Ponekad je dobro nevažnost hrvatske malenkosti staviti u širu sliku kako bismo stekli pravi dojam o tome u kakvom vrtlogu globalnih promjena živimo te koliko smo bahati u svojoj inertnosti i nekompetitivnosti.
Od 1900. do 1980. udio Europe i Amerike u ukupnoj svjetskoj produkciji dobara i usluga iznosio je stabilnih 70-80 posto. Do 2010. pao je na 50 posto. Vratio se zapravo na razinu iz 1860. I vjerojatno će nastaviti padati prema 20-30 posto. Što će se sve dogoditi u ovom stoljeću, kakva je uopće sudbina sve starije i bogatije Europe, hoće li pasti pod dominaciju Azijaca...? Prava je istina da ne znamo odgovore. Ali znamo da se žestina planetarne ekonomske utakmice posebno zaoštrila od početka svjetske financijske krize i da je Hrvatska kao statistička greška na karti međunarodnih trgovinskih tijekova svojom neodlučnom politikom samo doprinijela nekonkurentnosti, odnosno nevažnosti.
Strateški i dugoročno gledano nalazimo se u vrlo nezavidnoj, ali ne i beznadnoj situaciji. Još postoje male šanse da se u roku od 5 do 10 godina iz ekonomskog zombija prometnemo u vitalnog natjecatelja.
Za tako nešto vlasti trebaju vući jednostavne i zdravorazumske poteze. Na nužnost fiskalne konsolidacije više uopće ne treba trošiti slova. Tu nema drugog i trećeg ili nekog n-tog smjera. Ako netko tko je na vlasti to nije shvatio, nema nam pomoći. Ipak, ponudit ćemo vlastima savjet kako premostiti mutnu rijeku vlastita nerazumijevanja potreba i interesa građana Republike Hrvatske: političari trebaju shvatiti da oni nisu, kao što voli reći Milanović, politički poduzetnici kojima je glavni cilj dobiti izbore. Dolaskom na vlast ti politički poduzetnici trebaju postati službenici javnog servisa koji treba zadovoljiti dugoročne interese građana. Neovisno o ideologijama, ciljeve i zadatke, kad je u pitanju rad za dugoročne interese građana, zapravo nije teško definirati.
Dovoljno je za početak o građanima razmišljati kao o dobnim kohortama, ali ne kao o sivim i bezličnim masama, nego kao o živim ljudima, pojedincima sa svim svojim manama, slabostima, ali i potencijalima. Primjerice, ljudi na vlasti trebaju dobro znati tko su to millenialsi (tzv. generacija Y rođena od 1980. do 2000.); kakav im je sustav vrijednosti i prosječno opće znanje, koji su im ključni egzistencijalni problemi, kakve su im ekonomske i socijalne perspektive. Mućnu li samo malo glavom, našim će političarima vrlo brzo postati jasno što, recimo, trebaju promijeniti u obrazovnom sustavu i politici zapošljavanja da naši millenialsi ne ostanu samo dio goleme horde mladih i nezaposlenih na jugu Europe.
Isto vrijedi i za suprotni pol dobnih kohorti – za baby boomere (1945.-1965.) i starije. Oni postaju brojčano i imovinski dominantna skupina društva koja se uopće ne prilagođava toj činjenici jer njegovi političari u zrelosti i starosti vide samo opasnost, a ne i šansu. Oni ne razumiju ni proces starenja ni što znači biti zreli pojedinac pa, naravno, ni ne znaju što poduzeti, iako su možda svjesni da je najopasnije ne činiti ništa.
Lako je gledati starije kao budući teret društva, umjesto da ih se potakne u inherentnoj sklonosti tranziciji; promjenama i učenju koji se, prema psihijatrijskim istraživanjima, počinju javljati još u ranim četrdesetima. Ako znamo da je mozak starijih jednostavno više vidio, čuo i naučio, ako znamo da se čak i u plasticitetu mozga starijih – gustoći neurona i njihovoj boljoj povezanosti sinapsama, odnosno dendridima – vidi razlika potencijala starijih naspram mladih, onda zaista treba imati sustav u kojem se koriste prednosti nagomilanog znanja, boljeg povezivanja lijeve i desne polovice mozga; mudrosti, iskustva, stečenih socijalnih vještina...
Možda mladi brže rješavaju složene matematičke zadatke i općenito imaju kraće vrijeme reakcije te bolju kratkoročnu “radnu” memoriju, ali to ne znači da će biti kreativniji ili snalažljiviji od starijih. Treba, dakle, povući poteze koji će radno stanovništvo – od 18. do 65. ili 70. – složiti logično, prema potrebama ekonomije i mogućnostima pojedinaca. Treba omogućiti cjeloživotno učenje i prilagodbe. I ne treba brkati pad intelektualnih sposobnosti prouzročenih bolestima poput mikromoždanih udara, Alzheimerove, depresije... s problemima starijih i starosti. Bolesnima treba sustav pomoći, starijima treba omogućiti da ispune svoje ciljeve.
Ukratko, u glavama naših političara imamo gomile mladih bez perspektive i uz to smo sve starije društvo osuđeno na sve veći broj siromašnih staraca koje će netko trebati uzdržavati. To je zato što ne misle ni o mladima ni o starima kao o ljudima zapravo sposobnima za hrvatsku renesansu pa u svojem neznanju i beznađu nemaju osjećaj urgentnosti i odgovornosti da nešto zaista promijene, naprave nešto logično i ljudski.