Četiri dana od katastrofalnog potresa koji je ubio više od 22 tisuće ljudi na jugu Turske i sjeveru Sirije odvijaju su pogrebi poginulih, jedan za drugim. U dvorištu džamije Bahadin Nakiboglu u južnom gradu Gaziantepu, stoji šest lijesova. Neki su od zelenog metala, drugi od drveta, nanizani ispred mramornog oltara. Imam recitira dženazu, molitvu za mrtve, a u redu iza njega stoji niz muškaraca s dlanovima prema gore.
Molitva mora biti kratka jer je pogreba puno. Žene su, prema pogrebnoj tradiciji islama, na drugoj strani džamije. Lijesovi su poslije molitve odneseni nazad u bijele kombije kojima su dovezeni do džamije. Potres je odnio toliki broj života da je svaka minuta ključna. Druge obitelji već satima čekaju ispraćaj svojih najmilijih. Muškarac koji se predstavio kao Can živi u Ujedinjenom Kraljevstvu i doputovao je iz Londona na pogreb ocu. Za potres u Turskoj saznao je na poslu.
„Pokušao sam doći oca, zvao sam ga i zvao, no on se nije javljao“, rekao je.
„Nije se ni mogao javiti“.
U vidiku grobovi
Mladić je sjeo u prvi zrakoplov za Istanbul. Idući dan stigao je u rodni grad Nurdagi, na drugoj strani Turske. Ondje ga je dočekala tragedija – mjesto gdje je odrastao pretvoreno je u ruševine. „Sve se urušilo, sve zgrade, sve kuće. Nemam riječi“.
Can je u potresu izgubio oca, strica i baku. U svom je gradu tri dana. „Spasilački timovi i dalje traže preživjele. Zgrade se i dalje urušavaju. Ljudi žive na ulicama, nema vode, kruha, hrane. Ljudi čekaju pomoć“. Tragična procesija bijelih kombija se nastavlja. Nakon ceremonije u džamiji mrtvi su odvedeni na obližnje groblje Arsi. Ono je poput grada u gradu s grobovima koji se protežu u vidokrugu.