu dobit reinvestirali smo u kupovinu novih strojeva i novih tehnologija i stalno smo pratili što se događa u svijetu i pokušavali to primjenjivati kod nas. Puno sam putovao, gledao što drugi rade pa smo brzo usvajali nove tehnologije što se pokazalo dobrim jer uvijek smo bili prvi u našoj branši. Nakon PVC usvojili smo proizvodnju HLP, tvrdo prešane piljevine i aluminija, a budući smo imali suvremene strojeve, preuzeli smo primat na tržištu istočne Europe – kaže Šimić i objašnjava kako se 2005. pojavila konkurencija u Hrvatskoj, ali on to ne doživljava kao nešto loše, već kao stimulans za rađanje novih ideja i poslovnih poteza. Petar Šimić sve više poslove prepušta sinovima, 26-godišnjem Mariju i godinu dana mlađem Alenu koji su spojili očevo iskustvo i svoje obrazovanje što je rezultiralo moderno koncipiranom i vođenom tvrtkom. Posebno su ponosni što 60 posto proizvodnje današnjeg Grad Exporta, ukrasnih panela za ulazna vrata, odlazi u izvoz u 24 zemlje Europe od čega je 70 posto u zemlje EU, a preostalih 30 posto u istočne zemlje.
Ukupni godišnji prihod tvrtke je 60 milijuna kuna, a samo od izvoza 36 milijuna kuna. Tvrtka se prostire na 11 000 četvornih metara i proizvode 12 000 raznih varijanti i kombinacija ulaznih vrata od PVC, čvrsto prešane piljevine i aluminija. - Kako se širila proizvodnja, počeli smo izvoziti, prvo u susjedne zemlje, Sloveniju, BiH i Srbiju, a poslije i u istočnoeuropske zemlje jer zapadni kupci imaju nekakve predrasude prema proizvodima s Balkana gdje često i nas svrstavaju. No, kada su prije sedam-osam godina zapadne zemlje, primjerice Njemačka, ušle u recesiju, prije nas, bili su im skupi dotadašnji dobavljači pa su se okrenuli i nama, proizvođačima izvan Europske unije jer smo bili osjetno jeftiniji. Mi smo tu priliku vrlo dobro iskoristili, a oni su se vremenom uvjerili kako su i naši proizvodi jednako kvalitetni kao i oni proizvedeni u zemljama EU pa je suradnja nastavljena. Danas smo im redoviti dobavljači ukrasnih panela za ulazna vrata i oni znaju da su ti proizvodi 100 posto proizvedeni u Hrvatskoj, ali je repromaterijal iz zemalja EU. Također znaju da ti proizvodi zadovoljavaju sve ekološke norme, da je tu ostvarena naša ideja i naš dizajn - kaže Petar Šimić pokazujući moderne kompjutorizirane strojeve koje putem računala nadzire jedan radnik, a to računalo u sat vremena napravi posla koliko deset radnika za pet dana.
Uskoro nova tvornica
Grad Export svoje proizvode plasira i na srbijansko tržište, tamo se prodaju serije ulaznih vrata nazvane po imenima stradalih slavonskih mjesta i gradova u ratu, poput Vinkovaca, Vukovara, Cerića, Nuštra... Šimić inzistira da kupac u narudžbi točno napiše naziv serije pa neka se sjete što su njihovi sunarodnjaci radili u Hrvatskoj! Petar Šimić je već 20 godina u ovome poslu i otkriva neke tajne koje su temelj poslovnog uspjeha.
- Da bi se uspjelo u bilo kojemu poslu, valja puno raditi i potpuno mu se posvetiti. U ovom poslu je važno puno putovati, posjećivati sajmove, upoznavati tržišta kroz navike i sklonosti ljudi pojedinih zemalja i ponuditi im proizvod koji njih zanima. Tako primjerice, Talijani vole aluminijske proizvode, a Mađari PVC. Važno je stalno se dokazivati kvalitetom i kupcima svake godine ponuditi nešto novo. U svakoj zemlji u kojoj prodajemo svoje proizvode imamo čovjeka čiji je zadatak stalno pronalaziti nove kupce i zato smo se održali – objašnjava Šimić i podsjeća kako su prije nekoliko godina, kada su se u proizvodnji PVC-a pojavile zalihe otpada, dosjetili i usred krize otvorili pogon za proizvodnju galanterije za vinogradarstvo i voćarstvo od PVC otpada i zaposlili novih deset radnika.
Vremenom se pokazala potreba za većim količinama otpada koji nisu mogli sami napraviti, a to je 900 tona godišnje, pa su počeli otkupljivali otpad po 4 kuna za kilogram od drugih proizvođača PVC opreme. Uskoro će pokrenuti tvornicu za plastificiranje aluminija i stakla u kojoj bi zaposlili još 20 radnika. - Najsretniji sam kada su moji radnici nasmijani, kada s voljom i osmjehom dolaze na posao. Zato sam ja optimist i kada je u pitanju ova kriza u kojoj se nalazimo. Kao što smo i u ratu zajedništvom mogli sve prebroditi, tako bismo se i sada trebali ujediniti i sve bi se nedaće mogle riješiti– zaključuje Petar, a treba mu vjerovati jer on je jedan od rijetkih koji je nedavno u hrvatski proračun uplatio 2,4 milijuna kuna poreza na dobit.
puno uspjeha u daljnjem radu interesanto kako ljudi malo kometniraju pozitivne price