Kad je prije gotovo dvadeset godina tadašnji ministar kulture, poznati hrvatski glumac Zlatko Vitez, parafrazirajući Antuna Gustava Matoša, Sabor nazvao kokošinjcem, htio je istaknuti kako se veleuvaženi saborski zastupnici toga doba previše bave sami sobom i „kokodakanjem“, međusobnim svađama i podmetanjem, a premalo pravim problemima koji su u tom trenutku mučili Hrvatsku. Bilo je to u vrijeme, inače, kad se državni vrh bavio pripremama oslobodilačkih operacija „Bljesak“ i „Oluja“, i kako je godinama poslije Vitez objasnio, u kontekstu informacija kojima je raspolagao jako ga je živciralo jalovo trošenje vremena u Saboru.
Digla se na njega tada kuka i motika, te kako može, te što on sebi umišlja da je bolji od njih, te tko mu je dao pravo da tako govori, tražili su i njegovu ministarsku „glavu“… Danas, kad se svijet zahvaljujući internetu i društvenim mrežama pretvorio, među ostalim, i u alternativnu – ili možda i stvarniju od stvarne?! – političku scenu, populisti su redefinirali politiku i sveli je na beskonačan scenski nastup u kojemu najviše pažnje privlače najveći komedijaši. Oni nastupaju i u Saboru, ispred Sabora, kad su sjednice, i kad nisu, ali nastupaju i na YouTubeu, na Facebooku, na Instagramu, na Twitteru… I čine to kad god osjete inspiraciju… Politiku su pretvorili u „reality show“, a demokraciju transformirali u cirkusku predstavu ili, netko će možda reći da je politički korektnije opisati to riječju – „performans“.
Populistički pokreti cvjetaju širom svijeta i ozbiljni se analitičari ozbiljno pitaju u kojoj je mjeri ta transformacija demokracije u „performans“ dovela u pitanje sam model demokracije? Samu ideju efikasnog upravljanja državom? Je li moguće više uopće zamisliti politiku bez „performera“? I kad se to dogodilo Hrvatskoj? Može li u današnjem svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, postojati politika kojom dominira ozbiljnost, a da ne bude označena kao dosadna, unjkava i samim time manje vrijedna? Mogu li političari biti prihvatljivi, poželjni, prihvaćeni i od birača podržani ako nisu „performeri“ koji se uklapaju u cirkusiranje? I kakva je u svemu tome uloga građana, odnosno birača?
Nova zvijezda na nebu
Jesmo li uistinu izgubili potrebu za ozbiljnošću i vjerodostojnošću u političkom djelovanju pa se zadovoljavamo verbalnim mrvicama kojima nas hrane nametljivci?
Za ilustraciju o čemu je riječ spomenimo priču saborskog zastupnika stranke Snaga Gorana Aleksića, koji je svojim javnim djelovanjem, najprije u Udruzi Franak, a potom i u Hrvatskom saboru, utjecao na oblikovanje modela legislativnog obračuna s posljedicama kredita u švicarskim francima koji guše više od 100.000 hrvatskih obitelji. Dakle, svima njima Aleksić je pomogao. Za sve njih on se borio, pregovarao s vladajućima, pritiskao… Svima njima tumačio je kako će najbolje iskoristiti koju zakonsku promjenu. Njegov Facebook-profil priručnik je pun savjeta kako se boriti s bankama… I sve te ljude kojima je svojim djelovanjem pomogao pozvao je da glasuju za listu s kojom je izašao na europske izbore. I od svih njih, dakle više od 100.000 korisnika kredita, te još najmanje toliko članova njihovih obitelji, dobio je 3683 glasa! Nova zvijezda na političkom nebu, bivši sudac Mislav Kolakušić, pak, obećavao je brda i doline, mesijanski predstavio sebe kao viteza križara koji će se obračunati sa svim anomalijama u društvu, i to kao premijer, ministar pravosuđa i ministar unutarnjih poslova u isto vrijeme. I dobio je osam posto glasova i jedan europski mandat.
Aleksićev stvarni doprinos nije nagrađen, iako svi koji od toga imaju koristi očekuju od njega da nastavi i dalje raditi za njih kao što je radio dosad. Kolakušić je, pak, osvojio europski mandat, a da o njemu, odnosno njegovoj politici nitko ne zna ništa, osim da je ostavio sigurno radno mjesto da bi se upustio u borbu za interese naroda, što je PR-ovski izuzetno iskoristivo… i s osam posto kapitala stečenog na euroizborima trijumfalistički kreće na predsjedničke izbore… Netko će reći da Aleksićeva priča s kreditima u „švicarcima“ nema veze s Europskim parlamentom pa ga birači nisu s time ni povezali, ni dali glasove. Baš! Problem s kreditima u „švicarcima“ ima više veze s EU nego Kolakušićeva priča o borbi protiv korupcije u Hrvatskoj. No, to su samo dvije priče koje ilustriraju temu…
Živi zid, najveći populisti i kraljevi političke (tragi)komedije u Hrvatskoj, upravo se valja u vlastitom prljavom rublju boreći se bjesomučno između sebe za taj jedan europski mandat koji su osvojili. Jedan bi išao, drugi ne bi, ali problem je što se svojom ambicijom u zaplet uključila žena prvoga, jer ona bi… I tako, kao piljarice svađaju se i glođu. Među sobom. Pa s medijima, koje doživljavaju valjda kao svoja potrčkala, koja će poslušno prenositi sve njihove verbalne marifetluke i manipulacije, a kad oni to odbiju, „demokrati“ iz Živog zida dignu nosove i s njima u izbornoj noći na nedavnim izborima ne žele komunicirati. Ivan Pernar, kralj hrvatskih populističkih komedijaša, lakonski poručuje medijima da on, eto, može i lagati, a na njima je da utvrde što je istina… O, da, daleko smo odmaknuli od Vitezova „kokošinjca“. Kakva god da je bila politika, odvijala se u sabornici i sličnim objektima. Danas se politika igra na otvorenom terenu, a publika smo svi mi, od nula do 24, sedam dana u tjednu…
Gorivo ne drži motor
Ni velike stranke nisu pošteđene komedijaštva. Sjetimo se samo SDP-ova Gordana Marasa i njegove kampanje za Europski parlament u kojoj je nastupao u liku Jamesa Bonda i biračima dijelio blender i voće!? Sjetimo se još jednog kandidata za Europarlament, ovoga puta Željka Glasnovića iz Neovisnih za Hrvatsku i njegove agresivne prijetnje „jugozomboidima“ s kojima će se obračunati šakom u glavu… I tako redom. Normalni i pristojni ljudi u politici ne mogu se nositi s ovakvim stilovima, jer ne žele lagati, ne žele biti agresivni, ne žele podmetati…
Komunikacijska stručnjakinja Andreja Pavlović izvor problema prepoznaje u nekonsolidiranoj demokraciji, koja se, među ostalim, vidi i u tome što je Hrvatska ulaskom u EU preuzela pravni okvir, ali ne i vrijednosti EU, što se vidi i u potpunom izostanku samokritičnosti. Na djelu je, kaže, već dugo i „celebritizacija“ medija zbog čega na važnosti dobivaju ljudi koji u društvu sa stabilnim vrijednosnim kriterijima ne bi mogli postati sveprisutne zvijezde. Njihova kvaliteta obrnuto je proporcionalna zastupljenosti u medijima, odnosno više su u medijima nego što su svojim djelovanjem i doprinosom društvu zaslužili.
– U politici se puno više razmišlja o scenskom nastupu i smatra se da što je atraktivniji, to će privući veći broj birača. Pri čemu tzv. atraktivnost i kvaliteta politike često ne idu ukorak – kaže Andreja Pavlović. Poslije svakog rata u društvu, općenito govoreći, jačaju konzervativne tendencije, pa je tako i u Hrvatskoj. No, socijaldemokratske i liberalne opcije koje bi trebale utjecati na oblikovanje otvorenog društva ne daju prave odgovore na konzervativizam i populizam.
– No, populizam ne bi mogao postojati bez birača. Političari koji svoje djelovanje svode na komediju ne bi to radili da to ne prolazi. I građani su uhvaćeni u klijentelističku mrežu pa glasujući za ljude opterećene istragama i kaznenim prijavama šalju poruku da im je sve to prihvatljivo jer i oni očekuju da će im se to na kraju isplatiti, da će dobiti neku poziciju, posao, zbrinuti obitelj, osigurati neku beneficiju… Dok god birači u velikom broju budu tako birali, a drugi ostajali kod kuće na dan izbora, Hrvatska će ostati zaleđena država – zaključuje A. Pavlović.
Sociolog Renato Matić, pak, prepoznaje kao problem to što je previše političara tijekom protekla gotovo tri desetljeća glumilo ozbiljnost.
– Navukli bi na lice ozbiljan izraz i izgovarali besmislice, laži, prijetnje... Uz ozbiljno držanje prodavali su neodgovornu i opasnu politiku, pa u konačnici i nije čudno što je takvu „ozbiljnost“, a zapravo neodgovornost i bezobzirnost, zamijenila komedijaška besmislenost – kaže Matić. No, odgovornim političarima, smatra, ne treba „cirkusiranje“, a to su pokazali i nedavni europski izbori, na kojima su oni koje su birači prepoznali po kvaliteti dobili glasove, a da nisu morali glumatati, nagrađivati, vrijeđati, prijetiti šakama…
Godinama se taložilo razočaranje hrvatskih birača u velike stranke. Na kraju su se iz razočaranja izrodili pobunjenički diskursi, a na tome se vrelu dosad napilo nekoliko stranaka – od Hrvatskih laburista, ORaH-a, Mosta, Živog zida do Suverenista i Mislava Kolakušića… No, vidi se također da to gorivo ne drži motor predugo upaljenim jer se, primjećuje Renato Matić, birači brzo razočaraju izostankom konkretnijih političkih rezultata i svojim favoritima ubrzo uskraćuju podršku. Zvijezde tamne brže nego što je trebalo da zasjaje, kaže Matić.
Politolog Berto Šalaj krivce za rast populizma i pojavu političkog spektakla vidi u tzv. ozbiljnim političkim strankama koje ne uspijevaju ponuditi politike koje će građani prihvatiti i podržati. Nije to slučaj samo u Hrvatskoj, to se događa svuda u svijetu, pa je i Donald Trump, predsjednik SAD-a, najjače svjetske političke sile, populist bez premca. U Ukrajini je, pak, u travnju za predsjednika države izabran Volodimir Zelenski, profesionalni komedijaš, odnosno, glumac komičar koji je u televizijskoj seriji „Sluga naroda“ glumio – predsjednika države. Birači su ga izabrali kao protutežu dotadašnjem predsjedniku Porošenku, odnosno kao protutežu uobičajenom profilu političara koji ne nude ništa novo i konstruktivno.
– Svuda u svijetu građani su nezadovoljni političarima, a političke stranke iz tzv. mainstreama nemaju odgovor na to. Zato se parlamentarna demokracija globalno nalazi u krizi, a iz krize izrastaju razni pokreti i pojedinci koji su spretni u privlačenju medija. Odgovornost je opet na velikim strankama. One moraju isporučiti građanima kvalitetnu vladavinu, razvoj, stabilnost i sigurnost. Bez toga će pojave o kojima razgovaramo jačati i eskalirati. Hrvatski su građani poručili velikim strankama: „Ne želimo vas više ovakve kakvi ste i spremni smo dati glas bilo kome tko će vas poljuljati na tronu vaše samodopadnosti…“ Čak i nije problem u tome da neki „klaun“ dobije neočekivani postotak, nego što će biti ako dođe na vlast, jer o takvima se obično gotovo ništa suvislo ne zna… Kad su institucije stabilne kao u Americi, onda sud ograničava Trumpovu političku nepromišljenost. Gdje to nije tako, dakle gdje nema čvrstih institucija, društvo lako može otklizati u autoritarnost, pa onda imamo Rusiju, Tursku… – promišlja Šalaj.
Srednji prst elitama
Populistima ne treba politički program razrađen do detalja, jer oni igraju na emocije i zasićenost ljudi političarima koji nisu ispunili ni njihova očekivanja ni svoja obećanja. Za ilustraciju, Šalaj navodi primjer Beppe Grilla, osnivača talijanskog populističkog Pokreta 5 zvijezda, koji je svojedobno birače pozvao da „glasovanjem za 5 zvijezda pokažu srednji prst političkim elitama“. Njegov i uspjeh Pokreta 5 zvijezda temeljio se na tome što su razočaranim građanima ponudili ventil kroz koji će izbaciti svoje frustracije… U Hrvatskoj, kaže, imamo niz populističkih primjera, ali još uvijek nismo vidjeli jednog snažnog i vještog političara kojega bi mediji prepoznali kao figuru koju vrijedi podržati i promovirati. Kad bi se tako nešto dogodilo, odnosno kad bi se takva figura pojavila, uz potporu medija u tu bi košaru stiglo puno više glasova nego u trenutačnoj epizodi s Mislavom Kolakušićem. U tom će svjetlu, kaže, biti zanimljivo gledati kakav će prijam i potporu imati Miroslav Škoro ako se uistinu kandidira na predsjedničkim izborima.
Glavni krivci su prodani "mediji, to je predvidio i A.G. Matos!