Ponosni na svoj bizantski obred i – katoličku vjeru

Bogatstvo neke zemlje nisu samo njezine prirodne ljepote, energetski izvori ili gospodarska snaga, već nacionalno bogatstvo predstavljaju ljudi i njihove različitosti. Osobito kada te različitosti spajaju, a ne razdvajaju. Tako je to i u Katoličkoj crkvi, koja jednakom snagom vjere diše na svoja oba plućna krila, kako je rekao papa Ivan Pavao II., koja ima rimokatolike i grkokatolike.

Prilika za upoznavanje s grkokatolicima pruža se i sada, kada se 5. rujna u Stojdragi na Žumberku, obilježava 485. obljetnica dolaska uskoka na Žumberak, odnosno kada se grkokatolištvo ukorijenilo u hrvatski korpus i do danas predstavlja dio vjerskoga i nacionalnog blaga naše zemlje.

Ali, da bismo na pravi način razumjeli tko su grkokatolici, moramo se uhvatiti ukoštac s nekoliko predrasuda. Prvo, grkokatolici nisu pravoslavci, premda im jako sliče po interijeru crkava, liturgiji, a napose staroslavenskom jeziku u bogoslužju. Drugo, oni opet nisu pravoslavci, premda se križaju s tri prsta, jer to čine (baš kao i najdalji hrvatski pređi) u ime trojedinog Boga, tj. za svaki prst posebno: u ime Oca, i Sina i Duha Svetoga. I treće – njihovi se svećenici ne žene! Oni su doduše oženjeni, tj. žive u braku sa svojim suprugama, ali se vjenčavaju prije svoga ređenja, pa sveti red primaju kao već oženjeni muškarci.

Ukoliko to ne učine prije ređenja, zamonašit će se i više se vjenčati neće moći. No, tada imaju šanse postati npr. biskupom ili vladikom, jer biskup ne smije biti ženjen, baš kao što nije ni sadašnji križevački vladika mons. Nikola Nino Kekić, izdanak hrvatske, tj. žumberačke grkokatoličke loze, čvrste i otporne korjenike vjere na našim prostorima.

Najbrojniji u Ukrajini

No, otkud zapravo grkokatolici?

– Iz povijesti Crkve poznato je da su se u njoj tijekom prošlih 20 stoljeća, nerijetko pod utjecajem političkih i kulturoloških čimbenika, umnožili stanoviti dogmatski nesporazumi, koji su doveli do manjih ili većih lomova, raskola, tako da danas više nemamo jednu Crkvu kakvu je osnovao Isus Krist, koji je Glava Crkve, nego više različitih kršćanskih crkava i kršćanskih zajednica. Najveći lom dogodio se početkom 11. stoljeća između Istoka i Zapada, između Carigrada i Rima. Kasnije je bilo više pokušaja da se ponovno uspostavi prvotno zajedništvo. Rezultat tih pokušaja jesu kršćani katolici koji se danas nazivaju grkokatolicima. U povijesti te pokušaje zajedništva još nazivamo unije. U Hrvatskoj ta se unija dogodila 1611. godine, kada je pravoslavni vladika Simeon Vratanja, koji je imao svoje duhovno sjedište u Marči, nedaleko od Ivanić-Grada, i pod čiju su jurisdikciju pripadali svi Vlasi, kršćani istočnoga obreda u Hrvatskoj, od Drave na sjeveru pa do Jadranskoga mora na jugu, pošao u Rim i s Petrovim nasljednikom papom Pavlom V. sklopio jedinstvo. U to zajedništvo tada su ušli i žumberački Uskoci, koji su jedini ostali vjerni Svetoj Stolici, i oni su jedini baštinici Marčanske unije. Godine 2011., ako Bog dade, mi Hrvati grkokatolici, u zajedništvu s drugim grkokatolicima u Hrvatskoj, slavit ćemo svoj veliki jubilej – 400 godina crkvenoga zajedništva u Hrvatskoj – protumačio je svojedobno križevački episkop Nikola Kekić.

Najviše grkokatolika danas ima u Ukrajini (i to u zapadnoj), koja je stoljećima bila u sastavu Austro-Ugarske Monarhije: ima ih više od pet milijuna, a nekoliko stotina tisuća grkokatolika živi u Slovačkoj, Mađarskoj i Rumunjskoj te u Americi, Kanadi i Australiji.

Baština iznad podjela

Na zapadu, tj. u zapadnom krilu Katoličke crkve, na grkokatolike gledaju izrazito pozitivno, dok je na istoku, u pravoslavnom krilu posve suprotno. Tako, dok zapadna Crkva misli da bi upravo grkokatolici mogli biti “most” prema zajedništvu i ujedinjenju Crkava, pravoslavlje to ne želi ni čuti!

– Grkokatolici bi htjeli biti taj most, ali pravoslavne Crkve o tome ne žele ni čuti. Štoviše, pokojni moskovski pravoslavni patrijarh Aleksej smatrao je da su ukrajinski grkokatolici najveća zapreka uspostavi jedinstva. Kao uvjet da rimski papa dođe u Rusiju tražio je nemoguće – da se grkokatolici vrate u pravoslavlje. Mi grkokatolici imamo svoju stoljetnu povijest i u krilu jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve osjećamo se sasvim dobro. Jest da je u povijesti bilo pokušaja da nas se porimokatoliči, to jest da napustimo svoju bogatu duhovnu istočnu baštinu, ali nismo se dali. Mi smo ponosni na svoj istočni, bizantsko-slavenski obred, i na svoju katoličku vjeru. Mi grkokatolici želimo biti prije svega most između katolika, most između grkokatolika i rimokatolika. Opće je poznato da je vjersko znanje u naših vjernika u Hrvatskoj na jako niskoj razini. Ti ljudi koji se nazivaju kršćanima katolicima ne znaju, nažalost, osnovne pojmove svoje vlastite vjere i obreda. Pa ima čak i svećenika kojima neki pojmovi baš i nisu jasni. Stoga smatram bitnim da se na ovim našim prostorima mi katolici više poznamo. Da svaki rimokatolik zna kad čuje za grkokatolika da je to katolik, kako i sama riječ kaže, grčkoga obreda, bolje rečeno bizantskog, bizantsko-slavenskog, bizantsko-hrvatskog obreda. To je naša glavna zadaća: i svećenika i vjeroučitelja i svakoga kršćanina katolika. Rimokatolici neka preko nas grkokatolika, ako to žele, upoznaju kršćanski Istok i našu zajedničku duhovnu baštinu, jer ta i takva baština nadilazi naše podjele – objasnio je grkokatolički vladika, čija jurisdikcija seže preko granica Hrvatske, a vjernici su hrvatske, rusinske, ukrajinske nacionalnosti.

Sutra: Zašto se grkokatolici križaju s tri prsta?

>> Ekumenizam i suživot da, ali srpsku mitomaniju zadržite u Beogradu!