'Pomozite nam da stanemo na noge pa ćemo mi pomagati vama'

Dvadeset pet godina prošlo je od tromjesečne opsade i razaranja Vukovara, ponosnoga grada na obalama Dunava. Preživjeli Vukovarci i danas se sjećaju ruševina svojega grada koji su desetljećima gradili. Televizijske snimke i fotografije uhvatile su u vrijeme rata brojne Vukovarce uplakanih očiju; plakali su za svojim ubijenima, nestalima, ranjenima, ali i za sudbinom ubijenoga grada. U Vukovaru toga 18. studenoga 1991., kad je slomljena obrana grada, nije bilo nijedne cijele kuće, nijedne cijele stambene zgrade. Ulicama je bilo nemoguće normalno hodati od ostataka kuća razbacanih svuda naokolo. I stabla u gradu bila su ubijena ili ranjena. Preživjeli Vukovarci svjedoče kako se tih dana u gradu nije mogao čuti ni cvrkut ptica.

Danas, točno 25 godina poslije, Vukovar izgleda sasvim drugačije. Grad je ljepši nego ikad. Obnovljen je najveći broj kuća i zgrada pa slučajni prolaznik, koji ne zna za nedavnu ratnu prošlost, ne može ni zamisliti kroz kakvu je kalvariju prošao grad. Na rat i ratna razaranja danas podsjećaju samo Vodotoranj, koji će biti sačuvan sa svim svojim ratnim ranama, i tek pokoji objekt, koji nije obnovljen najčešće zbog neriješenih vlasničkih pitanja. No Vukovarci nisu zadovoljni životom u svome gradu.

– Nisam zadovoljan Vukovarom danas. Lijepo je obnovljen, ali osim crvenih krovova, koji su ostali nakon obnove, malo je toga još napravljeno. Gospodarstvo nam je na izdisaju. Svih ovih godina naslušali smo se raznih slatkih priča i obećanja, koja se zaborave čim političari krenu natrag u Zagreb – kaže vlasnik vukovarskog Hotela Lav Stipan Mijok. Pred Vukovarom su, kaže, ključne dvije-tri godine u kojima se na državnoj razini mora odlučiti kakva je budućnost Vukovara i ima li taj grad uopće budućnost.

Njegovo mišljenje dijele i brojni drugi Vukovarci, koji ne kriju kako su prezadovoljni današnjom vizurom grada, ali i da u isto vrijeme izostaju važnija ulaganja u gospodarstvo. Otvoreni su brojni kafići, moderno je uređen tržni centar, grad se uređuje i svaki je dan ljepši, ali kompleks tvornice Borova, koja je nekad zapošljavala 23 tisuće radnika, i danas je razoren. Broj stanovnika je prepolovljen, ali ne samo zbog rata, koji je mnoge zauvijek otjerao iz rodnoga grada, nego i zato što nema posla. U potrazi za boljim životom Vukovarci su danas rasuti po gotovo cijeloj Europi. Sve je manje i mladih pa su osnovne škole poluprazne. Rječit je i podatak da se u rodilištu vukovarske bolnice do Domovinskog rata godišnje rađalo više od 1200 beba, a danas manje od 400.

Mladi odlaze

– Osobno planiram ostati živjeti u Vukovaru. Završila sam ovdje srednju školu i zaposlila se. Ima i dosta sadržaja za mlade, koji ipak odlaze. To me najviše zabrinjava i najviše mi smeta. Vjerujem da će uskoro biti bolje – kaže Anamarija Jagić. Dodaje i kako, unatoč vremenskom odmaku, međunacionalni odnosi u gradu, osobito među mladima, nisu najbolji.

– Nema nekih osobitih problema, danas idemo svi u iste lokale, ali ipak se točno zna tko je tko. Tako nekako biramo i društvo – kaže Anamarija i napominje kako se to jako dobro vidi i osjeti za Dana sjećanja na žrtvu Vukovara kada u koloni sjećanja nema vukovarskih Srba.

I nekadašnji branitelj i pripadnik Tigrova Domagoj Jurčić sličnoga je mišljenja te napominje kako je suživot zadovoljavajući i da u gradu nema otvorenih sukoba. Prema njegovu mišljenju, ljudi se trude normalno živjeti, pri čemu sve diktira kuna. Jedan od razloga za to je i činjenica da su dječji vrtići, osnovne i srednje škole i dalje odvojeni. Svi učenici pohađaju nastavu prema hrvatskom programu, uče iz knjiga hrvatskih nakladnika, ali idu u odvojene razrede.

– Ne krijem da nisam zadovoljan današnjim stanjem u gradu. Prije svega zato što nema novih radnih mjesta i što samim time naša mladost odlazi. Danas u gradu, bez prigradskih naselja, živi oko 15 tisuća ljudi, a neke projekcije iz 70-ih godina prošlog stoljeća govorile su kako bi sada u gradu trebalo živjeti oko 80 tisuća ljudi – kaže Jurčić, koji je u ratu ostao bez dva brata, o kojima ni danas ništa ne zna.

Govoreći o životu u Vukovaru 25 godina poslije, strip-crtač i karikaturist Nenad Barinić, koji za sebe kaže da je Vinkovčanin s vukovarskom adresom, ističe kako je više očekivao kad je dolazio u grad heroj. Za Vukovar kaže kako je svaki dan sve ljepši i uređeniji, ali nema investicija i ne otvaraju se nova radna mjesta.

– I kad ima nekih radnih mjesta, zapošljavaju se ljudi iz okolnih gradova, a za našu djecu nema posla. To nam smeta, ali nas i boli. Trebalo bi i na druge načine izići ususret građanima jer ovdje se ipak radi za mnogo niže plaće nego u Zagrebu. Možda da se razmisli i o nižim cijenama komunalija i slično – predlaže Barinić. On pak misli kako je suživot sasvim u redu, ali će uvijek biti onih kojima “oni drugi” smetaju.

Nada u bolje sutra

Ana Hodovanj imala je samo devet godina kad je s majkom napuštala grad. Prošla je i zatočeništvo, a i danas se sjeća mnogo toga što je vidjela tih dana. Ističe kako je stanje u gradu svakako bolje nego prije i da za sve ima više sadržaja.

– Ljeti je puno bolje. Tada su tu brojna događanja na otvorenom, koncerti, a i idemo na kupanje na vukovarsku adu. Zimi je drugačije i grad je nekako mrtav – kaže Ana, koja svoju budućnost svakako vidi u Vukovaru nadajući se boljem sutra. Dodaje kako je međunacionalna situacija korektna iako još ima trzavica. Smeta joj i “buka” koja se u studenom diže u gradu.

– O Vukovaru i tim danima svakako treba govoriti, ali smeta mi što se grada i njegove važnosti mnogi sjete samo tada, odnosno jedanput godišnje. Dođu tada, puste suzu i odu, a mi ostajemo i dalje sa svim svojim problemima i potrebama. Nama treba pomoći da stanemo na svoje noge, a poslije ćemo mi pomagati i drugima – kaže Ana Hodovanj.

Konkretna i brza pomoć

O Vukovaru danas, njegovim problemima ali i potrebama u posljednjih nekoliko tjedana u nekoliko je navrata progovorio i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava. Prozvao je sve dosadašnje hrvatske vlade koje su, kaže, činile greške prema Vukovaru te zatražio brzu i konkretnu pomoć kako bi se grad spasio.

– Kada se govori o obnovi kuća i stambenih zgrada, učinjeno je doista puno i time možemo biti zadovoljni. Međutim, kada se govori o obnovi gospodarstva, država je zakazala i tu nije učinila ništa. Prema Vukovaru je učinjena velika nepravda koju grad heroj nije zaslužio – rekao je Penava, koji napominje kako gradske vlasti čine velike napore, ali da problemi nadilaze i ovlasti i mogućnosti grada.

I on smatra kako je najveći problem Vukovara gospodarstvo i otvaranje novih radnih mjesta te da u tom smjeru treba poduzeti maksimalne napore. Poručio je i kako Vukovar ne treba gledati samo kao simbol kojega se sjetimo 18. studenoga nego da se Vukovara treba sjetiti i kada se imenuju ministri, direktori tvrtki i institucija...

– Dužni smo od Vukovara napraviti najprosperitetniji grad u Hrvatskoj, jer Vukovar je istoj toj Hrvatskoj dao najviše što je mogao – zaključio je Penava.

Ipak, unatoč svim problemima, Vukovar se polako diže. Uskoro će u rad biti pušten i zatvoreni bazen, koji je možda i najmoderniji sportski objekt te vrste u Hrvatskoj. Grad je u međuvremenu dobio i tvornicu lijekova (Yasenka), prvi put u svojoj povijesti. Vukovar se može pohvaliti i svojim sportašima pa je dovoljno spomenuti odličja Damira Martina i Sandre Paović. Malo je gradova koji se mogu pohvaliti nobelovcima, a Vukovar ima Lavoslava Ružičku.

Po njemu je ponijelo ime i sve uglednije Vukovarsko veleučilište, koje je ove godine pokrenulo svoj prvi specijalistički studij iz područja fizioterapije. Razmišlja se i o gradnji studentskog doma. Vukovar ima dva muzeja – Gradski muzej i Muzej vučedolske kulture – koji su ove godine dobili i međunarodne nagrade. Tijekom godina vukovarska ada postala je omiljeno ljetno izletište svih građana bez obzira na nacionalnost. I to je mjesto gdje se na jednom mjestu može vidjeti sva raznolikost i bogatstvo grada. Mladi Vukovarci, unatoč sitnijim problemima, svakodnevno se druže, izlaze, rade, bave se sportom. Ponovno ima i mješovitih brakova.

Sve to govori i kako Vukovar ima budućnost, ali i da mu treba konačno pomoći da stane na noge. Na Vladi Republike Hrvatske i Hrvatskom saboru je da učine i konkretne korake u tom smjeru, a ne, kao dosad, da ta podrška ostane samo moralna.

>> Čuo sam Ovčaru: Mrtvih više nema. Pamtite ih, a živima pomozite da žive

>> 'Iz bolnice smo iznijele napuštenu bebu. Nisam je mogla dati u dom'