Ni nakon ulaska u EU “naša regija” nije prestala biti stalna tema i briga hrvatske vlasti i svjetonazorski joj bliskih novinara. Svakoga se dana javno nameće pitanje: što će biti s “našom regijom”. Usto se opetuju i poruke naše vlasti nekadašnjim jugoslavenskim republikama da će Hrvatska bezuvjetno pomagati njihov ulazak u EU!
Taj je govor o “regiji” i dalje jednako ustrajan, poput dosadnoga komarca koji zuji oko naših ušiju. Zabrinutima kao da je važnije što će se događati u ostatku nekadašnjeg jugoprostora na Balkanu nego što će biti s Hrvatskom u Europskoj uniji! Taj tip svijesti sada se hvata čak i nečega tako politički bizarnoga kao ostatka bivše države izvan EU, odnosno iza suvremenoga – antemurale. Kao da postoji neki stalni hrvatski žal za bivšim vremenom i bivšom državom!
Malo je čudno da je samo sedamdesetak godina življenja s drugom “južnoslavenskom braćom” u Hrvatskoj ostavilo više traga i utjecaja nego nekoliko stoljeća življenja s Austrijancima i Mađarima! Mentalitetska, kulturološka i jezična sličnost sigurno su imali utjecaja i na ovdašnji nostalgičan odnos prema Jugoslaviji.
Gotovo pola stoljeća vlasti Josipa Broza Tita i relativno dobroga življenja u toj državi dali su hrvatskim sjećanjima ne samo efekt sladunjave sjete nego i osjećaj da je tu sjetu potrebno i uvažavati kao nekadašnju neporecivu realnost. S druge pak strane to stalno propagiranje “bolje prošlosti” sjetnijima i starijima daje legitimitet za stalnu im brigu o “potrebi povezivanja regije”.
Nedavno smo čitali novinarski hvalospjev Ivici Todoriću i Emilu Tedeschiju koji gospodarski reintegriraju bivši zajednički jugoprostor. Novinarka je jedino zaboravila da je nekada zagovarala “vlast radničke klase” i da bi u skladu s tom svojom osobinom bilo logično da kao “klasno svjesna” i danas bude protiv kapitala i kapitalista. Zapravo, ovo je primjer kako je mentalno jugoslavenstvo važnije od svega.
Ima onih kojima ostatak Jugoslavije fali. To je fenomen tzv. fantomske ruke, osjećanja da ruka postoji premda je nema. Kako su šanse za novo povezivanje nekadašnjih jugoslavenskih republika bile sve manje, opet se javila želja da se te države povežu u “zajednički kulturni prostor”. Ta nastojanja nemaju neki zajednički institucionalni okvir, ali im djelovanje ide od zajedničkih TV-sapunica do regionalnih kazališnih predstava.
Jugonostalgičari teško mogu priznati da je raspad Titove države ujedno bio i teorijski sprovod Karla Marxa. Naime, njegov filozofski postulat da “materijalna baza” određuje “društvenu nadgradnju” pokazala je upravo u Jugoslaviji svu svoju teorijsku šupljinu. Tadašnji “jugoslavenski spasitelj” Ante Marković, vjerovao je u taj Marxov nauk i očekivao je da će Jugoslaviju spasiti ekonomskim reformama.
Sumnje u Jugoslaviju i želja za izlaskom iz nje pokazale su se jačima od marksističke vjere u svemoć ekonomije. Ekonomija nije spasila staru Jugoslaviju niti na nekadašnjim prostorima može stvoriti neku novu državu. Majstori obmane shvatili su da su izgubili rat za Jugoslaviju, ali su krenuli u estradnu ofenzivu i novi pokušaj osvajanja Hrvatske. Model im je mogao biti nekadašnji KPGT.
To izvaninstitucionalno kazalište 1977. osnovali su beogradski redatelj Ljubiša Ristić, zagrebačka kazalištarka Nada Kokotović i glumac Rade Šerbedžija te ljubljanski dramski pisac Dušan Jovanović. Umjetnike je povezivala ne samo zajednička poetika nego i svjetonazorska i politička bliskost. U svojoj umjetnosti promovirali su kult Jugoslavije.
Ristićevsko-šerbedžijansko reintegriranje prostora kulturom i danas je na djelu i manifestira se gostovanjima raznih režisera KPGT-ovskog profila koji nam neke velike pisce i njihove misli tumače na svoj način: nekad da bi izazvali hrvatske iritacije, a nekad da bi polučili neutemeljene regionalne glorifikacije. Gledajući nedavni ulazak Hrvatske u EU i kako su izvještavali novinari “javne televizije”, bez imalo pretjerivanja može se reći da su se više brinuli za to “što će biti s regijom” nego što će biti s Hrvatskom unutar EU!