Za političke klike ona je oko Velikog brata, ona je poput kakvog novovjekog konkvistadora, ma gora od španjolskog inkvizitora, utjerivača dugova i HTV-ova inkasatora zajedno u jednom tijelu koje ih progoni na ugodnim, u pravilu visokim pozicijama.
Kako se bliži 11. veljače, datum kada istječe mandat Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa i njegovoj šefici Daliji Orešković, trljaju se ruke i broje dani do odlaska “crne Dalije”, crnje da biti ne može. Eto prilike da je se za vazda riješe ministri, gradonačelnici, župani, predsjednici svega i svačega, pa i države, i svi oni koji su se bezuspješno trudili da joj pronađu kakav krimen, a jedini koji su joj pronašli, a posljednjih godina svojski su se trudili, jest onaj da je ozbiljno shvatila svoj posao. I, zaista, politika se Dalije Orešković boji kao crnoga vraga, s razlogom. Već sa svojim prvim potezima pokazala je da nema nedodirljivih – i zato oni žele dodirnuti nju, ili pak malo više od toga. Tijekom pet godina mandata “rešetala” je s lijeva na desno, a one koji su je optuživali da je Milanovićev kadar ušutkala je kada se na udaru njezina ognja i mača našao i sam Milanović, tada još premijer, koji je nekoliko puta bio tema sjednice njezina Povjerenstva. Kaznu je hladno odrezala i bivšoj SDP-ovoj županici Marini Lovrić Merzel, opetovano, dograbila se i bivšeg Milanovićeva ministra zdravlja Siniše Varge, kao i Andreje Zlatar Violić.
Na nišanu joj se svojedobno našao i čelnik Mosta Božo Petrov, kao i Željko Kerum, ili pak Milan Bandić, bez razlike. Opalila je i po Stipi Petrini koji je Daliju Orešković zbog odluke Povjerenstva prijavio USKOK-u. Zamjerila se mnogima, među njima i predsjednik Sabora Gordan Jandroković koji je optužio Povjerenstvo da “želi preuzeti ovlasti koje mu ne pripadaju” i onemogućiti svako “ozbiljno bavljenje politikom”. Vršljala je i po Pantovčaku, otkamo joj je predsjednica Grabar-Kitarović poručila da je “ušla u sferu političkog arbitriranja.” Čini se da je istina ipak nešto drugo, a o njezinu radu najrječitije govore egzaktni podaci.
Povjerenstvo na čelu s Dalijom Orešković donijelo je oko 900 mišljenja kojima je političarima propisala sankcije u ukupnom iznosu od milijun i 700 tisuća kuna. Od 55 slučajeva u kojima su se dužnosnici na odluke Povjerenstva žalili sudu, samo u šest slučajeva te su odluke u cijelosti sudski osporene, sve ostale sud je potvrdio, uključujući i možda najrazvikaniji slučaj, onaj Tomislava Karamarka, čija je žalba ovih dana pravomoćno odbačena. Razumljivo, “crna Dalija” za sve njih je smrt s kosom u ruci koja im disati ne da kada je najljepše, kad su na vlasti, pa i onda kad otamo siđu, o čemu ponešto zna i Ante Kotromanović, kojemu sumnjivi let do Malog Lošinja ni danas ne oprašta. Idućih dana, Sabor bi trebao izabrati novi saziv Povjerenstva.
Mjerodavni se kunu da ga neće eutanazirati, da ga neće snaći sudbina svih ostalih antikorupcijskih tijela u posljednjih desetak godina u Hrvatskoj, ionako pokrenutih nakon pritiska iz EU. Zapravo, eutanazija nije ni nužna, dovoljno je uhljebiti nekog tko kao Dalija Orešković neće udarati po džepu, tamo gdje takve tipove najviše i boli.
Kakvo oduševljavanje jednim klasičnim udbaškim operativnim tijelom za odstrjel. Eto, mene zanima zašto se na dnevnom redu nije našla afera Grizli, odnosno afera u kojem je službena PR agencija jedne političke strukture, konkretno Mosta, dogovarala iznajmljivanje vlastitih ministara kao prostitutki stranoj građevinskoj tvrtki da lobiraju u njenom interesu. Kad smo već kod sukoba interesa, jelte. S druge strane, to smiješno povjerenstvo je presudilo da je Karamarko bio u sukobu interesa, iako se na kraju pokazalo i dokazalo da je Karamarko radio isključivo u nacionalnom interesu, a svi drugi koji su ga progonili, uključivo i samu drugaricu Daliju, su radili protiv nacionalnih interesa. A možda je upravo tu ključ, povjerenstvo osuđuje svakog tko radi za Hrvatsku, a ne za udbaško-antifašističku aristokraciju.