Povijesna poslastica: Tko je bio Adolf Müller znameniti Zagrepčanin koji je stvarao moderan grad?

Simboli zapadnog dijela grada, dimnjaci ciglane na Črnomercu nedavno su srušeni i zauvijek nestali s obzora tog dijela Zagreba. Na tom spektakularnom rušenju zateklo se i mnogo radoznalih građana, od kojih većina nije bila previše upućena u to da je graditelj tih dimnjaka bio Adolf Müller, osnivač i vlasnik ciglane, od čijih je cigli i drugih građevinskih proizvoda sagrađen velik dio Zagreba.

No poduzetnik i poslovni čovjek Adolf Müller i njegovi nasljednici nisu samo razvijali svoje poslovne aktivnosti samo oko ciglane pa su tako na Kustošiji podigli i voćnjak i voćni rasadnik te su se u okolici Zagreba udomaćile rijetke i kvalitetne sorte voćaka, osobito krušaka, jabuka i drugog voća. U sjećanje i spomen na nekadašnje vlasnike cijelo to područje danas je poznato kao Müllerov brijeg.

Među starijim Zagrepčanima Müllerovi su najpoznatiji po tome što su prve kinoprojekcije i razvoj kinematografije u Zagrebu i Hrvatskoj vezani za njihovo ime. Tako je Adolf Müller svoj trgovački i tvorničarski kapital ulagao u kulturu grada te je već 1913. sagradio kino Helios. I današnje kino Europa bilo je njihovo vlasništvo. Nažalost, dolaskom olovnih vremena sva je imovina u NDH Müllerovima oduzeta, a najveći dio obitelji stradao je na stratištima Drugog svjetskog rata pa i Adolfovi sinovi Leo i Alfred.

Od siromaha do veleposjednika

Povjesničarka umjetnosti dr. sc. Snješka Knežević, uz novinarku Branimiru Lazarin, pripada među rijetke istraživače koji su povijest te obitelji zaslužne za razvoj Zagreba i Hrvatske izvukli na svjetlo dana. No unatoč velikom doprinosu, kako navodi naša sugovornica, Zagreb im se nije primjereno zahvalio. Knežević podsjeća da je Zvonimir Berković u svojem filmu „Kontesa Dora“ spomenuo kinovlasnika Alfreda Müllera i povjerio njegov lik Zvonku Strmcu, koji ga izvrsno tumači. – Ni Festival tolerancije, koji se od 2006. svake godine održava u kinu Europa, nije našao prilike da se Müllerovima oda poštovanje i tek je 2013. uređena i otvorena Dvorana Müller, navodi Snješka Knežević.

Rodonačelnik obitelji Adolf Müller rođen je 1857. u siromašnoj zagrebačkoj židovskoj obitelji s puno djece pa je za njega bilo predodređeno da se snalazi jer zbog siromaštva nije mogao pohađati dobre visoke škole. – Povijest te obitelji gotovo je tipična za dio zagrebačkih, ali i drugih Židova: početak od nule, vrtoglavi uspon i blistavi vrhunac, samo što je u ovom slučaju taj put komprimiran u samo dvije generacije. Ta povijest započinje Adolfom Müllerom, poduzetnim i inteligentnim dječakom iz sirotinjske obitelji s mnogo djece koja mu nije mogla omogućiti više školovanje, pa je nakon pučke škole izučio bačvarski, odnosno stolarski zanat, navodi Snješka Knežević te dodaje kako se oženio 1882. Fanikom Mühlhofer iz Krapine i potražio sreću u Josipdolu, gdje su živjeli Fanikini rođaci.

– Ta odluka svjedoči o Adolfovoj racionalnoj procjeni mogućnosti: u Zagrebu su tada na djelu pripadnici druge i treće generacije domaćih Židova koji se oslanjanju na postignuća svojih očeva ili djedova, ili došljaci, poput najpoznatijeg Emanuela Pristera koji uz stvarni kapital posjeduje i kapital znanja i iskustva. Izgledi za druge otvorit će se tek potkraj 19. stoljeća – govori Knežević.

Kako stoji u Židovskom biografskom leksikonu i prema istraživanju novinarke Branimire Lazarin koja se prva bavila poviješću obitelji Müller, Adolfovi poslovni počeci započinju upravo u Josipdolu gdje otvora dućan mješovite robe i gostionicu. Za godinu dana Müllerov je kapital iz Ogulina bio dovoljan da u Zagrebu preuzme zapuštenu trgovinu “Zlatni zvon” u Ilici 112. Müller je bio izuzetno poduzetan i motiviran te je ta trgovina u kratkom vremenu postala jedna od najboljih od “nekadašnjeg starog zagrebačkog malog placa pa sve do pivovare”. Punih 25 godina vodio je svoj dućan, a usput je počeo trgovati ugljenom i ciglom. Njegov veliki pothvat vezan je uz proizvodnju tada najtraženijeg građevinskog materijala cigle te osniva tvornicu cigle na Črnomercu prvo kao partner „Müller & Lubynski“, a poslije ciglanu „A. Müller – Zagreb“, zatim ciglanu na Baniji u Karlovcu, a sve je objedinio i udario temelje popularnim „Müllerovim ciglanama u Kustošiji”. No Müller se širi i dalje pa tako u Kosovskoj Mitrovici ima rudnik, a tridesetih godina preuzima dvorac i imanje Vranyczany u Bedekovčini.

U svom radu „Židovi u gospodarstvu sjeverne Hrvatske od 1873. do 1941.“ objavljenom u zborniku “Dva stoljeća povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj”, Mira Kolar Dimitrijević navodi da je ciglana najviše pridonijela gradnji modernog Zagreba u vrijeme gradonačelnika Heinzela dvadesetih godina 20. stoljeća. Govoreći općenito o ulozi Židova u razvoju gospodarstva, Mira Kolar Dimitrijević u svom radu ističe: “Židovi su nedvojbeno imali izvanredan utjecaj na razvoj gospodarstva u Hrvatskoj. Oni su u drugoj polovici 19. stoljeća i kasnije otvarali trgovine i banke, podizali tvornice u selima, naseljima i gradovima gdje ih dotad nije bilo, a potom su u najrazvijenijim sredinama poput Zagreba i Osijeka znatno pridonosili ukupnom gospodarskom razvoju. Na taj su način neosporno zaslužni za uklapanje Hrvatske u europsko gospodarstvo.”.

U središtu interesa profit

Adolf Müller aktivan je u društvenom životu pa je tako kao ugledni građanin bio biran i za izbornika grada Zagreba iz redova privrednika osamdesetih godina 19. stoljeća. Nadalje, ulaže u kinematografiju te uz udruženo poduzeće kinematografa Helios, Apolo i Union i filmskog zavoda Urania kupuje i stambeno-poslovni kompleks u današnjoj Varšavskoj i Masarykovoj ulici. Kako nije bio zadovoljan postojećim stanjem Kinematografa Ćirilometodskih zidara, srušio ga je i gradi novo i moderno kino Balkan, danas kino Europa. Brigu o gradnji kina potpuno je prepustio sinovima. Arhitekt Srećko Florschütz je od braće Müller 1924. godine dobio zadaću da projektira dvije zgrade, između njih smjesti zgradu kinokazališta Balkan i stambeno-poslovnu jednokatnicu s mansardom. Arhitektonski nacrt Srećka Florschütza rađen je pod naslovom “Kino Balkan i trgovačko-stambene zgrade Alfreda i Lea Müllera”. Kino je otvoreno 8. travnja 1925. svečanom projekcijom domaćeg filma “Dalmacija, zemlja sunca” i stranog “Nibelunzi”. Povjesničar filma Daniel Rafaelić ističe da je obitelj Müller iznimno puno napravila za kinokulturu Zagreba.

– Gradnjom kina Balkan uspostavili su dotad neviđeni nivo prikazivaštva pazeći da prikazuju prvorazredne naslove. Premijeru ondje imaju “Nibelunzi” i “Metropolis” Fritza Langa, “Satanas” F. W. Murnaua te čitav niz nezaboravnih, velikih, važnih, ali danas nestalih filmova. Njihova pažnja distribuciji filma vidi se u izuzetnom časopisu “Balkan film” koji su redovito izdavali. On nam je danas iznimno važan izvor podataka koji su drugdje izgubljeni – navodi Rafaelić, ali dodaje i kako je njihov odnos prema domaćoj filmskoj produkciji zakazao. – Tužna je to činjenica koja se donedavno uopće nije znala. Kako bi u svakom pogledu udovoljavali stranim filmskim studijima, čiji su prikazivači i sami bili, sustavno su potirali domaće filmske pokušaje. Tri najtužnija primjera su ona iz sredine dvadesetih godina 20. stoljeća. Prvi je sustavno onemogućavanje Franje Ledića da pokrene vlastitu filmsku proizvodnju i školu. Prijavljuju ga policiji kao stranog špijuna, ona ga na tri dana zatvara, muči i ispituje te naposljetku bez optužbe pušta na slobodu. Ta tri dana Müllerovi u novinama blate njegovo ime i Ledić se nakon toga, upropašten, mora odseliti u Novi Sad – navodi Rafaelić te dodaje kako je još tužnija situacija s Titom Strozzijem koji Müllerove preklinje da mu dopuste da svoj, danas izgubljeni, film “Dvorovi u samoći” prikaže premijerno u njihovu kinu. – Ne samo da mu to ne dopuštaju, nego vrlo brzo njihovi novinari pišu o filmu kao trećerazrednom opravdavajući time Müllerovu odluku. Strozzi, baš kao i Ledić, tada financijski propada. Radilo se, naime, o dva tada najpropulzivnija domaća autora koji su pokušali pokrenuti domaću kinematografiju vlastitim kapitalom.

– No u onom najužem kontekstu, kvaliteti kinodoživljaja, Zagrebu su omogućili kino koje je tada bilo jedno od ravnopravnih svjetskih kinoprikazivačkih centara i, srećom, to je ono najljepše što od njih baštinimo. Nezamisliva tragedija članova obitelji Müller kao žrtava fašizma danas nas dodatno obvezuje da na njih čuvamo trajnu uspomenu – zaključuje Rafaelić.

Snješka Knežević napominje kako nije poznato ni izvjesno zašto je Adolf svoju djelatnost proširio na područje kulture, kad se 1910. zainteresirao za kinematografiju. – Je li tome razlog fascinacija novom umjetnošću ili svijest o novim poslovnim mogućnostima koje ona otvara? Vjerojatno i jedno i drugo. Nije zgorega napomenuti da su za promociju filmske umjetnosti i gradnju kinodvorana u Zagrebu posebno zaslužni bili Židovi. Tako je fotograf i avangardist Franjo Mosinger već 1896. u dvorani Hrvatskog sokola i Kola organizirao prvu javnu filmsku projekciju.

Očevima stopama

Müller je bio aktivan i u židovskoj zajednici pa tako Knežević nadalje kazuje kako je svoju pripadnost Izraelitskoj općini izrazio stalnom prisutnošću i donacijama. -- Njegovo ime – Adolf Müller, nalazi se na popisu članova koji su svojim doprinosom omogućili gradnju izraelitske škole u Ispravi napisanoj prigodom posvećenja palače u Palmotićevoj 16 godine 1898. (prvi put objavljenoj u “Židovskom Zagrebu”, str. 168). Najvećem projektu Izraelitske općine, gradnji velike moderne bolnice, Adolf Müller daje svesrdnu potporu: postaje članom Upravnog odbora Društva „Židovska bolnica u Zagrebu“, osnovanom 1929., a potom je izabran za člana njezina Izvršnog vijeća. Međunarodni natječaj raspisan 1930., na koji se odazvalo 225 osoba odnosno grupa, donio je pregršt ideja. Realizaciju najavljenu 1932. nije dočekao jer ga je zadesila smrt, ali do realizacije nije nikada ni došlo. I njegovi sinovi bili su, prema uzoru na oca, filantropi. Među ostalim, znatnim su doprinosom omogućili gradnju lijevog krila Schwarzova doma, otvorenog 1939. Na spomen-ploči navodi se „obitelj Adolfa Müllera“, što upućuje na sjećanje i poštovanje potomaka, piše Knežević u tekstu „Müllerovi/Milerovi industrijalci i filmofili“, objavljenom u časopisu “Ho Kol”, glasilu Židovske zajednice u Hrvatskoj.

Očev put slijede i sinovi Alfred i Leo, koji nakon smrti oca dijele imovinu i dalje razvijaju biznis. Prema biografskim podacima u Židovskom biografskom leksikonu, Alfred nakon smrti oca dobiva kino Balkan i donjogradski blok Masarykova – Varšavska s tadašnjim Balkan prolazom, danas Miškecovim prolazom, a Leo ciglanu u Kustošiji i blok zgrada u Frankopanskoj i Dalmatinskoj ulici.

Alfred ubijen u Dachauu

Alfred Müller, koji je rođen 1888., za razliku od svoga oca imao je priliku za dobro školovanje pa je tako završio prestižnu Visoku tehničku školu u Beču i posvetio se kinematografiji. Sa suprugom Klarom, rođenom Hafner, imao je dvoje djece: Evelinu i Alana. Klara je bila u međuratnom razdoblju vlasnica trgovine bombonima i poslasticama „Bombonijere Union“ u Ilici. Alfred 1939. prodaje cijeli kompleks u Varšavskoj i Masarykovoj ulici poduzetnicima Anti i Olgi Topić iz Zagreba. Obitelj iste godine šalje djecu na jug Francuske, a zatim i sami odlaze na jug Francuske. Gestapo uhićuje roditelje te završavaju u logoru. Evelina se skriva kod prijatelja, a Alan završava u pokretu otpora. Oca deportiraju 1944. u Dachau gdje je 1945. godine ubijen. Supruga Klara i kći Evelina nakon rata odlaze u Ameriku, a sin Alan Müller, odnosno Miler ostaje u Zagrebu radeći kao ekonomist i pravnik, uz ostalo i u Privrednom vjesniku.

Leo Müller, šest godina mlađi od Alfreda, bio je sudionik Prvog svjetskog rata, a na ruskom je bojištu kao časnik austrougarske vojske zarobljen te je nakon izlaska Rusije iz rata oslobođen i bio je sudionik Oktobarske revolucije. Nakon rata postaje član Narodnog vijeća Države SHS (Države Slovenaca, Hrvata i Srba). Sa suprugom Nadom, rođenom Španić/Spitzer imao je tri sina: Marijana, Rajka i Branka. U Frankopanskoj ulici sredinom 30-ih osniva kemijski laboratorij koji vodi supruga Nada s još nekoliko stručnjaka, s ciljem osnivanja ekonomije u Kustošiji, koja postaje poznata kao Müllerov brijeg, s kruškama, jabukama, breskvama i jagodama. Müllerovi prihvaćaju nove metode u poljoprivredi i šalju zaposlene na usavršavanje u europske gradove.

Leo unapređuje rad ciglane u Kustošiji te je ciglanu dokapitalizirao 1935. godine, što je bilo veoma važno za njezin razvoj. Od 1920. sudjelovao je u mnogim akcijama na kulturno-prosvjetnom uzdizanju radnika i dao znatna materijalna sredstva organizaciji narodne pomoći. U svojim ciglanama osigurao je radnicima večernju školu, uzornu radničku kuhinju i radnički orkestar. Ispred tvornice daje sagraditi crkvu. Naime, 1938. zbog političke situacije u Hrvatskoj i antisemitizma u društvu kao posljedice nacističke propagande, Mülleri prelaze na starokatoličku vjeru i postaju Mileri. Zanimljivo je da se Leo Miler okušao i kao glumac glumeći u prvim hrvatskim filmovima poput “Gričke vještice”, što mu, dakako, nije bilo strano jer je od rane mladosti bio u kinematografima i blizak filmskim entuzijastima.

Snješka Knežević ističe da je Leo već kao mladić zanesen filmom. – Tako će poznatu restauraciju “Lobe-Krizmanić” u Samostanskoj/Varšavskoj s plesnom dvoranom gdje su se održavale kinopredstave, a na terasi ljetne projekcije, dati 1919. preurediti u kino, a na njegovu će mjestu 1925. biti sagrađeno novo kino – Balkan-Palace. Realizaciju svog dotad najvećeg projekta na polju kinematografije Adolf je prepustio sinovima. Očuvani nacrti u Muzeju za umjetnost i obrt svjedoče o studiju lokacije od 1920., a Müllerovi povjeravaju projekt arhitektu Srećku Florschützu. U prvom prikazu Florschützova djela uopće, Jasenka Kranjčević ocjenjuje taj projekt kao „najatraktivniji“ u njegovu opusu. I doista, riječ je o kompleksnom i inovativnom zahvatu, kakvom gotovo nema premca u Donjem gradu. U frontama Marovske/Masarykove i Samostanske/Varšavske arhitekt je zamislio dvije reprezentativne zgrade, gotovo nalik palačama, kroz koje vodi pasaž sa soliterno postavljenom zgradom kina. Kuća u Samostanskoj tada nije sagrađena, pa je pasaž ostao otvoren. Nasuprot kina šarmantnu kuću s galerijama, koje podsjećaju na stare zagrebačke „ganjčece“, izveo je 1928. arhitekt Bogdan Milić, voditelj ureda Ignjata Fischera. Prolaz je očuvao intimnu atmosferu s dućančićima, danas buticima i kafićima, kao mjesto ne samo prolaza nego i susreta, skrovitosti kakvu pružaju male oaze unutar blokova. Ova, uz mogućnost boravka, nudi i senzaciju izloga i zelenih vodopada sa svih galerija pasaža, kazuje Knežević.

U logoru Kerestinec

Leo Miler 1939. sa suprugom i sinovima Marijanom i Rajkom odlazi u London, a treći sin Branko odlazi s guvernantom u Kosovsku Mitrovicu. Kasnije se Leo vraća u Zagreb, a kako stoji u Židovskom biografskom leksikonu, poslije uspostave NDH preuzeo je židovski znak dok je njegova imovina bila oduzeta i stavljena pod upravu Državnog ravnateljstva za gospodarsku ponovu. Nakon što je bio osumnjičen da je pokušao napraviti sabotažu u vlastitom pogonu, početkom svibnja 1941. uhićen je i interniran u logor Kerestinec. Nakon bijega zatočenika, prebačen je u Gospić, a zatim u jasenovački logor Bročice gdje je stradao. Supruga Nada se nakon rata vraća u Zagreb i prikuplja dokumentaciju za povrat dijela imovine. Najstariji sin Marijan potkraj četrdesetih odlazi u Izrael, a Rajko i Branko žive s majkom u Zagrebu i vrsni su i istaknuti sportaši. Branko nakon završetka Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu odlazi u Njemačku gdje je profesor atletike u Freiburgu. Jedino Rajko trajno ostaje nastanjen u Zagrebu.

– Damnatio memoriae, zatiranje sjećanja, koje su u duhu nacističke ideologije inicirali ustaše, nastavljeno je i nakon Drugog svjetskog rata. Možda su se suvremenici i sjećali Müllerovih, ali oni su s vremenom poumirali – kazuje Knežević te dodaje kako je gotovo čudo što je svojedobno mlada i uporna novinarka Branimira Lazarin uspjela pouzdano rekonstruirati njihovu priču i otkinuti je od zaborava jer Müllerovi, kao i drugi brojni i zaslužni, ne smiju biti zaboravljeni.