Nije sve tako beznadno s našim političarima kao što nam se čini u ova predizborna vremena kad svjedočimo koliko su inventivni u kršenju etičkih normi. Uostalom, da nije etičkih principa možda još ne bismo imali izvanredne izbore.
Neki su pomaci ipak učinjeni, premda se javni resursi i utjecaj još uvijek koriste kako bi se od poreznih obveznika, treba bez okolišanja reći, napravilo budale koje će glasati za onoga tko ih zapravo potkrada.
I onda su mnogi, iako svjesni da je riječ o korištenju nedopuštenih “stimulativnih sredstava”, spremni zažmiriti i tješiti se kako nitko nije savršen, pogotovo ne u društvu u kojem moralne vrijednosti nisu na cijeni.
Ili u još gorem slučaju, spremni su to pripisati snalažljivosti ili sposobnosti. Pogotovo kad se to stopi i s interesima zbog kojih između nemoralnih “naših” i moralnih “njihovih” nemamo dvojbi. I onda kao rezultat naravno da imamo moralni kaos.
Tomu pridonosi i izborni sustav koji baš i ne nudi alternativu nego mogućnost sankcioniranja nemoralnih ili favoriziranja moralnih svodi na jedan preferencijalni glas i upuštanje u izborni rizik s “trećom” opcijom.
Dakle, pregršt je izgovora za kršenje pravila koji čine naš moralni integritet i političari stoga mogu manje ili više koristiti tu sistemsku slabost.
No, iako smo daleko od toga da bi i kod nas, kao nedavno u Švedskoj, netko odstupio s dužnosti zbog “samo” dvije čaše vina, ipak se može reći kako etike u politici ima više nego što je nekoć bilo.
Unatoč tomu što je za shvaćanje morala kod nekih dovoljan spomen Branimira Glavaša, optuženog za ratni zločin, ili još nepotvrđenih optužbi protiv zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića u aferi Agram. Glavaš je lani bio i nepravomoćno osuđen, pa je unatoč tomu izabran za saborskog zastupnika.
Tek osuda za kaznena djela za koja se njih tereti ili osuda na najmanje šest mjeseci zatvora onemogućila bi ih da se kandidiraju.
U svim drugim slučajevima, bez obzira na teret optužbe, kandidati mogu sebe i svoju opciju prepustiti političkom riziku prepuštajući svoju sudbinu demokratskoj volji birača na kojima je da izreknu i etički sud. Sve je na osjećaju osobne i stranačke odgovornosti i moralnog integriteta, te procjeni etičkih zahtjeva.
Tako je zadarski gradonačelnik Božidar Kalmeta (HDZ) odustao od kandidature tvrdeći da optužnica nema veze s tom njegovom odlukom.
– Nevin sam dok mi se ne dokaže suprotno, a siguran sam da će se moja nevinost i potvrditi. Ista je ta neosnovana optužnica postojala i prije osam mjeseci – rekao je Kalmeta za Nacional ističući da je lani na parlamentarnim izborima dobio ogroman broj preferencijalnih glasova. Njegov je slučaj za velike riječi još lani iskoristila SDP-ovka Sabina Glasovac:
– Pred Kalmetom je pravna bitka, a pred Zadrom, nadam se, budućnost u kojoj grad više neće biti talac lika i djela i nesigurne sudbine gradonačelnika. Smatram da bi Kalmeta trebao dati ostavku jer bi to bilo najbolje za građane Zadra budući da jedino to može omogućiti normalno funkcioniranje gradske uprave – govorila je Glasovac, ali ni ona, kao ni SDP, takve želje nije imala i za Vukovar kad je tamo bio optužen gradonačelnik Željko Sabo.
Štoviše, kad su ponovljeni izbori, vukovarski SDP još je i podržao Sabinu novu kandidaturu. Unatoč optužbi za političku korupciju i postojanju snimke o pokušaju potkupljivanja HDZ-ove gradske vijećnice! U nedavnoj debati na HTV-u predsjednik SDP-a Zoran Milanović uvjeravao je javnost kako Andrej Plenković nema autoriteta u HDZ-u jer nije u stanju zbog optužbe USKOK-a izbaciti Kalmetu iz HDZ-a.
A “autoritativni” Milanović Sabu nije izbacio iz SDP-a ni nakon što je bio pravomoćno osuđen, već je on sam izišao pa se u SDP vratio još kao osuđenik nakon izdržanog zatvorskog dijela kazne, dok je još bio uvjetno osuđen za političku korupciju. Isto tako za HNS ni nepravomoćna zatvorska osuda Srećka Ferenčaka u aferi Nanbudo nije bila razlog da ga smijene s pozicije glavnog tajnika stranke, a kamoli da ga izbace.
HNS-ovac Andro Vlahušić uvjetno je osuđen jer je kao gradonačelnik Dubrovnika dao pozajmicu od milijun kuna iz gradskog proračuna svome koalicijskom partneru i nije odstupio s dužnosti.
SDP je bio nedosljedan i u slučaju županice Marine Lovrić-Merzel koji je uslijedio nakon slučaja prvog potpredsjednika Milanovićeve Vlade Radimira Čačića (tada HNS), čiju je tešku moralnu poziciju dok mu se u Mađarskoj sudilo za prometnu nesreću s dvoje mrtvih, Milanović grčevito branio.
Stoga se ni s Lovrić-Merzel nisu mogli odmah adekvatno moralno obračunati, to više što se i ona sama pozivala na presumpciju nevinosti. Tek kad je nakon objave novih koruptivnih optužbi, što je učinio Željko Žužić, situacija postala nepodnošljiva u obrani stranačkog digniteta, izbacili su je iz SDP-a.
U slučaju Sabe to nisu imali snage učiniti. Štoviše, Milanović ga je neprimjereno štitio pokušavajući naštetiti autoritetu DORH-a i sudbene vlasti. I tako je jedan etički problem vukao drugi i umjesto da SDP postavi moralne standarde u politici, izolirajući tako optuženi HDZ i njegove optuženike, oni za to nisu smogli snage nego su političkom moralu pretpostavili neke druge interese.
Stoga, bez obzira na kasniju težinu pozicije u kojoj se našao zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, zahtjevi naglo moralno probuđenih SDP-ovaca za njegovo smjenjivanje bili su posve nevjerodostojni.
S druge strane, HDZ opterećen brojnim optužbama i nedosljednim pristupom nikad nije mogao kapitalizirati moralne postupke nekih svojih pojedinaca, ili terete političkih protivnika, kao recimo sada teret optužbi protiv HSS-ovca Stipe Gabrića Jamba, za kojeg su esdepeovci uzgred uzalud govorili da ne smije biti na izbornoj listi.
Recimo, potpredsjednik vlade Damir Polančec odstupio je s dužnosti već u ranoj fazi svojih afera na što je Financial Times, kako je prenio Lider, pisao: “Njegova ostavka može ojačati kredibilitet Hrvatske u pristupnim pregovorima s EU, koji ovisi o iskorjenjivanju raširene političke i ekonomske korupcije”.
Polančec je nedavno oslobođen u aferi Podravka. Bivši ministar obrane Berislav Rončević je u vrijeme pristupanja EU bio prvi dužnosnik koji je zbog sumnje u korupciju u aferi Kamioni bio podvrgnut tzv. državnoodvjetničkoj istrazi, da bi preklani bio pravomoćno oslobođen.
Kad se raspravljalo o njegovoj ostavci iz moralnih razloga, HNS-ovac Goran Beus Richembergh je ustvrdio: “Budemo li se oslanjali na moral i budu li moral, ne daj Bože, procjenjivali političari koji se na ovaj način bave prljavštinama, nećemo daleko dospjeti.
Svi oni vrište da su moralni, ali kako kaže šala – niste još nikoga mogli sresti u zatvoru tko za sebe nije tvrdio da je nevin. Treba uspostaviti jasne kriterije i jasna pravila igre, pa neka netko tada vrišti koliko god hoće da je moralan, ali ako je u situaciji gdje je u sukobu sa zakonom, gdje je pod progonom ili gdje ima zapriječenu visoku kaznu, ne može funkcionirati kao saborski zastupnik, prenio je Tportal Richemberghove riječi kojima je Vrhovni sud očito dao sasvim drukčije značenje.
Ali i sami HNS-ovci jer istodobno, ako je taj koji vrišti o svojoj moralnosti iz HNS-a, on onda može biti gradonačelnik Dubrovnika. Premda sada ispada da je Rončević bio u pravu što nije dao ostavku, upravo je njegov slučaj primjer kad treba istaknuti da čin ostavke nije priznanje krivnje nego je naglasak na dignitetu i vjerodostojnosti funkcije koju se štiti od tereta suđenja te manje ili veće vjerojatnosti da je počinjeno kazneno djelo.
Prepuštanje moralne ocjene demokratskoj volji birača pokazalo je da kaznenopravni teret nije smetnja, što govori o osviještenosti birača, ali i o (ne)povjerenju u državne odvjetnike i sudove, i u konkretne političare.
Iako brzoplet i šlampav iskorak koji je Milanovićeva Vlada napravila ograničavajući kandidaturu osuđenima za samo neka kaznena djela, s time da nisu obuhvatili osuđene za sva teška koruptivna kaznena djela pa ni za seksualne delikte, ipak govori o pomacima do kojih dolazi pod pritiskom medija i javnosti koji su sve senzibiliziraniji pa vide problem i tamo gdje ga nekoć nisu vidjeli.
Sad smo došli na razinu da se uočava problem i u korištenju tajnice i službenog e-maila za potrebe predizborne promidžbe pa nam je predsjednik Hrvatskog sabora akademik Željko Reiner nakon packe Etičkog povjerenstva obećao da se takvo što više neće ponoviti. Povjerenstvo je utvrdilo da je i Milan Bandić prekršio Izborni etički kodeks jer je pozivao medije na izborne aktivnosti, ali i na događanja na kojima bi bio kao gradonačelnik.
No, iz stožera Koalicije za premijera prigovorili su tom zaključku jer je donesen iako “izborni” pozivi nisu slani sa službene adrese kao u slučaju Reiner. Upozorili su i na različit pristup, te nerazmjer u vrijednosti korištenih javnih sredstava.
Jer, kažu, jedno je koristiti e-mail adresu, a drugo službena vozila, vozače i tjelohranitelje kao u slučaju Bože Petrova i Vlahe Orepića da bi izbornu kampanju Mosta započeli iz Prevlake, gdje je lani policija na čelu s SDP-ovcem Rankom Ostojićem zabranila pristup kako bi onemogućili pristup vodstvu HDZ-a.
Povjerenstvo nije moglo utvrditi je li pristup građanima još uvijek zabranjen, ali na fotografijama mostovaca na Prevlaci vide se nedaleko od njih dvije kupačice pa je za pretpostaviti kako je sada svima omogućen pristup, a ne ekskluzivno samo Orepiću i Petrovu.
Povjerenstvo nije našlo da su kršili izborni kodeks jer je riječ o štićenim osobama “kod kojih je često nemoguće izuzeti javne resurse uložene u njihovu sigurnost iz njihova postupanja kao sudionika izbora tijekom izborne promidžbe”.
Što znači da se od njih ne traži niti da plate trošak svoga prijevoza u kampanji makar i obijesno koristili javne resurse. Kao što je to recimo u izbornoj 2003. godini činio Radimir Čačić, ali je tada malo tko u toj političkoj grotesci vidio problem.
Ni prije, a ni poslije nije imao premca u samoreklamerskom rezanju vrpci o trošku poreznih obveznika pa smo tada utvrdili da je u mjesecima uoči izbora koristeći državni vozni park za razvoženje diljem Hrvatske kako bi svečano otvorio ili zatvorio neke javne radove putujući kopnom, zrakom i vodom proveo 22 radna dana na 34 lokacije diljem Hrvatske. Svečano je otvarao čak garažu za jedno navalno vozilo i dva kombija vatrogasnog društva u općini Sveti Ilija kod Varaždina, pa sanaciju cjevovoda u Salima na Dugom otoku, kanalizaciju u Kalima na Ugljanu, saniranu rivu u Veloj Luci na Korčuli.
Ali, birači su u tim općinama pokazali razmjerno skromnu zahvalnost, osim recimo u Sračincu gdje je otvorio teniske terene... No, HNS je te godine išao samostalno na izbore i bili su treća stranka s deset mandata pa je rezanje vrpci možda i dalo rezultata. U svakom slučaju, samopromoviranje o trošku poreznih obveznika nije bilo sankcionirano.
I Željko Kerum je uoči posljednjih lokalnih izbora dizao spomenike dr. Franji Tuđmanu i desetmetarski križ na Marjanu, odakle je i lani započeo parlamentarnu kampanju, ali mu to Splićani nisu honorirali, a i lani je njegova lista doživjela fijasko u 9. izbornoj jedinici dobivši najmanje, samo 695 glasova. Vrlo je tanka i osjetljiva granica između neumjerene samohvale i prihvatljivog podsjećanja birača na ono što je učinjeno.
Gordan Maras se lani uoči kampanje hvalio učinjenim koristeći logistiku o trošku ministarstva. Ali, Etičko povjerenstvo ocjenjuje samo događaje u tijeku kampanje. Sada su etički neprihvatljivim ocijenili što Milanović i Furio Radin šalju građanima personalizirana pisma kršeći pravo građana na zaštitu osobnih podataka bez obzira na to jesu li do podataka došli nezakonito ili zakonito ali s drugom namjenom.
Milanoviću se mora priznati da je prekinuo običaj presijecanja vrpci, ali još uvijek ima onih koji vjeruju da su birači naivni i da od toga imaju više koristi nego štete, tako da ćemo i za trajanja ove kampanje svjedočiti građevinskim predstavama političkih neimara koji si takvo što, poput zagrebačkog gradonačelnika, mogu priuštiti u borbi za nacionalne pozicije.
Takvo je tumačenje i dodjele stana od grada Zadra u režiji Božidara Kalmete zlatnim jedriličarima iz Rija, jer se to moglo i prije realizirati u povodu drugih odličja, a ne baš sad pred izbore kad HDZ-ova lista od toga može imati samo koristi jer u aktualnoj sportskoj euforiji tek će rijetki moralizirati o predizbornom raspolaganju gradskim sredstvima.
Jednako je tanka granica između socijalne osjetljivosti i populističke kupnje glasova birača bez obzira na motive. Tako je i na ovim izborima Bandić opet ponudio biračima da ocijene njegovu političku kulturu i moral s obzirom na njegove prijedloge Gradskoj skupštini da se novcem Zagrepčana financiraju udžbenici svoj romskoj djeci u Hrvatskoj i svim učenicima u Petrinji, a ima toga još.
Premda je Bandić i na prijašnjim izborima donacijama privlačio pozornost birača, rezultati su dosad bili skromni, iako je osvojivši 73,55 posto glasova svoje liste lani osvojio od svih najveći postotak glasova jedne liste.
Tko zna kako bi Hrvatska raste prošla na lanjskim parlamentarnim izborima da socijalno neselektivnim, a možda i neustavnim rješenjem za švicarski franak, od kojeg su i najbogatiji pa i špekulanti imali koristi, nije o trošku svih poreznih obveznika kupovala glasove građana opterećenih bankarskim kreditima u švicarskim francima, te da nije podijelila božićnice umirovljenicima. Da su to učinili i prijašnjih godina, ne bi bilo ništa sporno, ali zadnje je božićnice umirovljenicima isplatio Ivo Sanader 2007., također pred izbore.
Dodajmo tomu da je i Vlada Jadranke Kosor pred izbore 2011. darivala umirovljenike unošenjem dodatka na mirovinu u sastavni dio mirovine, što je HSU tražio još od 2007. pa je stoga Silvano Hrelja to s razlogom nazvao kupnjom umirovljeničkih glasova. A pogodite tko je lani predložio da se isplatom božićnica uoči izbora, kako bi Hrelja rekao, kupe glasovi umirovljenika – naravno HSU na čelu s Hreljom!
Dakako, u samim temeljima priče o političkoj etici je i priča o etici u medijima, što je posebna priča o kojoj uvelike ovise svi etički usponi i padovi političara. I ova kampanja, a potom i izbori dat će nam odgovor i o stanju političke kulture u Hrvata.
>> Preživljavanje političke krize: Bez prave Vlade smo godinu dana, a BDP raste gotovo 3%