U povodu 25. obljetnice stradanja Vukovara Hrvatska liječnička komora danas je uručila Medalje časti svim liječnicima koji su ratne 1991. godine radili u vukovarskoj bolnici. Među njima je i specijalist ortopedije i traumatologije Zoran Aleksijević (59) koji je u ratnoj vukovarskoj bolnici ostavio neizbrisiv trag. A on je danas u Općoj županijskoj bolnici Vukovar voditelj kirurških djelatnosti.
Što za vas kao liječnika znači dobivanje jednoga ovakvog priznanja?
Hrvatska liječnička komora, uz Hrvatski liječnički zbor, krovna je udruga liječnika u Hrvatskoj. Ako oni smatraju da to što smo mi radili 1991. u Vukovaru ima težinu i kvalitetu, mi liječnici možemo samo biti sretni i zahvalni jer to netko vidi i prepoznaje. Takvo priznanje puno nam znači jer mi koji smo bili tu radili smo zbog svih koji su stradali i trebali pomoć. Ali od toga se ne živi.
Rat ste dočekali kao mladi liječnik?
Rat i sve ratne strahote doživio sam sa svega nekoliko mjeseci iskustva kao liječnik specijalist. U studenom 1990. završio sam specijalizaciju i počeo raditi u vukovarskoj bolnici. Nekoliko mjeseci poslije počeli su stizati ranjenici, a mi smo se morali suočavati sa svime što donosi rat. Nitko od nas nije ni sanjao da će događanja u Vukovaru poprimiti takve razmjere.
Po nacionalnosti ste Crnogorac. Jeste li dvojili o ostanku u bolnici?
Nijednog trenutka. Ja sam rođen u Boki Kotorskoj i još 1964. doselio sam se u Ilok. Kada sam se oženio 1986., sa suprugom Agnezom doselio sam se u Vukovar. Od tada se smatram Vukovarcem. Ostao sam u svome gradu, u bolnici, pomagati ljudima i raditi ono za što sam se školovao. Nisam požalio i, kad bih morao, ponovio bih sve.
Kako je bilo raditi u počecima ratnih događanja?
Na početku ranjenici nisu dolazili u velikom broju, a bolnica je bila opremljena. Imali smo dovoljno lijekova, antibiotika i svega drugoga što treba pacijentima. Međutim, kako se bližio kolovoz, sukobi su postajali sve žešći, a i pristizao je sve veći broj ranjenika. Do tada sam svakodnevno s posla odlazio kući, a onda sam shvatio da to više nema smisla zbog opsega posla, ali i činjenice da je zbog granatiranja postalo opasno na ulicama. Sa suprugom sam donio odluku da se „preselimo“ u bolnicu, u kojoj smo i bili sve do 18. studenoga.
Iz današnje perspektive život i rad u ratnoj bolnici djeluju nestvarno. Kako je bilo raditi u takvim uvjetima?
Radnog vremena nije bilo, radilo se koliko treba i kada treba. Kada dođe ranjenik, mora ga se operirati i pomoći mu najbolje što se može. Kada bismo završili taj dio posla, onda smo ih previjali. Neke zbog težine ozljeda i po više puta. Bilo ih je potrebno i obići poslije. Spavali smo kada su nam obveze dopuštale, a onda opet novi ranjenici i tako stalno. U previjanju su puno pomagali i dr. Rutko Semenić i pater Smiljan Barišić, koji je bio medicinski tehničar.
Kako je bio organiziran posao?
Nekakav naš interni dogovor bio je da ozljede trbuha liječi dr. Njavro, a ja ostalo. Ratne ozljede liječe se isključivo fiksatorima, a jedini sam imao iskustva u tome. Kada su stizali ranjenici, nije bilo važno tko što radi. Operirao sam i krvne žile iako nisam vaskularni kirurg. Morali smo tako raditi jer, da smo si dali vremena za razmišljanje, ranjenik bi iskrvario i umro.
Većina posla pala je na liječnike iz Vukovara?
Imali smo ispomoć liječnika iz Zagreba i Osijeka koji su dolazili na ispomoć. Međutim, od 25. kolovoza pa nadalje sav teret pao je najvećim dijelom na vukovarske liječnike među kojima je bilo i liječnika na stažu i onih koji su trebali na specijalizaciju.
Kakvi su bili uvjeti rada od toga 25. kolovoza?
Gotovo nikakvi jer kao prvo bili smo smješteni u suterenu bolnice u uvjetima koji ne odgovaraju bolničkim potrebama. Od tada nismo imali ništa od suvremene aparature, pa čak ni uređaj za zaustavljanje krvarenja. Rendgen smo uključivali samo kada nam je jako trebao, kao i svjetla, spojene na agregat, a ostalo vrijeme koristili smo baterijske lampe. Vanjskih fiksatora bilo je jako malo, a gotovo su svim ranjenicima trebali. U početku je bilo antibiotika, ali i oni su brzo nestali... Nije bilo zaliha krvi… Nije bilo ničega.
Pa, kako ste radili?
Sav posao postao je velika improvizacija s puno inovativnosti i mašte. Dodatni problem predstavljao je i mali prostor pa je u podrumu bila velika gužva. Bukvalno se nije moglo proći.
Kako su bile organizirane operacijske dvorane?
Nije ih ni bilo. Dr. Njavro jednu je podrumsku prostoriju pretvorio u operacijsku dvoranu. Operirao je na stolu koji je danas izložen u muzeju u bolnici. Za mene nije bilo prostora pa smo ispraznili gipsaonicu i preuredili je. Nije bilo operacijskih stolova pa sam operirao na drvenom stolu ili na nosilima.
Jeste li imali dovoljno hrane i vode?
Nije bilo ničega dovoljno, pa ni hrane ni vode. Sve što smo imali dijelili smo među sobom. I medicinsko osoblje i pacijenti jeli su istu hranu, pili istu vodu. Nije bilo ni cigareta pa smo i njih dijelili. Bolnica je imala spremnik od 12.000 litara vode za korištenje. Sjećam se da je tijekom ta skoro tri mjeseca obilnija kiša pala samo jednom pa smo krenuli puniti sve posude koje smo imali da bismo se napili vode. Vatrogasci su nam donosili vodu iz bunara kada su mogli. Iskoristili smo i vodu iz radijatora.
Što vam je bilo najteže?
Bespomoćnost. Nismo imali čime pomoći ranjenicima. Dođe nam ranjenik koji od nas očekuje pomoć, a mi nemamo krvi, antibiotika, fiksatora… Vidimo koliko je teško ranjen, a ne možemo mu pomoći. On kaže: “Doktore, pomozi, imam četvero djece”. Onda počnemo mozgati što i na koji način, kako gipsom ili udlagama napraviti nešto da mu se noga ili ruka ne amputira odmah. Trudili smo se spasiti svaku ruku, svaku nogu i u tome smo često i uspijevali.
Koji su vam slučajevi posebno ostali u sjećanju?
Slučajevi plinske gangrene. S tim se ne može ništa mjeriti. U današnjim bolnicama to je gotovo nemoguće vidjeti, a ja sam ih vidio čak 11. Riječ je o bakteriji koja se nalazi svuda oko nas i koja se pojavljuje s prašinom, u odjeći, prljavštini… Zato je veoma važna primarna obrada rane, da je se očisti što je bolje moguće. Postojala su cjepiva protiv plinske gangrene koja mi, naravno, nismo imali. Bolest se razvija rapidno i jedini je lijek amputacija.
Kako ste u tim slučajevima pazili na sterilnost?
Sjećam se ranjenika koji je na lijevoj nadlanici imao površinske ogrebotine. Nakon 2-3 dana pojavio se u bolnici crn, blijed, u šoku, s jako otečenom rukom koja je smrdjela na pokvarenu ribu. Jedini spas bio je hitno mu amputirati ruku do ramena što nitko od nas nikada nije radio. Nismo ga odveli u moju gipsaonicu, nego u sobu za rendgensko snimanje. Operirali smo ga na limenom stolu koji se nije mogao zakočiti jer nije bilo struje. Da se stol ne miče, Marko Mandić legao je ispod stola i držao ga. Pritom je sve što sam ja ispirao curilo po njemu. Koliko sam čuo, poslije je završio u logoru, a danas živi u Zagrebu.
Bili ste tamo i 18. studenoga. Jeste li se bojali?
Nema čovjeka koji se ne boji. To je najintenzivniji ljudski osjećaj. Nismo ni bili svjesni straha jer smo svi znali što znači to što smo ostali uz ranjenike. Straha sam postao svjestan tek u Negoslavcima, nakon sloma obrane grada, kada su nas htjeli strijeljati u Srijemskoj Mitrovici.
Danas, nakon 25 godina, kako biste opisali sve to što se događalo u vukovarskoj bolnici?
Bila je to jedna od najhumanijih priča Domovinskoga rata. Tko god je ušao na vrata hitne kirurške ambulante, bio je zbrinut najbolje što smo mogli. Dali smo ne samo maksimum, nego i više od toga.
>>Vukovarska bolnica i službeno postala bolnica hrvatskih branitelja
>>'Vukovarska bolnica bit će na raspolaganju svim građanima iz Hrvatske, ali i iz okolnih država'
Ljudina! I vrhunski specijalist uz to.