Možemo se pohvaliti da imamo sjajnih uspjeha u znanosti te da smo na svjetskoj razini zastupljeni s 15-ak doista vrhunskih znanstvenika. S obzirom na to da današnji znanstvenik mora imati zahtjevnu karijeru, to je velik pothvat. Takva je karijera prof. dr. sc. Igora Rudana. Naš znanstvenik ove je godine, kao prvi Hrvat nakon Ruđera Boškovića, primljen u redovno članstvo Kraljevskog društva Britanske akademije znanosti. Ponajviše je to, kao i sam odlazak u Edinburgh, zaslužio projektom kojim je, zajedno s kolegom sa Sveučilišta u Edinburghu i američkim znanstvenicima, uspio znatno pridonijeti smanjenju smrtnosti djece u svijetu. Njihova su istraživanja pokazala da malarija, tuberkuloza i AIDS nisu glavni uzročnici smrtnosti djece, već upala pluća i proljev, a za njima smrtnost pri porođaju. Rijetki su njegovi posjeti Zagrebu i Hrvatskoj. Ovom smo prilikom s njim razgovarali u pauzi jubilarnog 20. kongresa Europskog antropološkog društva, događaja koji je okupio vodeće znanstvenike iz područja koja se izravno tiču čovjeka i čovječanstva. Podrazumijeva se da je dr. Rudan među njima imao posebno mjesto. Neobično susretljiv, za nas je odvojio znatan dio vremena iz svojeg rasporeda iako je jedna od najtraženijih osoba prošloga tjedna u Zagrebu.
Kako izgleda život u Edinburghu?
Nije za svakoga! I Edinburgh, a pogotovo Škotska, testirat će vas na različite načine, pogotovo ako dođete iz neke mediteranske sredine. Porijeklom sam s Hvara i nije se lako prilagoditi onoj magli, kiši i vjetru. Međutim, kada imate neki cilj za koji živite i radite i imate ga stalno u svojoj glavi, ne primjećujete pada li vani kiša, za to vas nije briga. Usto sam putovao u velik broj zemalja u razvoju, gdje je uglavnom jako vruće, pa sam se u hladnom Edinburghu mogao aklimatizirati, rashladiti i naspavati. Inače je to prelijep grad. Kada tamo sunce sja, ne vjerujem da ima ljepšeg mjesta na svijetu. Edinburgh tada izgleda kao grad iz bajke. Mislim da se možete zaljubiti u gradove isto kao što se možete zaljubiti u ljude. Ja sam se u Edinburgh zaljubio. Da nije tako, vjerojatno bih već odavno otišao. Mnogi su tamo bili, probali i vratili se, ali ja nekako stalno ostajem. Moram isto tako reći da su Škoti kao ljudi vrlo slični Hrvatima, druželjubivi su, tolerantni, prihvaćaju strance. Nikada se tamo nisam osjećao neugodno zbog toga što sam odnekud došao. Nigdje nisam upoznao tako kvalitetne ljude kao što su Škoti, a mislim da isto vrijedi i za Irce. I Škotska i Irska vrlo su lijepe zemlje i treba ih posjetiti. Nažalost, vrijeme je vrlo loše, hrana nije kao naša. Tek kada odete van, vidite da ima puno stvari u Hrvatskoj koje su jako dobre. Preporučujem svima da se ponekad odmaknu, jer u nas ljudi ono što imaju prečesto uzimaju zdravo za gotovo. A u inozemstvu nije lako, jer mnogo stvari koje u Hrvatskoj imate besplatno vani morate plaćati. Mnogi ljudi tamo rade cijeli život za ono što u Hrvatskoj uzimaju zdravo za gotovo. Vjerujte, ima mnogo gorih mjesta na svijetu pa se pitate zbog čega se to ljudi u Hrvatskoj toliko žale. Teško mi je kolegama predočiti Hrvatsku kao zemlju koja je u problemima jer je svi pamte kao raj na Zemlji.
Supruga radi u Zagrebu?
Radi u Zagrebu kao kardiolog, iznimno podržava i razumije to što ja radim. Kako vidite, moj posao je sličan radu nekakvog astronauta ili nekoga tko radi u podmornici na Arktiku, bilo kome tko je svoj život posvetio onome što radi. Mnogima čije žene za to nemaju razumijevanja veze pucaju. Često je tako i s mojim kolegama u poslu. Teško je sačuvati obitelj i ostati posvećen poslu. Mi s dvoje djece u različitim kombinacijama živimo u Zagrebu i Edinburghu već godinama, svake godine nastojimo unaprijed isplanirati godinu kako bismo se lakše vidjeli.
Vidite li i u djeci znanstveni gen?
U kćeri puno više negoli u sinu. On je doista poseban, ali ima svoju viziju, zanima ga poduzetništvo, pokretanje vlastitog posla, to ga je oduvijek privlačilo. S druge strane, kći je puno više zainteresirana za učenje, puno više propitkuje, ne može joj se ništa sakriti, tako da je ona veći kapacitet za buduću znanstvenicu.
Imate li želju da se vratite?
Da! Ne vjerujem da postoji ijedan hrvatski znanstvenik koji je otišao, a da se ne želi vratiti. Nažalost, kada radite ono što mi radimo, ovisite o infrastrukturi. U Hrvatskoj danas nemamo globalno zdravlje kao utemeljenu disciplinu. To je nešto što sam utemeljio u Splitu zahvaljujući dr. Stipanu Jankoviću, bivšem dekanu Medicinskog fakulteta u Splitu, koji me svojedobno pozvao u Split da to učinim. Tamo je sve što sam pokrenuo preživjelo do danas zahvaljujući mojem prijatelju i suradniku prof. dr. sc. Ozrenu Polašeku. I nisam nikad sasvim otišao, više od 50 mladih hrvatskih znanstvenika doveo sam u Edinburgh i uključio ih u projekte, tamo su kraće ili dulje boravili. Pomogao sam da se odgoji nova generacija hrvatskih znanstvenika u području genetske epidemiologije i osjećam da se među njih uvijek rado vraćam. Ono što me još drži u inozemstvu jest interes za globalno zdravlje, a Hrvatska nije mjesto gdje za to postoji infrastruktura, čak bih rekao da ne postoji ni razumijevanje za takvu vrstu posla u kojem se često putuje. A u nas je još uvijek često bitnije da vas vide na radnom mjestu nego koliko ste napravili ili postigli. No, svakako bih volio vezati svoje ime s nekim hrvatskim sveučilištem u Hrvatskoj pa sam godinama u laganim pregovorima s hrvatskim sveučilištima o formiranju postdiplomskog studija o globalnom zdravlju. Dugoročno se vidim u Hrvatskoj, ali ne još. Jednom kada više ne budem imao snage za ovo što radim, sigurno ću se vratiti, radije negoli da moja obitelj dolazi u Edinburgh.
Što biste preporučili ili popravili u hrvatskoj znanosti?
Osjećam da sam za Hajduk navijao još i prije nego što sam se rodio, još dok sam bio u majčinoj utrobi
Mnogo toga bi trebalo promijeniti. Povukao bih paralelu s nevjerojatnim uspjehom naših u Brazilu. Ljudi moraju shvatiti kako je taj uspjeh bio nevjerojatan i potpuno suprotan svim očekivanjima s obzirom na veličinu naše populacije i ulaganje u sport. Često su to entuzijastični obiteljski projekti, gdje se nekoga u kome je prepoznat talent guralo bez obzira na sve prepreke. Slično bi trebalo biti i u znanosti, prepoznati talente i u njih uložiti sve, uvesti meritokraciju. Ako je to bilo moguće u sportu, nema nikakva razloga to ne napraviti u znanosti. Nije najveći problem naše znanosti da nema dovoljno novca, već je problem da se uvijek misli kako svi moraju dobiti nešto. Ono što se konačno mora napraviti jest reći da ne mogu svi dobiti nešto, nego odrediti kojih je to deset, pedeset ili sto ljudi koji trebaju dobiti sve. Nije problem manjak novca, nego kako se on troši. Isti je problem u svim zemljama u razvoju gdje god bih došao. Podržati treba one koji nešto mogu napraviti, a ne one koji ni s mnogo novca neće napraviti ništa. Na taj način bismo poput olimpijskih medalja mogli svake godine imati i velikih znanstvenih otkrića. Dok god se to ne napravi, naša će znanost životariti, živjeti od pojedinačnih bljeskova koje neće biti moguće ponoviti. Mnogi bi naši uspješni znanstvenici tada ostali u Hrvatskoj, jer vani nije doista lako, ne samo zbog prilagodbe već je i konkurencija postala neopisiva, neusporediva Hrvatskoj.
Jeste li u kontaktu s našim znanstvenicima vani?
Izuzetno cijenim nekoliko naših znanstvenika. To je Paško Rakić koji je vjerojatno najveći naš živući znanstvenik. Bavi se ljudskim mozgom i pravi je pionir u tome, dobitnik nagrade Kavli. On je praktično nobelovac jer se nagrada Kavli dodjeljuje za znanosti kojih u Nobelovo vrijeme nije bilo. Cijenim i Josepha Schlessingera, veliki je fiziolog stanice. Željko Ivezić, naš astronom u Seattleu, jedan je od trolista naših znanstvenika vodećih u svojim područjima. U mlađoj generaciji treba istaknuti molekularne biologe Nenada Bana u Zurichu i Ivana Đikića u Frankfurtu te fizičara Marina Soljačića u Bostonu. Ban je već trebao biti nobelovac, pukom nesrećom i pomalo zastarjelim tumačenjem pravila nagrada mu je izmakla. Ivana Đikića znamo kao vrhunskog i vrijednog znanstvenika koji se bavi biomedicinom. Marin Soljačić radi veličanstvene stvari. Svi su se oni, međutim, probili vlastitim snagama. Uz njih, stvarni svjetski vrh mogla bi doseći još samo nekolicina mlađih znanstvenika. Znači, nema nas tako puno, mogli bismo skrpiti tek jednu dobru znanstvenu jedanaestoricu. Slični su to brojevi kao u nogometu, teško da ovako mala nacija može dati više znanstvenika u jednoj generaciji. Hrvatsku znanstvenu scenu dobro poznajem jer ipak sam desetak godina nakon diplome ostao u Hrvatskoj. Istaknuo bih svojeg strica Pavla Rudana, glavnog tajnika HAZU koji je otac hrvatske i europske antropologije. Vjerujem da bi i u inozemstvu postao akademikom. Istaknuo bih i Gordana Lauca koji mi je oduvijek imponirao jer je pionir u području glikobiologije koja nije mainstream. Ne znam da je netko u tom području otišao tako daleko kao on, siguran sam da će postići velike stvari. Treba spomenuti i sve naše znanstvenike na CERN-u koji su se istaknuli u radu na velikom hadronskom sudaraču.
Imate li slobodnog vremena?
Ovime čime se ja bavim može se baviti samo netko tko ne može zamisliti da radi bilo što drugo. To je posao koji nije zahvalan, može biti i opasan. Mora vas nositi neki poriv. No, ne čini mi se da sam u životu jako teško radio. Kada imate posao koji volite, onda vas to ne troši. I u slobodno vrijeme razmišljat ćete o tome kako nešto čime se tada bavite napraviti boljim. Uz ovakav posao ne trebam hobi, jer moj posao je ujedno moj hobi. Spašavam djecu i trudnice u svijetu od nepotrebnog umiranja, ne treba mi uz to drugih hobija.
Slušate li barem glazbu?
Red Hot Chilli Peppers i Sia od stranaca, Daleka obala od domaćih. Pokušavao sam naučiti i svirati, međutim rano sam shvatio da bih notni glazbeni zapis mogao učiniti logičnijim pa sam note interpretirao svojim znakovljem. No, nikako u tome nisam mogao naći zajednički jezik s majkom, inače pijanisticom, koja nije mogla shvatiti kako ja to sviram, meni je to bilo naprosto udaranje tipki na klaviru u određenom redoslijedu nekom jačinom. Tako da to nije baš dobro završilo, sestra je u tome mnogo bolja.
Navijate li za neki klub?
Osjećam da sam za Hajduk navijao još i prije nego što sam se rodio, još dok sam bio u majčinoj utrobi! Fanatično pratim nogomet, ne idem često na utakmice, ali znam sve rezultate. Da nisam znanstvenik, bio bih možda nogometni trener. Nema puno razlike između vođenja skupine znanstvenika i nogometne momčadi, jako je tu puno sličnosti. I drago mi je da su ti ljudi sada bolje plaćeni, prije ih se podcjenjivalo, a sada je sve jasnije da su oni ti koji čine razliku.
Počinjete s promocijom biomedicine u medijima...
Rezultati biomedicinskih istraživanja trebali bi biti dostupniji općoj javnosti, ali i ljudima koji upravljaju resursima. Živimo u vremenu kada je obilje informacija zatrpalo i svekoliku populaciju i ljude koji odlučuju pa je teško razlučiti što je vjerodostojno, a što nije. Imamo niz znanstvenika u drugim granama koji su znatno pridonijeli popularizaciji svoje znanosti, no u biomedicini toga do sada nismo imali, autoriteta koji trajno obrazuju ukupno stanovništvo. Da ne govorim kakve se dvojbene studije provlače kroz medije. Danas je neka hrana ili tjelovježba dobra, sutra loša, bez ikakve kritičnosti u prezentaciji. Nije onda čudno da ljudi pribjegavaju i nadriliječništvu. Zato se namjeravam prihvatiti masovnih online tečajeva. Mislim da bi sva sveučilišta svijeta koja se bave medicinom to trebala raditi, i to pod svojim zaštitnim znakom kako bi ljudi mogli besplatno naučiti koliko god se može. Radim sada na prvom takvom projektu koji podupire Welcome Trust, a zvat će se Preživljenje: priča o globalnom zdravlju. Prva je epizoda već na YouTubeu, a stavljat ćemo ih i dalje. Tako želimo informirati sve veći broj ljudi o medicini na kvalitetan način. Već smo pokrenuli pregovore s BBC Socialom i Facebook Liveom jer mislim da polako prolazi vrijeme televizije i sve postaje “online”. Iskoristit ćemo rastuću konkurenciju u tom segmentu koja sada treba kvalitetan sadržaj. Nadam se da mi to neće biti jedini takav projekt.
>> Hrvatska znanstvenica dobila 1,5 mil. eura za istraživanje crnih rupa
Imamo sjajne znanstvenike, sjajne učenike koji osvajaju prva svjetska mjesta iz raznih znanosti, sjajne sportaše, sjajne radnike priznate diljem svijeta, sjajne inovatore, prelijepu zemlju s puno resursa i malo stanovnika... Ali, imamo i genijalne političare koji od takvog sjajnog materijala uspiju napraviti jednu od najsiromašnijih zemalja u Europi. To mogu samo vrlo nadareni genijalci, pa bi ih sve trebalo nominirati za Nobelovu nagradu u kategoriji "umijeće upravljanja državom".