Ovo su poduzetnici koji dijele plaće veće od tisuću eura

Krenulo je s dvije, a sad ih je devet. U Međimurju se polako širi krug tvrtki koje postaju dio zasad još neformalnog “Kluba 1000”, u kojem pravo na članstvo imaju samo oni poduzetnici koji isplaćuju plaće u protuvrijednosti od tisuću i više eura. Dobro, neovisno o tečaju HNB-a, prihvaćaju se i oni sa 7000 kuna, jer poanta je da vrijedni, radišni i marljivi Međimurci, kako im sve više tepaju, više ne budu među najlošije plaćenim radnicima u državi.

Negdje prije otprilike godinu dana rodila se u Međimurju ideja o tome da kvalitetne radnike treba i dobro platiti, a ovih dana daje i prve rezultate. Val moralnog kapitalizma zahvatio je, dakle, najsjeverniju hrvatsku županiju, a među najprodornijim zagovarateljima je Đuro Horvat, direktor Tehnixa, tvrtke koja se bavi proizvodnjom strojeva i opreme za zaštitu okoliša.

Nisu radnici, nego suradnici

– Nastali smo iz vlastitog znanja i inovacija. Imamo svjetske patente i izume koji su nas doveli do toga da svoju tehnologiju promoviramo diljem svijeta. Moralni kapitalizam mora biti odgovor na ovo što se događa, na ovaj bespoštedni, nemoralni kapitalizam koji zapostavlja radnika. Tu mislim na one koji ne daju poštene plaće i na one koji imaju firmu, naprave u njoj gubitak i potom je zatvore, otvore novu i tako u beskonačnost. Ne plaćaju poreze i ljude drži u nesigurnosti. Mi u krugu poduzeća nemamo radnike, nego suradnike i menadžere koji usavršavaju svoje vještine i znanja. Imamo održiv model, primanja koja su i veća od 1000 eura, a prvi put planiramo i 13. plaću. Sve je to zato da ljudi ostanu ovdje. Imamo čak i primjere da Nijemci dolaze k nama raditi. U Hrvatskoj se ljepše živi – ističe Horvat koji u povećanju plaća vidi i rješenje za zaustavljanje odljeva radnika u inozemstvo.

Nema tu neke prevelike filozofije. Radnici moraju imati bolji životni standard, a to bez većih osobnih dohodaka ne ide. Plaće u Međimurju zaostaju 25 posto za državnim prosjekom, što je oko tisuću kuna manje za svakog radnika. Kad se to pomnoži s 30.000 zaposlenih, dolazi se do brojke od 30 milijuna kuna mjesečno koji bi im ostajao za kredite, hranu, režije, odjeću, školovanje, kulturni i zabavni život, a možda i za putovanja.

– Problem koji imamo u Međimurju jest da strane tvrtke koje dolaze ovamo razvijati biznis imaju plaće koje su ispod prosjeka županije. Velik dio profita odlazi van umjesto na povećanje plaća zaposlenih u industriji. Povećanje plaća jedini je način da stvaramo bazu sretnih ljudi koji u Hrvatskoj mogu ostvarivati svoju egzistenciju i svoje ciljeve. Evo, mi radimo strategiju prema kojoj će za desetak godina prosječna plaća u našoj tvrtki biti 1500 eura – napominje Horvat i dodaje da samo u metaloprerađivačkoj industriji radi oko 5000 ljudi.

Zajedno u tržišnoj utakmici

Posla ima, a poduzetnici su u stalnoj potrazi za radnicima koje vrbuju i s pomoću jumbo plakata postavljenih uz prometnije ceste, nudeći i po 8000 kuna mjesečno. Strukovne škole slušaju poduzetnike i obrazuju učenike za tržište rada, posebno Tehnička škola Čakovec, a poslodavci svakog svibnja i lipnja šalju apele roditeljima da djecu upisuju za zanimanja koja će im omogućiti siguran posao i solidne plaće.

Projekt “Klub 1000” podržava i Mladen Letina, direktor čakovečke tvrtke Letina Inox.

– Smatram da je to i dobar način da se proširi informacija da u Međimurju postoji solidan broj poduzetnika koji isplaćuju plaće od kojih se može korektno živjeti te da se za takve plaće ne mora ići u inozemstvo. Uvijek nastojim, bez obzira na situaciju u državi i okruženju, osigurati pristojna primanja za sve zaposlenike. Da bi se to moglo, potrebno je da svaki radnik na svom radnom mjestu ostvari dovoljno prihoda s kojim je moguće namiriti sve troškove koji proizlaze iz poslovanja te generirati i zaradu firme, koja se opet obavezno ulaže u daljnji razvoj – objašnjava Letina i nastavlja: – Poslodavci i zaposlenici zajedno su u tržišnoj utakmici. Korektan odnos, međusobno uvažavanje i obostrana dobra suradnja u kojoj se nitko ne osjeća podcijenjenim jedini mogu donijeti obostrano dobre rezultate. To ja smatram moralnim kapitalizmom. U Međimurskoj županiji ima više velikih poduzeća u tradicionalno radno intenzivnom segmentu u kojem su plaće relativno niske, što smanjuje službeni statistički prosjek. U metalnoj industriji, gdje se mi nalazimo, plaće su uvijek bile iznad tog prosjeka – kaže Letina.

Međimurje ima nekoliko velikih tekstilnih i obućarskih tvrtki u kojima su prosječne plaće oko 4000 kuna, pa i niže. Problem je u lohn poslovima koji se odrađuju za strane poslovne partnere kojima je najvažnije osigurati što jeftiniju radnu snagu. Slično je i s većinom tvrtki u stranom vlasništvu koje su u Međimurju sagradile pogone jer su čule za kvalitetne i marljive radnike koji se ne bune previše.

Zbog velikog broja zaposlenika koji mogu samo sanjati 1000 eura, ideja o “Klubu 1000” naišla je na oprečne reakcije. Javljaju se i oni koji tvrde da u tvrtkama koje su se uključile prosječne plaće nisu ni blizu 7000 kuna.

Kao u onoj izreci o zelju i mesu koji pomiješani daju sarmu. Neke dopadne samo kiselo zelje, dok drugi dobiju meso. O moralnom kapitalizmu pisao je profesor trgovačkog prava Stephen Young koji se bavio mogućnostima pomirenja privatnih interesa i javnog dobra. U Hrvatskoj je takav koncept u povojima jer velik broj poduzetnika radije ulažu u najluksuznije automobile, jahte i apartmane nego u povećanje plaća svojim radnicima.

No, suočeni s bijegom radne snage u inozemstvo, morat će “stisnuti remen” na svojim hlačama i malo otpustili onaj na radničkim. Zasad se spominje devet tvrtki koje zadovoljavaju uvjete za članstvo i žele biti dio te priče.

Uz Tehnix iz Donjeg Kraljevca i Letinu Inox iz Čakovca, tu su i C Lab, čiji je suvlasnik Mladen Novak, uz Horvata najglasniji zagovornik ideje o “Klubu 1000”, Međimurje plin, kao jedina javna tvrtka u vlasništvu gradova i općina koja se bavi opskrbom i distribucijom plina, zatim informatička tvrtka Media-Soft iz Čakovca koja surađuje s farmaceutskim gigantima poput Bayera i Pfizera, Centrometal iz Macinca, Muraplast iz Kotoribe, Komet iz Preloga, koji proizvodi transformatore i za arapsko tržište, te Pfeifer TTI iz Čakovca, koji se posljednji uključio.

– Netko treba početi. Poduzetnici najbolje vide kakva im je situacija zbog odlaska kvalitetnih radnika u inozemstvo radi većih plaća, ni radi čega drugog jer svi bi radije bili doma. Mi smo u našoj tvrtki s 14 zaposlenih sad na prosječnoj plaći od 7450 kuna. Bavimo se tehnologijom obrade metala, prodajemo tehnologiju i alat uz to, a zaposlenici su inženjeri i tehničari koji se stalno educiraju – kaže Zoran Pfeifer.

Godišnji je promet oko 20 milijuna kuna. Izravni su partneri tvrtkama iz Japana i SAD-a pa sva najmodernija tehnologija koju, na primjer, osmisle Japanci, u Hrvatskoj je za mjesec dana.

– Radnicima treba dati dobru plaću, božićnice i sve drugo što ih ide. U ljude treba investirati, to je moje geslo i poruka. Školovati, educirati i dobro ih platiti – zaključuje Pfeifer.

U “klubu” su uglavnom tvrtke iz metaloprerađivačke branše. Jedan od primjera postupnog “labour friendly” razvoja jest i Centrometal, nastao kao obrtnička radionica za montažu i održavanje sustava centralnog grijanja koju je 1965. otvorio Karlo Zidarić. Dvadeset i pet godina kasnije nastala je tvrtka Centrometal s deset radnika koju danas vode njegovi sinovi Tihomir i Davor i sad je to već jedan od vodećih proizvođača termotehničke opreme, s naglaskom na onu koja koristi obnovljive izvore energije.

– Naš je moto “prvo dobro plati, a onda nešto traži”. Tako se kod nas radi već pedesetak godina. Radnika treba dobro platiti da bude zadovoljan, a onda možeš od njega očekivati i predanost firmi i bolju produktivnost – veli Tihomir Zidarić. Njegov brat Davor bio je lani finalist ugledne nagrade za poduzetnike godine koju dodjeljuje revizorsko-konzultantska tvrtka EY (pobijedio je Đuro Horvat). U Centrometalu su plaće već dugo veće od 8000 kuna, a radnici imaju i razne pogodnosti pa ne čudi što tamo radi i po nekoliko članova obitelji.

Minimalno oporezivanje

Damir Šafarić iz Media-Softa smatra da je inicijativa o osnivanju “Kluba 1000” pohvalna, ali da bi bila uspješna, treba je sagledati u širem kontekstu.

– Siguran sam da bi “Klub 1000” bio i brojniji uz jače fiskalno rasterećenje, ne samo viših razreda plaća za kvalitetne kadrove, već i drugih stavaka, pa i porezno rasterećenje kompanija koje svoje prihode većinom ostvaruju na inozemnom tržištu. Vjerujem da bi to motiviralo tvrtke na još veću orijentiranost prema izvozu, a ostvarenu razliku u prihodima opet bi mogle uložiti u rast tvrtke i veće plaće. Sljedeća je mogućnost da se po uzoru na neke druge zemlje, poput Austrije i Njemačke, omogući isplata 13. i 14. plaće uz minimalno oporezivanje, što bi bilo svakako stimulativna mjera za uspješne tvrtke da nagrade svoje zaposlenike – smatra Šafarić.

U Međimurju je pokrenuta gruda za koju se još ne može znati dokle će se dokotrljati i koliko će tvrtki povući. Tko zna, možda će za nekoliko godina dobar dio radnika u “Maloj Švicarskoj” primati barem trećinu ili četvrtinu iznosa koji dobiva radnik u velikoj Švicarskoj.