Program razmjene studenata Erasmus jedan je od najpopularnijih programa Europske unije, a političari se mogu ponosno tapšati po ramenu kad giod se spomene. U njemu je sudjelovalo više od tri milijuna studenata, a pretpostavlja se da je čak milijun beba rođeno zbog Erasmusa. Program je otvorio nove vidike, mogućnosti te mnogima iz temelja promijenio život.
Jedna od njih je i 28-godišnja Poljakinja Monika Leśniak kojoj se Hrvatska doslovce uvukla pod kožu za vrijeme Erasmusa.
– Meni je to jako smiješna priča. Jedna kolegica s godine stalno me nagovarala da idemo negdje na Erasmus, a ja nisam bila baš oduševljena tom idejom – priznaje nam 28-godišnjakinja te dodaje: – Ali uspjela me nagovoriti. Poslala sam papire i došla sam uz pomoć Erasmusa u Hrvatsku.
U Hrvatskoj je ostala dulje nego što je planirala. Naime, produljila je svoj boravak za još jedan semestar te je našla sezonski posao na moru. Na kraju se tek nakon 13 mjeseci vratila u Poljsku.
– Kad je prošlo tih 13 mjeseci, odlučila sam da ću se što prije vratiti u Hrvatsku. To sam napravila iduće godine kad sam upisala diplomski studij o turizmu. Došla sam u Hrvatsku kako bih imala više podataka za svoj rad. Jednog dana probudila sam se, još uvijek sam bila u Zagrebu, i rekla sam si: "Nemaš supruga, nemaš djece. Što te drži u Poljskoj? Ostani ovdje i vidi kako će ti ići." I, eto, ovdje sam već pet godina – ponosno nam je ispričala Monika Leśniak.
U Hrvatsku je došla u rujnu 2016. godine. Kaže nam da ju je tada iznenadilo to što je mogla u listopadu otići na Jarun i sunčati se. Napominje kako u Poljskoj u to vrijeme ne možeš izaći iz kuće bez jakne.
– Prva stvar koju sam primijetila jest da jako puno ljudi puši u kafićima, pa čak i na autobusnoj ili tramvajskoj stanici. U Poljskoj postoji zakon prema kojem se to ne smije, pa mi je to bilo čudno. Osoba pokraj mene zapalila je cigaretu, a ja sam je upitala: "Zar se ne bojiš da će ti doći policija?" Odgovorili su mi da je to dopušteno.
Jedna od stvari koje su je iznenadile kad je tek došla, bilo je kašnjenje, čak i od profesora na faksu, Objašnjava to riječima: – Vrijeme je ovdje samo naziv.
– Bez obzira na to je li ponedjeljak ili nedjelja, osam ujutro, popodne ili osam navečer, nema šanse da se nađe prazno mjesto u kafiću na Cvjetnom, u Tkalči ili oko Trga. Ljudi moji, pa i ja želim imati takvu pauzu od posla – priča nam kroz smijeh.
Napominje kako ju je jako iznenadilo koliko ljudi u Hrvatskoj zna mnogo toga o Poljskoj, pogotovo o papi Ivanu Pavlu II.
– To je naš papa, za kojeg vi kažete da je vaš. Jako mi je drago što ga smatrate svojim i što vam je drag. Druga stvar koja me iznenadila jest to što jako puno mladih ljudi zna za naše najpoznatije alkoholno piće – soplicu. Znači, kad god bi netko doznao da sam iz Poljske, odmah je bilo: "Kad ideš doma, donesi bocu da imamo što cugati" – pripovijeda entuzijastično otvoreno pokazujući koliko je sama uspomena na studentske dane zabavlja.
I dok mnogi hrvatski studenti gledaju s visoka na studentske menze, Monika nam otkriva kako su nju oduševile jer tako nešto ne postoji u Poljskoj. Na fakultetima u Poljskoj postoje privatni restorani, no sukladno tome takve su i cijene.
– Kad si na faksu, nemaš vremena kuhati. Menze su spas! – tvrdi mlada Poljakinja.
Zanimalo nas je kako su njezini roditelji prihvatili njezin dolazak u Hrvatsku.
– Kad sam sretno i ponosno došla svojim roditeljima i rekla da sam dobila stipendiju za pola godine studiranja u Zagrebu u Hrvatskoj, rekli su mi: "Pa to je daleko. Tamo su imigranti. To je Balkan." Nisu bili ni zadovoljni ni ponosni – kaže nam Monika.
Njihov dojam malo se poboljšao nakon što su došli s njom u Zagreb i vidjeli grad te su joj rekli da je lijep i da će se snaći.
– Kad sam im rekla da sam našla posao preko ljeta u Rovinju, tad su bili malo i ponosni. Došli su na deset dana ljetovanja u Hrvatsku. Vozili su se od granice s Mađarskom do Istre i mama je bila oduševljena time kako je Hrvatska lijepa zemlja. U Istru je zaljubljena. Rekla je da će u Rovinj dolaziti svake godine – rekla nam je.
– Poslije diplome rekla sam im da se vraćam u Hrvatsku, a oni su odgovorili: "Pa kamo ćeš? Nemoj!" Otada su prošle tri godine. Svaki put kad se dopisujem s njima, uvijek mi odgovaraju: "Kad se vraćaš?", "Tu ti je bolje, tamo si uvijek stranac", "Kakvu ćeš ondje imati penziju?" Nisu baš prihvatili da sam tu i da ovdje radim – objašnjava Monika.
Najveće sličnosti i razlike u životu u Poljskoj i Hrvatskoj
– Kad god me netko pita zašto sam ostala ovdje i što mi se sviđa u Hrvatskoj, uvijek odgovaram da je to hrvatski mentalitet jer Hrvati su jako topli, otvoreni i dragi. Već tjedan dana nakon što sam došla bez znanja jezika, imala sam osjećaj kao da sam doma. Mislim da smo slični, da smo otvoreni za novo i drukčije i ne stavljamo odmah X na to. Pogotovo ako je to druga kultura ili drugi jezik.
Kao primjer navodi da Hrvati tijekom dana idu na kave i druže se s prijateljima, dok Poljaci nakon poslova idu na pivo i da je upravo to jedna od sličnosti između dvaju naroda.
– Kad govorimo o jeziku... Kad sam učila hrvatski, otišla bih na poštu te rekla gospođi na šalteru na hrvatskom kako ne govorim hrvatski i pitala je zna li ona engleski, no ona bi mi govorila da znam hrvatski. "Ali ne znam", odgovorila bih joj. "Polako. Što vam treba?" pitala bi me, a ja bih joj rekla: "Moram ovo pismo – Poljska." "Aha, morate pismo poslati u Poljsku", čula bih odgovor. To mi je pokazalo, iako ne znam jezik i nisam bila dovoljno hrabra koristiti se njime, da su ljudi bili oduševljeni što ipak znam neke bazične riječi i rečenice, pa su me potaknuli da pokušam. Mislim da je tako i u Poljskoj – uvjerena je.
Monka ističe da postoji još jedna specifična karakteristika koja krasi Hrvate.
– Vi posve drukčije gledate na život. Znam da je novac važan i da se bez novca ne može živjeti, ali Hrvati nisu išli u smjeru Njemačke, Francuske, Švedske, zemalja u kojima trče za novcem. "Moram imati auto", "moram imati kuću", "moram imati...", oni su ludi zbog toga što moraju imati sve. Vi ste svjesni da niste na razini njemačke ekonomije, ali ste zadovoljni onim što imate. Na neki način uživate u životu. Ostali ste na drugoj strani Europe. Ne znam je li to zbog povijesti ili zbog toga što imate svoju valutu, ali to mi se sviđa. Poljska koja se nalazi u sredini Europske unije ima s jedne strane Njemačku i Francusku, a odozgora Švedsku... Mislim da smo izgubili sebe jer smo počeli trčati za svim ostalim državama. To mi se baš i ne sviđa – ustvrdila je, no napominje kako u Poljskoj postoji više mogućnosti nego u Hrvatskoj.
– Tamo su veće plaće, a cijene proizvoda iste su ili čak niže. Tu je razlika između nas. Mi smo na malo višoj ekonomskoj razini – objašnjava, no potom dodaje: – Došla sam prije pet godina i ostala. Mislim da to sve govori.
"Sve ovisi o tome imamo li hrabrosti i želju naučiti jezik"
Iako i poljski i hrvatski jezik pripadaju slavenskoj skupini indoeuropskih jezika, pripadaju različitim podskupinama. Zanimalo nas je je li to uopće išta pomoglo 28-godišnjakinji pri učenju jezika. Naime, Moni je jedna od rijetkih sugovornica u serijalu Večernjeg lista "Stranci u Hrvatskoj" koja je tražila da intervju bude baš na hrvatskom jeziku.
– Svi mi kažu da je hrvatski jezik težak. Kad sam došla ovdje, dobila sam priliku naučiti taj jezik. Kad sam dolazila, znala sam da je Hrvatska jaka u turizmu i da ima lijepu obalu, ali plan je bio doći ovdje samo na jedan semestar. Dva mjeseca po dolasku šetala sam gradom i slušajući razgovor prolaznika shvatila sam da vas razumijem. Ne sve, dakako – dodaje.
Tada je odlučila naučiti osnove hrvatskog jezika.
– Ako ću to moći iskoristiti – super. Ako ne, opet O. K. iskustvo je iskustvo. Jezik je jezik i neću ga zaboraviti i uvijek dobro dođe u CV-u ili u nekoj prilici. Upisala sam tečaj jezika i to je bila najbolja odluka. Najbolje što mi se moglo dogoditi jest to što sam išla raditi na more. Nažalost, samo tri mjeseca. Svi su znali da sam strankinja i pokušavali su sa mnom na engleskom, ali rekla sam im da razgovaraju sa mnom na hrvatskom. Sve ovisi o nama i o tome imamo li hrabrosti i želju naučiti jezik i govoriti na njemu – ustvrdila je.
Iako hrvatski ima reputaciju teškog jezika, mlada Poljakinja nije ga takvim doživjela te je upozorila na to da postoje određene sličnosti između njezina materinjeg jezika i hrvatskog, u oba jezika postoje padeži te svršeno i nesvršeno vrijeme.
– Kako radim za hrvatske tvrtke, znaju me pitati jesam li odavde. Ljudi znaju biti jako dragi i prihvate me. Kažu mi da lijepo govorim i da imam slatki naglasak. No, ima i onih kojima se to ne sviđa i koji ne prihvaćaju stranca koji govori hrvatski. U pet godina mogu naučiti gramatiku, ali naglasak dolazi s vremenom – optimističnog je stava Monika.
Priznaje kako nakon svih tih godina u Hrvatskoj ipak muku muči s nekim riječima.
– Užasno mi je teško izgovoriti riječ "ljuljačka" ili "Ljubljana". U poljskom mi nemamo slovo lj. Kad sam došla ovdje, razmišljala sam na poljskom i prevodila na hrvatski, sad to radim obrnuto. To je pravi Sizifov posao. Ponekad se toliko izgubim u svojemu materinjem jeziku da je to sramota – priznaje.
Veći problem bile su joj riječi koje postoje u oba jezika, ali imaju posve različito značenje.
– Na primjer, riječ "tuče se" u poljskom znači da osoba radi nešto glasno, dok u hrvatskom znači nešto drugo. Jako je puno bilo neugodnih situacija. Kad sam živjela u studentskom domu, cimerica mi je bila Hrvatica. Jako glasno je nešto radila ujutro pa me probudila. Kasnije sam pričala frendu kako se nisam naspavala jer se "ova luda cimerica tukla ujutro". On me gledao i pitao: "Ona se tukla?" a ja sam to potvrdila. Pitao me zatim na engleskom: "She was fighting with herself?" pa sam mu rekla da je bila glasna sa suđem. Onda mi je rekao da se to tako ne kaže. Ima još takvih smiješnih stvari – smije se Moni, pa nam je iznijela još jedan zanimljiv primjer.
– Na hrvatskom kažete kad žena nema supruga da je neudata, a na poljskom nešto neudano znači da je to nešto neispravno i pokvareno.
Iskustvo u turizmu
Kao magistrica geografije sa specijalizacijom u turizmu, već je za vrijeme fakulteta imala prakse u turističkom sektoru te je tako stjecala hvalevrijedno iskustvo.
Nakon što je provela u Hrvatskoj dva semestra, odlučila je iskoristiti ljeto na moru te je počela tražiti posao. Ističe kako je to bila zanimljiva avantura.
– Poslala sam oko 20 prijava. Odgovorile su mi možda četiri tvrtke, od kojih su mi tri napisale da ne primaju strance i da ne primaju studente. Bilo je teško, ali bila sam uporna. Odgovorila mi je jedna tvrtka iz Rovinja. Nije im bio problem što sam strankinja niti im je bio problem što nisam govorila hrvatski. S obzirom na to da sam imala samo jednu ponudu, otišla sam raditi tri mjeseca u hotel na jednom od otoka ispred Rovinja – ispričala je.
Ističe kako je se Rovinj posebno dojmio te da je to bilo jedno od iskustava koji su presudili njezinoj odluci da počne živjeti u Hrvatskoj.
– Nadala sam se da to što ne govorim hrvatski neće biti problem jer je vaša obala jako poznata Poljacima. Mislila sam da će mi poljski jezik biti prednost.
Napominje kako Poljaka nije bilo u njezinu hotelu, ali ih je susretala "ne na svakom ćošku, ali na svakom trećem". Iako ima riječi pohvale za svoje hrvatske šefove i kolege, napominje kako postoji jedna stvar koju Hrvati jako vole, a to je – tračanje.
– Što god se dogodi na poslu, bilo da je to u kuhinji ili u dizalu odmah se sve ispriča... Baš volite tračati – ustvrdila je posve zabavljena.
Kao i svi stranci s kojima smo imali priliku razgovarati u serijalu Večernjeg lista "Stranci u Hrvatskoj", Monica kao problem napominje hrvatsku birokraciju: – Baš puno poteškoća stvarate strancima koji ovdje žele doći živjeti.
– Povećala bih vam plaće. Život ovdje je lijep, ali neke stvari su skupe. Ako si sam i moraš iznajmiti stan, ponekad tvoja kreditna kartica plače i moli da je se ne koristi – šaljivo objašnjava.
Najam stana problem je za mnoge Hrvate, pa nas je zanimalo Monikino iskustvo.
– Cijene najma su preskupe – kratko je kazala.
A na pitanje da ih usporedi s cijenama u Poljskoj, napominje kako ih ne može usporediti jer je ona iz Krakowa, a Zagreb je ipak glavni grad, što bi moglo utjecati na cijene.
– Znala sam koliki mi je budžet i znala sam koliko daleko mogu ići. Veći mi je problem to što vlasnici stana, kad ga iznajmljuju, ne žele te prijaviti. S obzirom na to da sam strankinja, morala sam imati tu prijavu. Sve je bilo super do trenutka kad sam pitala mogu li dobiti prijavu, tada bi mi rekli da je stan već iznajmljen – napominje.
Moralo se potegnuti i pitanje koje je navike pokupila u Hrvatskoj, a osim kave koja joj je ušla u naviku, došle smo i na pitanje psovki.
– S vašim sam psovkama oduševljena. Ovdje su tako kreativne, tome nema kraja. Ali stvarno nema kraja. Kad ljudi čuju "Poljska", svi spomenu da znaju psovku koja počinje na slovo "k". Na neki način sam i ponosna što je svi znaju. Dođem u Hrvatsku i kad čujem da netko psuje pored mene, odmah je zapamtim – šali se Poljakinja sa zagrebačkom adresom.
Na pitanje koliko je Hrvatska utjecala na nju, otkrila nam je zanimljivu priču.
– Znači, moje prezime je Leśniak . To je mekano ši koje vi u svojem jeziku nemate. Kod liječnika, na policiji, na poslu pitaju me kako se zovem. "Monika Leśniak." "Aha, Monika Lješnjak." U poljskom prezime Leśniak može se povezati s osobom koja radi u šumi, a lješnjak je orašasti plod. Meni je to smiješno. Kad se naručim na pregled kod liječnika, često znaju krivo upisati ime pa me onda ne mogu pronaći. "Probajte tako upisati", kažem im pa me onda nađu. Mislim da me Hrvatska pomalo gura da promijenim prezime da bude više hrvatsko. Riješit ću se glavnog problema – vrckasto odgovara Monika Leśniak.
u svakom slučaju dobrodošla u HR...