Pitanje je li izaslanstvo na čelu s predsjednikom Hrvatskog sabora Gordanom Jandrokovićem trebalo prekinuti službeni posjet Beogradu zbog izgreda Vojislava Šešelja nije samo diplomatsko-političko pitanje. Zanemarimo i državnički ponos. To je prije svega pitanje odnosa prema Domovinskom ratu, srbijanskoj agresiji i žrtvama zločina. Naravno da je štetno za hrvatsko-srpske odnose davati pažnju tom cirkusantu koji je čak i Miloradu Pupovcu spominjao “ustašku majku”, osim tretirati ga kako pravna država treba osuđenog zločinca koji se ponovno grozi žrtvama.
Ali ono što zabrinjava jest što naš susjed ne samo da ne poštuje odluke Haaga već ni vlastite zakone te štiti Šešelja, a žrtve tek koliko je nužno. Iako je Šešelj prijetio Hrvatima u Hrtkovcima, zastupniku hrvatske manjine Tomislavu Žigmanovu, a i vrijeđao je Hrvatsku u srbijanskom parlamentu bez obzira na to je li bilo ili nije gaženja hrvatske zastave. Naš Kazneni zakon vrijedi i za strance koji počine kazneno djelo na teritoriju neke strane države nad hrvatskim državljaninom pa, ako neće Srbija, naš novi glavni državni odvjetnik mogao bi razmotriti potrebu i mogućnost za angažman protiv Šešelja. Šešelj, na žalost, nije samo klaun. On je jedan od simbola srbijanske agresije i učitelj aktualnog predsjednika Srbije, s kojim je uoči Oluje huškao Srbe u Glini da ustraju u borbi za veliku Srbiju. Šešeljeva nedjela neizbrisivo su upisana u bolnim sjećanjima mnogih žrtava. Stoga se Hrvatska prema njegovim prijetnjama mora odnositi krajnje skrupulozno jer žrtve rata dovoljno pate već i zbog toga što nisu dobile odgovarajuću zadovoljštinu.
Srbija nije odgovarala za agresiju, većina zločinaca prošla je nekažnjeno ili s malim kaznama, srpski pobunjenici su abolirani, Srbija nije odgovarala za štetu niti je sudjelovala u obnovi onoga što su razrušili u agresiji na Hrvatsku... Zauzvrat sve vrijeme trpimo perfidne igrice srbijanskih dužnosnika koji, opsjednuti ustaštvom, koriste sve one komunističke alate koji su desetljećima služili kako bi se Hrvate prikazalo zločinačkima i ušutkalo. Tako se njihov ministar Ivica Dačić u maniri agitpropa bavi videosnimkom dvojice pripadnika HOS-a koji izražavaju protest što im je onemogućeno isticati ratnu zastavu u Jasenovcu, gdje se jedan od njih borio, a drugi u Vukovaru. Taj protest Dačić naziva incidentom “bez presedana u modernoj Europi”. Premda, ako se već govori o presedanima, onda je najveći da je Srbija jedina od 47 zemalja Vijeća Europe u čijem parlamentu sjedi osuđeni ratni zločinac, unatoč i srbijanskim zakonima koji propisuju da mu je zbog osude na 10 godina zatvora prestao mandat. Šešelj još i prijeti ponavljanjem zločina jer se očigledno osjeća sigurnim dok je njegov politički šegrt alfa i omega u Srbiji.
Unatoč proeuropskoj demagogiji, službeni Beograd očito se ne može odlijepiti od velikosrpske politike, revizionizma te oživljavanja ratne retorike ne samo kroz ignoriranje i relativiziranje Šešeljeva izgreda. Nije Hrvatska napala Srbiju niti je netko od ovdašnjih političara u Srbiji držao govore kakve su Šešelj i Vučić držali na hrvatskom tlu. Unatoč tomu Hrvatska je ugostila Vučića i učinila sve kako bi se osjećao kako to zaslužuje predsjednik susjedne zemlje. I sam je rekao: “Sigurnosno se nisam osjetio ugrožen ni u jednom trenutku”. Ali, sada u svrhu relativiziranja Šešeljevih prijetnji govori kako je njemu bilo “mnogo teže” u Zagrebu nego hrvatskom izaslanstvu u Beogradu pa u njegovoj reinterpretaciji i dobacivanje Mire Bulja koji ga je pitao kad će se u Glini ispričati Srbima za velikosrpsko huškanje postalo je “naganjanje po ulicama Zagreba”. I krivnju prebacuje na “preosjetljivu” hrvatsku delegaciju. Doduše, ide mu na ruku i šefica diplomacije EU Federica Mogherini koja je rekla kako je lani slično doživjela u srbijanskom parlamentu. Premda sličnosti baš i nema. Srbija nije izvršila agresiju na EU, niti je Mogherini u Srbiju došla s teretom ratnih žrtava, niti se suočila s prijetnjama, niti je u “mrtvom kutu” gažena zastava EU. I retorika Milorada Pupovca ide k relativiziranju i “pravedničkom” uravnoteženju krivnje. Znamo za njega da je ponosan Srbin, hrabar i jedan od inteligentnijih političara te stoga čudi što je opet propustio pokazati kako se ponosi i hrvatskom domovinom, tim više što je bio i član saborskog izaslanstva. Umjesto toga poručio je “zar ne vidimo da se uzajamno gazimo”.
Zato su mještani Mlake, i to dok su komemorirali sjećanje na majke i djecu žrtve ustaških zločina, za Novu TV Vulinu poručili da im nije nedostajao te političarima da paze što govore jer, kad im je za poplava trebala pomoć, nije bilo Srbije, već Hrvatske vojske i države.
Jurasiću čuvaj se bijesa Bojana Glavonjaševića