Pokrećem školu znanja 21. stoljeća. Cijena? Isplatit će se svima, pogotovo ako žele raditi vani

Akademik prof. dr. sc. Igor Rudan, svjetski stručnjak za globalno zdravlje i razvoj te trenutačno jedan od najcitiranijih znanstvenika svijeta, gostovat će 15. rujna kao pozvani predavač na “Noći znanja”, inicijativi koju je pokrenulo Sveučilište VERN.

Rudan je redoviti član Kraljevskog društva Britanske akademije znanosti te međunarodni član Kineske akademije znanosti. Stalni je savjetnik brojnih međunarodnih organizacija, a 2015. i 2016. godine Američki institut za znanstvene informacije i kompanija Thomson Reuters proglasile su ga jednim od vodećih znanstvenih umova u svijetu. Jedan od razloga nove suradnje dr. Rudana i VERN-a jest i ideja o zajedničkom stvaranju inovativne edukacijske platforme za 21. stoljeće u Hrvatskoj. Ova inicijativa, procjenjuje dr. Rudan, najbolje bi rezultate imala organizira li se u obliku ljetno-zimske “škole cjeloživotnog učenja” (engl. “life-long learning”).

Što je to cjeloživotno učenje?

Cjeloživotno učenje postalo je nužnost u 21. stoljeću za sve ljude koji žele kvalitetno obavljati svoj posao, bio on u privatnom ili državnom sektoru, te kontinuirano napredovati unutar svojeg područja djelovanja. Tisućama godina ljudi bi već do tinejdžerske dobi usvajali sva znanja i vještine koje bi im bile potrebne za golo preživljavanje. Živjelo se znatno kraće nego danas, bavilo se uglavnom poljoprivredom i stočarstvom, malo tko je bio obrazovan iznad razine osnovne škole, i život se nije bitno razlikovao iz stoljeća u stoljeće. No, do 21. stoljeća svijet se znatno urbanizirao, a zatim se sve počelo mijenjati nevjerojatnom brzinom. Na tržištu rada očekuje se ne samo dodiplomska, već i postdiplomska edukacija, a nova važna znanja i prodori zbivaju se sve brže u doslovno svim područjima ljudskog djelovanja. Profesionalcima svih struka više jednostavno nije moguće pratiti korak u svojoj karijeri i napredovati ako se neprekidno ne educiraju o svim tim novim znanjima i vještinama. Danas u konkurentnim društvima i na globalnom tržištu rada više nije moguće očekivati da će se bilo koji posao moći obavljati dulje od 5 do 10 godina bez značajne dodatne edukacije, a sve češće i prekvalifikacije, kako bi se stalno moglo napredovati. A na sveučilištima se događa prava revolucija, koja nije viđena već stoljećima: dok je tradicionalno 80-90% studenata bilo upisano u dodiplomsku, a tek 10-20% u postdiplomsku nastavu, danas je taj omjer već podjednak (50:50), a na najboljim svjetskim sveučilištima većinu studenata već sada čine postdiplomci. Profesionalci svih dobi vraćaju se na studij i uče o stvarima koje nisu ni postojale u doba kad su bili studenti: o metodama analize velikih količina podataka, strojnom učenju, umjetnoj inteligenciji, osobnim financijama, kriptovalutama, pokretanju vlastitih kompanija, strategijama pronalaženja ulagača, genomici i proteomici, kompjutorskom programiranju, neuroznanostima, internetskom marketingu te nizu novih područja koja su im potrebna u daljnjem osobnom razvoju.

Po čemu se ovaj način edukacije razlikuje od klasičnog načina učenja?

Cjeloživotno učenje oslobođeno je bilo kakve potrebe za pamćenjem goleme količine potpuno nepotrebnih podataka, već je izrazito usmjereno na stjecanje novih znanja i vještina u najkraćem mogućem roku, na najefikasniji način, s najvažnijim ciljem neposredne praktične primjene u osobnoj karijeri polaznika odmah nakon završetka tečaja. Znači, riječ je o izuzetno intenzivnim tečajima koji obično traju samo pet dana, gdje se polazniku najprije nudi minimum teorijske podloge da bi se zatim kroz interaktivnu raspravu i primjere iz prakse razjasnila ta teorija. Zatim se, kroz praktične vježbe, stječu nove vještine i znanja, i uči ih se primjenjivati u vlastitoj karijeri ili životu. Na engleskom jeziku ovakvi se tečajevi često nazivaju “crash courses”, kada je polazniku takvog tečaja u vrlo kratkom vremenu potrebno iz nekog razloga ovladati nekim sasvim novim područjem. Učenje se radi u relativno malim grupama, do 20 polaznika, kako bi se kroz tjedan dana predavač uspio upoznati sa svakim od njih dovoljno kako bi ga mogao osposobiti i dati mu savjete o njegovoj ili njezinoj specifičnoj situaciji.

Je li tako nešto moguće u standardnim okvirima?

Nedavna vijest da je VERN osnovao privatno sveučilište mogla bi se s vremenom pokazati važnijom nego što trenutačno izgleda. Radeći godinama kao savjetnik za razvoj u zemljama koje su i do deset puta siromašnije od Hrvatske, naučio sam da “reforme”, o kojima se u Hrvatskoj toliko govori, često i nisu najbolje rješenje, niti su možda uopće potrebne. Probleme u nefunkcionalnim sustavima, punim rigidnih protivnika reformi, često je znatno lakše riješiti uvođenjem zakonske osnove i jasnih pravila za poticanje stvaranja sasvim novih, paralelnih, zdravih sustava, neopterećenih nepotrebnim birokratskim preprekama, temeljenima dijelom i na privatnom vlasništvu, ili barem javno-privatnom partnerstvu. Zatim samo treba prepustiti poduzetnim pojedincima da odrade sve ostalo i oni će se onda pojaviti i to i učiniti. Čak i u Nigeriji ili Afganistanu to su uspješno učinili u raznim sektorima pa će tako i u Hrvatskoj, i to se već uvelike zbiva. Naime, pokušavati reformirati postojeće sustave često je potpuno promašen cilj i sasvim nepotreban gubitak vremena jer sve što više nije konkurentno, i gdje se odluke ne temelje na novim znanjima i kvalitetnim informacijama, s vremenom se samo od sebe raspadne i uruši, bez obzira na svu državnu pomoć i potpore. Mnoge velike tvrtke u Hrvatskoj raspale su se dijelom i iz tog razloga, a i naše zdravstvo kontinuirano stvara gubitke. No, ekonomija nam ipak nije propala, niti će propasti, jer razvio se usporedno i njezin puno zdraviji dio, koji ne ovisi o državi, već o izvozu, inozemnim turistima te našim sve brojnijim iseljenicima koji šalju novac nazad u Hrvatsku. Ni zdravstvo nam neće propasti čak i ako se neke bolnice uruše od neodržavanja, jer već se razvio sasvim solidan privatni zdravstveni sustav u Hrvatskoj, koji će postajati sve važniji, pogotovo kroz partnerstvo s državom gdjegod je to moguće, i koje zapravo treba i poticati. Gledajući kroz tu istu prizmu znanost i obrazovanje u Hrvatskoj, zahvaljujući svjetskim rang-listama poput QS-a, Times Higher Educationa ili one šangajske, sada je već i velikoj većini građana Hrvatske postalo jasno da su sve državne obrazovne ustanove, na žalost, u kontinuiranom opadanju kvalitete već barem 20 godina. No, privatnih osnovnih i srednjih škola sve je više. A sada se, polako, već pojavljuju i prva privatna sveučilišta, koja će sva vrlo dobro raditi. Pametni i poduzetni ljudi u raznim sektorima prepoznali su priliku i naučili sada već preživjeti i sami, unatoč svim birokratskim komplikacijama koje često više štete razvoju nego što mu pomažu. Novi će poduzetnički, zdravstveni i obrazovni sustavi, izgrađeni na privatnoj inicijativi, polako zamjenjivati nekonkurentne državne sustave. Uz to, privatne će inicijative i javno-privatna partnerstva u znanosti i obrazovanju polako povući iz pomalo anakronih državnih modela i one preostale kvalitetne i motivirane ljude koji su još uvijek u Hrvatskoj. Naučio sam, radeći u zemljama znatno problematičnijima od Hrvatske, da je najčešće znatno bolje usmjeriti snage na stvaranje zakonskih okvira za građenje novih, boljih i neopterećenih sustava, nego trošiti vrijeme i energiju na nerealne reforme onoga što već danas pripada povijesti i ne može se spasiti.

Tko su suradnici, odnosno predavači i na koji ste ih način odabrali?

Pregovaramo s najpoznatijim hrvatskim znanstvenicima i stručnjacima u inozemstvu, kao i onima u Hrvatskoj, koji su se višestruko dokazali u raznim područjima i ostvarili međunarodnu konkurentnost u europskim i svjetskim razmjerima. Želimo biti prepoznati kao mjesto gdje će se razgovarati samo o 21. stoljeću i najnovijim znanjima i tehnologijama koje je ono donijelo. O njima će podučavati ljudi podrijetlom iz Hrvatske, koji su u tome trenutačno najbolji. VERN je odličan izbor jer je, zahvaljujući svojoj poziciji u privatnom sektoru, uvijek prednjačio u inovativnim nastavnim metodama.

Jeste li imali uzor pri formiranju studija?

Da, tzv. masovne otvorene tečajeve na internetu (engl. Massive Open Online Courses – MOOCs), koje su građanima cijelog svijeta omogućila i stavila na raspolaganje vodeća svjetska sveučilišta. Nedavno je na društvenim mrežama postao prilično popularan i jedan takav tečaj koji sam osobno razvio na Sveučilištu u Edinburghu, a zove se “Preživljenje: Priča o globalnom zdravlju” (Survival: The Story of Global Health). Na platformama na internetu gdje se ovi tečajevi danas nude, poput Coursere, jasno se vidi koji su tečajevi najtraženiji. Stoga smo i mi odlučili najprije definirati teme koje su najpotrebnije i najpopularnije, a tek onda se upustili u potragu za osobama koje bi o svakoj temi mogle osmisliti i održati najkvalitetniji mogući jednotjedni tečaj. U znanosti će to, naravno, biti istraživačke metode, analize velikih baza podataka pa umjetna inteligencija, strojno učenje, genomika, proteomika, neuroznanosti, kompjutorsko programiranje, pojedine grane fizike i kemije. No, uz to želimo nuditi i tečajeve o osobnim financijama, marketingu putem socijalnih mreža, pokretanju startup kompanija, komunikologiji, i zapravo nemamo uopće nikakvih ograničenja u odabiru tema. Za svako znanje ili vještinu koji se pokažu stvarnom novošću i potrebom u 21. stoljeću nastojat ćemo razviti tečaj i naći vrhunskog predavača, a tržište i interes studenata odlučit će može li tečaj opstati u ponudi.

Kako osoba može pristupiti tom novom studiju?

Zamisao je da škola cjeloživotnog učenja bude otvorena doslovno svima, kako već rekoh – praktički za stare od 9 do 99 godina. Dovoljan je samo osobni interes za osobni razvoj i stjecanjem novih znanja iz 21. stoljeća. Naravno, tečajevi će biti ograničeni na malen broj polaznika, kako bi se svakome moglo posvetiti dovoljno pažnje. Cijena školarine svim bi se polaznicima trebala u konačnici višestruko isplatiti na tržištu rada, pogotovo planiraju li odlazak u inozemstvo. Tamo potvrde o uspješnom završetku takvih tečajeva često znače razliku između bolje i lošije plaćenog posla, a vjerujem da će to sve češće biti slučaj i u privatnom sektoru u Hrvatskoj.

Kome je namijenjen ovakav oblik školovanja?

Nitko se iz njega ne bi trebao osjećati isključenim. Ako radite u Hrvatskoj za neku ozbiljnu stranu tvrtku, a vaši kolege na sastancima sve češće spominju mašinsko učenje ili kriptovalute, dođite na tečaj i naučite sve od tome u pet dana od naših vodećih ljudi u svijetu. Ako se spremate iseliti iz Hrvatske u potrazi za boljim poslom i životnim uvjetima, a smatrate da ćete vjerojatno raditi s velikim bazama podataka, vrijedilo bi imati znanje o tome, kao i potvrdu o završenom tečaju. Ako već radite u inozemstvu, a vidite mogućnost napredovanja, no nedostaje vam neko novo znanje ili vještina, ili se jednostavno ne osjećate dovoljno administrativno i financijski pismenima da biste pokrenuli vlastitu kompaniju, dođite i naučite nešto o tome. Ako nemate osjećaj da vas edukacija stečena do danas čini dovoljno konkurentnima na tržištu rada, doškolujte se. Čak i ako ste se umirovili nakon rada u struci, a uvijek vas je zanimala astrofizika ili genetika, možete se educirati i doznati gdje je danas granica ljudskog znanja u tom području.

Zašto mislite da ovakav oblik edukacije kao i digitalno obrazovanje u nas još nisu zaživjeli?

Kod nas se tranzicija u moderno društvo događa jako sporo, ali ipak se događa jer riječ je o promjenama koje su praktički nezaustavljive u današnjem svijetu. Naša zemlja ima velik broj kulturno-povijesnih specifičnosti i s time povezanih problema, ali ja sam optimist kada je riječ o dugoročnoj perspektivi Hrvatske. Vjerujem da će biti sve više privatnih inicijativa kojima će se ljudi sve bolje obrazovati te zatim okrenuti poduzetništvu i polako dovršiti tranziciju Hrvatske u moderno društvo 21. stoljeća, temeljeno na znanju i tehnologiji. Za to već sada postoji niz sjajnih primjera, koji svojim uspjehom pokazuju put i drugima, a vjerujem da će njihov broj s vremenom nastaviti rasti.